SRĐ

— 181 —

Sađa je Jelena disala s mukom, pijudi negove tople riječi i negov pogled. Bilo je odviše! Od jednom skoči, stište mu jako jako ruku, ne ozove se negovu dozivanu, već izide u vrt kroz zapadna vrata i klone na jedno od žejeznili sjedala što ih je kontesa držala na dvoru. Jak, studen vjetar bješe udario sa sjevera i hujaše kroz jele, bijesnaše u grm]u i u gličini ovijenoj oko mrtvoga čempresa, u travi na livadi, miješajući svoj glas s dubokim glasom Rovesa koji dolažaše s desne strane suzbijene od pustih i golih hridina brda Barka. Pri dnu Val-di-Rovesa nebo je bilo vedro. Trak svijetle vedrine puštaše da se vidi snijeg i sunce na đalekim vrsima Val-Posene. Na vrhu Passa Grande nije više bilo magle; crni mu prosjek izdvajaše se na jasnim oblacima koji bijesno jurahu prama jugu; a onamo osprijeda, između Val-di-Rovesa i Val-di-Posene, stupovi Vojvodina Krila crvehahu se nekom vedrom svjetlošću. Jelena osjećaše okrepu u prizoru neba i brda; osjećaše bijesni, studeni vjetar kao duh čistoće i mira, koji joj prija čelu i prsima, koji joj stišava mish, krv i srce. Pa i žamori, potresi pretrpjeni od drveća, svi razni žalosni i srditi glasovi vjetra prijahu joj, i ako sada s nima nije mogla da se razgovara kao nekada, kada ih je prisluškivala u kojem pustom kutu, promatrajući sama, blažena, a toliko joj slatkih misli padaše na pamet, toliko sanarija. Ni brdima nije mogla sada da govori, ali je ipak mogla usred nihovih milih, poštovanih oblicja da prisluškuje svoje srce kao usred svoje sobice. Ah ludo, nerazborito srce, što li je govorilo? — Otići ću, govoraše, ali da ne pođem? I kucalo je onda, kucalo jako, jako kao da će pući pomišjajući silom, protiv slabe otporne voje, na neizmjernu radost živjena uza n, znajući da će tako biti cijeloga, cijeloga života. „Ne, ne, reče ona ispod glasa, ali ipak izgovarajući riječi, otputovaću, otputovaću va]a da otputujem". I zadovojivši tako savijest, odmah se povraćaše onim mislima, cijeneći da može barem za čas udovojiti mašti. — Kontesino! dovikne joj sobarica s prozora. Nemojte stati na ovome vjetru! Ona se trže kao da su zatekli nezinu tajnu, ustade i zakloni se u maleni kabinet, gdje barem ne dopirahu nečedne oči.