SRĐ

— 891 —

i dižući rastvorene ruke. Jelena ne гебе ni riječi; niti se zacrveni niti problijedi: samo dizane grudi odavaše nenu uzbudenost. Prije nego side s kola, majka joj brzo šapnu na uho, da obavijesti Cortisa o nezinoj čvrstoj voji da ne primi snahu. Jelena odlučno odmahnu glavom. — Reći eeš mu ti, odgovori. Kontesa Tarkvinija očajno ugrize lepezu što je držaše u ruci; pak, jedva pozdravivši svoga nedaka, naredi kočijašu: — U ulicu „Condotti". Cortis ne razumijevaše. Pogleda Jelenu, kao da pita od ne razjašnene. —• Mami nijesu mili muzeji, reče ona nestalnim glasom i s prisijenim smiješkom na ustima, koji je zlo odgovarao tužnom plamenu nezinih očiju. Ako možeš, poprati me ti. Promisli se, odgovori Cortis. Uze karte i, ponudivši joj ruku, uđe s nom u pusti, neobrađeni vrt koji se zeleni pod samoćom Sv. Onofrija. Daleki žamori Rima zamirahu u onom dubokom muku. Velike pome ispred muzeja sa svojom orijentalnom ozbilnošću, uspravne i guste jele g5re uz Janikuo sa svojom crnom ukočenošću podavaliu tom miru svečanu sjetu. — Nijesam ni ja nikad bio, reče Cortis. Ima biti zanimivo. Г negov je glas malo drhtao. Jelena ga bešćutno slijeđaše. Na vratima od muzeja on zakrene na desno, da uđe; ali se tada ona bešćutna ruka naslonena na negovu od jednom ukoči, turi ga ravno naprijed. — Oprosti, oprosti mi, zajeca Jelena prigušenim glasom. Cortis osjeti gdje ga opet hvata vrtoglavica prošle noći, ali je ovaj put svlada snagom voje, stište čvrsto ruku Jeleninu i odvuče je, žureći se, u travni pute]ak koji se gubio na lijevo, sred grmja. Unutrima uspori korake. — Ne, ne, Jeleno, reče Cortis blago, gladeći joj ruku, približujući je usnama. Što imam da ti oprostim draga? Nemam ništa, ništa. Ona je gušila plaČ u ubručiću, grčeviti plač koji joj naviraše s leđa. - Ne, ne, Jeleno, ne, draga, ponavjaše Cortis slatkošću koja je regbi podvostručivala nezino uzbudehe, ona mu mogne jedva jedvice reći, kao da govori samoj sebi: