SRĐ

— 1127 —

kota, i sunu na nega jednom rukom kao da će ga uhvatiti za rame, a drugom isuka čibuk. — Doma odmah da se vuceš s ovim ženama, jer cu te utući kao vepral Trano se trže jedan korak nazad, pa ulivativši se rukom za nož гебе osudno: — Tata! Za Juba' Božu, nemoj me ticati.... e ja, zanago, živ doma ne ću! Mi se odmah umiješasmo i ne dadosmo da se dohvataju rukama. — Hoćeš, vala, ukline moj, vezan i nezdrelo poći, a videćeš sad — zaprijeti mu Vukota, i pođe da moli glavare, da ga silom vrate doma. Trano ostade kao prikovan na onom istom mjestu gdje odstupi, kad ga ono hoćaše Vukota ščepati, i držaše grčevito i još rukom za onaj crnokorac, od kojega bješe cijelu ped i nehotice istrgao iz nožnice. On sad bijaše više tragičan nego smiješan, i niko ne sumnaše u ono, što se ćaše sad ovdje odigrati, da se ne bjesmo mi, što se tu nađosmo, umiješali.... Malo za tim, pa se vrati Vukota s jednim oflcirom i dva podoficira, uvjeren potpuno, da će mu se odmah učiniti po vo]i. Pošto oficir razbra u čemu je stvar i vidje Tranovo uporstvo, reče: — Pa neka ga, neka ostane; mi ga ne možemo silom ćerati. — Nemoj, gospodine oficiru, kumim te živijem Bogom! A što će ona pusta stoka? Nemu nije ni puška data.. . on će samo da mi nanese ukor i sramotu i ocrni obraz među družinom... To je, za Boga, sukletva! Nego .... — Ostavi, molim te, Vukota! prekide ga oficir. Sto mu nijesmo pušku dali, to je tvoja, a ne naša krivica, jer nijesi nikad ni spomenuo o nemu, kao da ti to i nije sin. A što se stoke tiče, eto žena, pa neka je čuvaju. U ostalom, o tome je sramota i govoriti Odje se obraza tiče, tu se i životi daju, a ti mi stoku spomineš! Onda se obrati jednom podoficiru, pa mu naredi: — Zapisaćeš ga i na tajin i na poslugu kao i druge, i pazi da ga niko ne dira... a što se puške tiče, ako bude za nu, imaće ju, ne boj se, poslije prvoga boja, jer će ih ostati