SRĐ

- 909 —

novi osjećaj nije ni izdao, niti mi je sreću oteo, nije me ni iznenada obasjao, kao što sam ja sanao — nije me ni iznenađio. Da li je to vjera ili nije, ja ne znam; ali ja ne znam ni šta je to: ušlo je nešto neopaženo u moju dušu i tamo se ugnijezdilo. Ja ću se, znam lijepo, i da|e jutiti na koeijaša Ivana; svadaću se i dale, kao i do sada; svoje ću misli bezobzirno i da]e iskazivati; ostaće i da|e onaj zid između moje duše i drugih |udi, бак i prema mojoj ženi; i da[e ću joj prebacivati zbog nezinih strahovana i opet se za to kajati; ni sadaneću moći razumjeti za što se molim, pa ipak eu se moliti, kao i pi'ije; ali, cio će moj život od sada biti potpunce nezavisan, pa ma šta se sa mnom desilo: ni jedan trenutak u nemu ne smije biti više besposlica — kao ranije — već on mora u sebe obuhvatiti onu nesumnivu ideju dobroga, a ja imam snage da je održim." Tako glase pos].edhe rijeci iz romana „ Ana Karehina". One znače: kidane s dosadašnim pravcem u životu, ulazak u nov život Tolstoj je savladao umjetnika i sada osjeća da ga nešto goni putem jednoga proroka. Tražeći i pipajući, sumnajući i ispitujući, laća će on da sazna za sadržaj života i za negovu vrijednost. On hoće da unese dobro u život, ali se neprestano nahodi ispred strašjiva pitaha: „Ра ko sam ja? Za što sam ja tu?" I tu se vrši potpunce obraćahe Bogu i raskid s crkvom. Pjesnilc ustupa ispred fllosofa, umjetnik ispred proroka. Jer on osjeća već da je pozvan da istinu, za koju je saznao, saopšti svijetu. I tako se povuče on, u potpunoj snazi svoje umjetničke moći i na visini svoje slave, koju ništa više ne može uzdržati, u svoju sobu za rad, i iz godine u godinu, skoro svakoga mjeseca, pošje on po jedan od svojih revolucionarnih spisa u svijet. Oni nijesu više onako umjetnicki i divno obrađeni, kao romani koji su zasnovali hegov svjetski glas kao pjesnika, već su ispisani grubim, snažnim jezikom | utitog proroka, prirodno i silno utječući, s mnogim zabludama neumojive konsekvencije jednoga proroka, sadržavajući u sebi i po koju zlatnu misao, koja se, jednom izgovorena, ne izgubi više nikada. Mnogi je od nas, koji smo već poodavno spazili gdje se rađa zora, u cijoj će svjetlosti zablistati ruski horizonat, možda pocešće i ramenima slegnuo zbog „eud]ivog starca". Eto, on se usuđuje da govori o stva-