SRĐ

- 1147 -

đogađaja, ne đa nam da premucimo onaj jedini možda uzrok, koji dadoše Dubrovcani Piru da se potuži na nih i koji vadimo iz pisma koje je poslao Mihu Menčeviću, senatoru kamerlenškoga magistrata, kao posvetnicu uz lijepu elegiju o smrti Mavra Vetranića. (Privodi se to pismo, u kome se Piro tuži, kako su ga slabo nagradili radi one pjesme Sv. Vlahu). Treba ipak držati na umu, da je Piro ovo pisao 1576. god. (kad se prestavio Vetranić) ili malo vremena kasnije; ali da 'se, u 20 ili 30 godina što je po tome živio i pjevao, ne samo nije nikad potužio ni na Dubrovnik ni na Dubrovcane ni na nihovo vladane. već da ih je neprestano obasipao najjepšijem hvalama. To je najoćitiji dokaz, da se senat nakon malo odužio svojim obavezama prama pjesniku, uvidjevši krivicu što to odmah nije ucinio. Pjesme su Pirove dijelom štampane, a dijelom neizdane. Negov „Cato Minor" ili ti „Zbirka modernijeh distiha" razdijejenijeh u tri knige, za kojijem (u posjednem izdanu koje nam je pri ruci) dolaze hekolike knige epigrama raznoga predmeta: deskriptivnijeh, moralnijeh, nadgrobnijeh, pohvalnijeh, satiričnijeh i t. d., jedna kniga oda, jedna endekasilaba, i, napokom, elegija o odličnijem vlasteoskijem porodicama dubrovačkijem, ugleda svijet za života auktorova prvi put u Krakovu 1582. kod Tome Natali-ja, zatim 1592. u Mlecima pod, znakom Lava, pa opet u tom istome gradu 1596. kod Felića Valgrisio. Sva ova tri izdana su sada vanredno rijetka. 0 negovoj poslanici „ A d Paulum", govorili smo na više i rekli kod koga i gdje je bila štampana. Vrlo je malo (koji god bio razlog) dubrovačkijeh kniževnika potonijeli dvaju vijekova znalo, da je Piro spjevao i drugijeh pjesama, koje su ležale neizdane a koje su bile bo}e od štampanijeli, pa s toga dostojnije da budu objelodanene. Otrag 50 godina nalazio se samo jedan jedini prijepis u Dubrovniku i to nikomu nepoznat, čak ni samom onome kod koga bijaše. Sreća htjede, da se ovaj jedini preostali rukopis neštampanijeh djela Pirovijeh, kad je i on imao propas^i bez traga, u kući jednoga vlastelina, negova prijatela, kad se slučajno premetao jedan lcovčeg starijeh hartija (od kojijeh nijedna se ne držaše da vrijedi ni za što drugo no za zamotavane), namjeri na Miha Sorga, velika jubiteja svake kniževne stvari a nada sve onijeh,