SRĐ

— 894 -

Jelena mu ne stade prigovarati, u pritajeni oh uli toliko strastvene molbe, da Cortis osjeti gdje mu je prostrujila slast kroz krv; i ne odgovori. U istinu znaše da ima groznicu, glava mu bijaše teža od olova, ali podnošaše zlo svojom običnom energijom, pripomožen živčanim organizmom. Sada pak, ono prvo otkriee duše koju je ]ubio, ono osjećane da se tako potpuno i duboko odvraća negovu čustvu, ona zora novog života — krijeplahu ga. I divji mir mjesta prožimaše ga. Bijeli i žuti cvjetići treptahu u podnevnom vazduhu na ruševinama starih stuba, jedan slavuj pjevaše na okruglom basenu sred vrta. Ni glas ni korak čovječji ne remećahu onu vruću tišinu. Cortis ne bi se bio odatle više udajio, ali je bilo skoro podne, trebalo se maknuti. Okretoše jednim pute]kom, slučajno, ne znajući ko koga vodi. Prolazeći kraj izbočenih debelih korijena, neobičnih svijetnaka meksikanske fitolake, takoder izgubjene u sred vrta, Cortis se sjeti da su pogriješili put i obrati na to pažhu Jeleninu. — Danas treba i da govorim u parlamentu, nadoda za tim, i ti treba da dođeš. Poslaću ti karte u hotel. Jelena se privi negovoj ruci. Uđoše časkom u muzej radi pristojnosti, i ne rekavši jedan drugom ništa, osjećajući silnu slast da su se i bez riječi složili u istoj misli. Pogledaše samo jedno malo žensko 'poprsje, jednu jadnu glavicu nagnutu na rame, bijelu, slatkih poteza, malo izlizanili od toliko vijekova, od toliko talasa proteklih preko nih. Izgledaše kao da ju je drevni umjetnik radio sa slutnom tako grke sudbine te da joj je ulio razabranu i duboku bol, koja je sada u čistom i mirnom vazduhu one dvorane govorila da je odviše trpjela, da se ne može utješiti. Za vožne iz muzeja u hotel, ni Jelena ni Cortis ne pisnuše ni riječi. Sarno pri rastanku Cortis joj reče: — Ako ti majka ne dođe u parlamenat, ti ćeš isto doći? Ona ga pogleda svojim velikim strastvenim očima, stište mu snažno ruku i odvrati ispod glasa: — Hoću. Preveo s italijanskog Arsen VVenzelides.