SRĐ

— 893 —

za sada. Ovo je pokušaj prije nego je pustim samu, posve slobodnu. U jednu riječ, ucinila si mi dobra. Jelena mu zgrabi ruku da je pojubi. — Oh! reče Cortis, odmičući se. Zatim, naglim poletom uze je za obje ruke i diže je gotovo sa tli. — Ja sam, šapnu, koji mogu Naglo se saže, polubi je u čelo. Ona drhtaše, drhtaše, nemaše više ni voje ni snage, gotovo ne razumijevaše niti viđaše više. Sam Cortis ne mogne za nekoliko časova pridodati ni rijeci. — Dosta, reče on. Ovoga bijasmo đostojni obojica. Sjedoše jeđan kraj druge, šuteći. Jelena prva progovori. — Ideš li u crkvu? reče ona. Moliš li? Cortis se nasmiješi, upita je zašto ga to pita. — Zašto bih htjela moliti kao nekoć, a ne mogu. Nemam vjere, nemam vjere, nemam vjere! Ona izgovori hitno i tužnim glasom ove posjedne riječi, krijuc'i rukama lice i spuštajući glavu. — To je nesreća, reče on. Ja idem malo u crkvu; više se bavim svojom domovinom nego li svojom dušom; ali moje srce duboko osjeća Boga i nadam se da on ne će bit srdit na me. — Znaš, preuze Jelena, htjela bih ti reći toliko stvari o svojoj duši, toliko čudnih stvari! Ali sada ne nalazim riječi. A i bez toga, nadoda dižući se naglo, učinila sam ti da izgubiš i odviše vremena. Ti treba da otputuješ Sklopi ruke nenadnom kretnom i reče ispod glasa: — Zašto dolazi moj muž u tebe ? — Kako znaš? usklikne naglo Cortis. Ah, Clenezzi, nadoda odmah. Nije ništa. Dolazi za to da jednom već uredimo posao o isplati, da ga utvrdimo na hartiji. Da ti je stric ovdje, učinio bi on. Tako činim ja, pa ću ga obavijestiti. Stvar je sasvim prosta. Sto više hoćeš da bude? hiutio se, gotovo. Jelena ne nava]ivaše. — Pak, reče ona, ti si malo dobar. Treba da se liječiš, znaš. Cortis sleže ramenima. — Ja?