SRĐ

— 910 —

rima, koje je naeionalni ekonom fkako oni misle) za sebe pod kiriju uzeo, — Tolstoj mjeri moralnom mjerom ekonomske probleme. G-ordost učenaka se buni, auguri nauke baciše svoju anatemu mnogo prije od augura crkve: formula je napadnuta, dogma povrijeđena. Prorok je prosta budala!.... I tako rastrubiše po eijelome svijetu onu legendu o senilnome Tolstoju — svi kratkovidi i nerazunmi, svi hipercivilizovani sa zapada, koji se uzbuniše što se konsekvencija prorokova ne plaši osude svih tekovina osudene kulture. Tolstoj je za hih i suviše snažan, i suviše tvrdoglav, i suviše uvjeren u tačnost svojeg ucena. I oni prestaše da mu spore, već se odluciše da mu veiikodušno oproste. Otuda se i desi to, da od negdašnih obožavalaca umjetnikovih samo srazmjerno malo hih ostade, koji su umjeli istinski da uživaju u negovome divnome romanu „Vaskrsnuće", koji prije tri godine izide. Ali, 1 pored svega toga, popularnost Tolstojeva posta skoro za pricu. I što umjetnik nije uspio, postiže prorok. Jer masa žudno traži negova djela, misleći da u hima ima draži našega doba. I radoznalost, najzad, pobjeđuje, ista ona radoznalost koja se ne zaustnvja ni pred vratnicama negova Jetnikovca i uspihe se da sazna koliko puta dnevno prorok jede i kad ide da spava. Tolstoj se pak ni najmane ne osvrće na ovo cudnovato ponašane civilizovanog svijeta, komeje on objavio rat i daje išao za svojim plugom. U nemoći svoga slijepog gneva preduzeše crkvene poglavice i onaj smiješni korak: ne bi li ga bar ekskomunikacijom skrenuli s negova puta. Сак su se dotle ponizili da mu zabraniše i ulazak u crkvu, u kojoj on i onako više nije imao nikakva posla. A knez orač se ne umori, on i da|e ore rusku zem}u .... Vraćajući se ponova Vengerovjevom citatu, mi možemo na pitane: ,,Da li je zbija Tolstoj svojim dvaestogodišnim proroštvom istupio iz reda ruskih umjetnika?" sasvim mirno i odsudno odgovoriti: „Nije!" Jer za ovakav je odgovor bez ikakva značaja ono mišjene ortodoksnih socijalista, koji vele da je Tolstojev rad za posje^dnih nekoliko desetina godina bio nazadnacki, isto onako kao što je ništavno tvrđene modernih literarnih pajaca, koji rđavo shvataju princip ,,1'art pour l'art", da Tolstojeve „Ispovijesti" nemaju ništa zajednicko s modernizmom. Ko, zbi]ski, moderno osjeća, oprostiće Tolstoju, cak