SRĐ

— 1040 —

— Lijepe svetice, promrmja Lao. — Ali one žene onamo? Onako bez milosrđa! S nesretnicom koja nema više ništa ništa izim svoga sina i svoga Boga? Ali kako? — O čujte! reče Lao, ispravivši se na naslonači i vadeći časovnik. Dajem Vam jedan minut da dođete na stvar. — Evo me, odvrati gospođa, uzdišući. Vi ste bili |ubazniji, nekoć. — Naravno. Glas se Oortisovice promijeni; posta suh i osječen. — Dakle znajte, reče ona, da sam ja bila izagnana, proti pravu i pristojnosti, iz sobe svoga 'sina, u koju ipak dolazi i odlazi kao u svoju kuću na svaku uru danu i noću jedno če]ade Gospođa je jamačno pri tim riječima opazila nešto užasno u očima konte Ladislava, jer se prekide i prihvati odmah: — Jedno drugo čejade, da ne dujim. Ali to nije dosta. Moj se sin za čudo brzo oporavja. Toliko sam molila, gospodine konte! Imalo bi se pomiš|ati na prijenos u negovu kuću, gdje bi mu bilo mnogo boje, jadniku. Bog zna kako bi mu bilo bo]e. Ali ne! Znate li što se snuje, što se hoće? Hoće da ga povedu ravno na selo, ali ne u nega doma, yeć u Passo di Rovese, u kuću Саггб! To je odviše! Tomu se protivim i sveđ ću se protiviti svim sredstvima! — Kakvim sredstvima. draga moja? Ja ne znam ništa, ali nahodim posve naravno da liječnici nalažu Danijelu po]e i apsolutni mir. Nahodim posve naravno, jer je osim ostaloga parlamenat sada zatvoren, da puštaju bolesnika u miru do onoga časa, kada će ga položiti u poste]u na že]eznici. Nahodim posve naravno, da negovi rođaci, hegovi prijate]i ne će da ga ostave sama, za vrijeme oporavjana, u onoj Vilaskurskoj melanholiji, već vole da ga imaju uza se. — Negovi rođaci? klikne gospođa Cortis. Negovi prijate]i? A negova majka? Nije ništa negova majka? Ne bi bilo dobro Danijelu, u Vilaskuri, s negovom majkom? — Vidite, odgovori konte hladno, Vi udešavate odmah stvari. No, pošto se radi o kući gdje niu je umfo otac, Danijel bi možda mogao imati kakvu malu poteškoću. Regbi da je