SRĐ

— 892 —

— Nemoguce, nemogude! Malo po malo se umiri, diže oči na svoga rođaka. — Opraštaš li mi? reče ona. — Ali, Bože! odvrati Cortis zaustav|ajući se, Uvatajući je za obje ruke. Tvoj nmk? Tvoju liladnoeu? Ali ako .... Jelena se bojala da ne dovrši f'razu; prekide ga. — Da, da, reče ona. Sve, jest, i to; ali to sam činila radi tebe Danijele, da me uzmogneš zaboraviti za uvijek, za uvijek! — Ja mogu sve, odgovori Cortis, livatajući je rukom oko pasa; ja mogu Jubiti i trpjeti koliko iko na svijetu, i mogu i umrijeti Ona mu preplašena stište rulcu, kao da joj ga odnose. — da, znaš, i umrijeti prije nego li ti učiniti zla. — Оћ, reče ona, misliš li da ne znam? Misliš li da sam igda o tome sumnala? Nije to ćega sam se bojala; bojala sam se da ne budem za te nesrećom. — Mogu i umrijeti, preuze Cortis, ali zaboraviti ne, Jeleno. Pa kako bi ti bila nesreća za me? Ako hoćeš da govoriš o mojim javnim dužnostima; znaš, nema privatnog čustva, ma kako jaka, koje bi me mo'glo — To znam, prekide ga Jelena, ali ja sam mislila, i pisala sam ti, da ti je potrebita Jubav cjelovita, drukčija . . . Htjela je reći od moje; ali joj riječ zamre na usnama. — Pisala si mi i odgovorio sam ti. Cortis osjećaše kako sva dršće. Bijaše tu pred nima jedan osjeeeni stup, starih polukružnih stepenica naslonenih o obronak brijega, na pola skrivenih u travi. Cor,tis posadi na hih svoju drugaricu. — Oh, Danijele! reče ona. Ono što nada sve treba da mi oprostiš, jest pismo odnosno tvoje majke. Bijali tako lakoumna, tako luda! I sada, radi mene Cortis joj ne dade da dovrši. — Ne, reče on, sada ništa radi tebe. Sađa je moja majka sa mnom u Rimu jer sam tako ja baš htio. Ti ga ne ulaziš. Možda je bilo egoizma u mojoj protivnosti da s hom živim. Prije govorah: svaku žrtvu, ali tu ne. I bijaše zlo. Drugo nijesu žrtve jer se čine rado. U ostalom, ja joj nijesam nikako rekao da ću je uvijek držati sa sobom. Rekao sam joj da dode