SRĐ

— 1122 —

trijem se letom zaleti gore na oblake, pa me sudi, ohola budalo, smiješni bože! .... Uglavi se da je sve kako mora biti! Uglavi se dobro da će sve biti kako mora biti! Ne ćeš ti, ne ću ja, ne će najmogućiji od Judi prećiniti ni liska na zem]l Oče naš! .... Možda te smrt ometa da vidiš i slivatiš ovu krasnu istinu o kojoj ti govorim.... Bilo bi vrijeme da se drukcije misli o smrti, da je |udi vide onako kako ona jest u sebi. Smrt nije drugo nego jedna vecer od toliko večeri našega života. Umrijeti znaci svući se, a grobje (gdje ti noću ne bi otišao) nije drugo nego svlacilište. Ondje se baca ruho duše nemoćima razdrto, ili starošću ovetšano. Cega se ti bojiš, sine Božiji, vječni zrače vječnog uma? .... Ti se bojiš sjene, obmane!.... Ti se bojiš od ništa. Nema smrti, jer presvlacene nije uništavahe. Oče naš, hoji si na nebesima! Nijesi na jednome mjestu, ograničen, utamničen, kako ocevi našega tijela. Nijesi na jednoj zvijezdi, ni u dubinama jednog oceana, nego si na nebesima, to jest svuda si, svagda si. Nebesa nemaju mjesta, nemaju vremena. Prosti mi što govorim o tebi znajući da ne znam o tebi govoriti!.. .. Ti si u svjetlosti, koja blaga, dobrotvorna, daždi i ulazi u zenice umirućijeh, i zove nesrećne, koji idu, lutaju daleko od tebe, da se svide. — Veličanstveno je to što govoriš, reče kapetan. — Veličanstven je Bog o kojem govorim, odgovori pjesnik. Ako je on Otac naš, kako ga Hristos zove, i kako bi bio, da ga niko i ne zove, naš je savez s him molitva, ruža sveta koja pupči na struku vjere i jubavi. Ah da molimo i u Oca gledamo, tisuću bismo i tisuću zlijeh utjecaja od sebe odalečili! Ah, da molimo, raspukla bi i otpala nečista kora, gadna krasta grijeha i zloća u kojoj smo umotani! .... Razumiješ li ovo što govorim, o morski sine'? Dopiru li moje riječi do tvojega srca? Oče naš! Da si mi Otac živo u.sebi čujem kako i trava nakon duge suše što ćuti kišu koja je krijepi. Da si mi Otac osjećam kao što orao nakon duga zatvora osjeća zadobivenu slobodu. Od svojijeh grijeha, nesreća i jada evo ovdje pred morem i pred nebom pletem vijenac, i tebi ga prikazujem. Ovo je cvijeće ove ledine, ovo je molitva ovoga srca. Oče naš! * *