SRĐ

— 918 —

Svaka stvorena stvar ima, jer nije neizmjerna, ograničenu prisutnost: ona je negdje u prostoru. Tjelesa su izvana obzirom na nihovu eksensiju u prostoru, t. j. cijela u cijelom jednom mjestu, i djelomicno u pojedinim stranama mjesta koje zauzimaju. Ovo dolazi iz nihove materijalne nesavršenosti, koja se sast.oji u tome, što ona nemaju cijelu svoju egzistenciju u isto vrijeme, već na neki način sukcesivno. Baš na ovoj nesavršenosti osniva se ekstensija, a na ekstensiji prostranost. Odatle jasno slijedi da prostor, kao takav, 1. j. kao odvojen od stvari koje jesu ili mogu biti u nemu, ne postoji izvana u prirodi, već samo kod naše misli. I samo pomoću refLeksije, umnom radnom, porađa se predstava prostora. Već je filosofija srednega vijeka priznala ovaj subjektivni značaj prostora. Po noj, umna se radna zbiva na ovaj način: prvo, razum apstrahuje realnu egzistenciju stvari i privezuje se ekstensiji kao takovoj; drugo, on smatra predstavu matematične ekstensije bez obzira na tijelo kao mogućnost shvatana prostranog objekta — i to bez granica, — jer on uviđa da prostorne stvari mogu uvijek biti povećane; treće, on zamišla ekstensiju kao način bića koji spada u opće i potrebite zakone svake egzistencije. Lako se odatle dade shvatiti, kao što se razabira iz našeg umnog izrađivana, da prostor nije prosta fikcija, koja bi se osnivala jedino na našem načinu mišjena. Možemo na neki način uporediti predstavu vremena tako zvanim općim predstavama. Neka nam služi, kao izgled, opća predstava čovjeka. Uzmimo je kao predikat; osara]_eni subjekti noj su podvrgnuti. Taka i opća predstava, kao takova, ne nalazi se kod individua, već jedino kod duha koji misli. Sasvim tim, mi ga s punijem pravom zamišjamo kao nešto objektivno, jer ono što mi shvatamo kao općenito, takove je naravi da može postojati kod mnogih individua. Tako je i s predstavom vremena i prostora; i ako oni postoje samo kod našeg razuma, imaju ipak objektivnu istinu, jer ono što mi zamišjamo kao vrijeme i prostor, nalazi se izvan našega duha, neograničena mogućnost ekstensije i sukcesije. Punijem pravom naš razum traži na čemu se osniva u posjednoj analizi ova neograničena mogućnost, ako se ona ci-