SRĐ

Viđi malo, koliko si divli: Sram te budi: „Senatur sam" r'jeti Što je prosto, ne znaš, ni sto nije, ! „ Ja sam suđa, padrone a bacchetia" Jer u V'jeću mamiš se i karaš \ Kad u tebi to pusto đivlaštvo S drugom, veleć, da se tu to smije: ■ Krojit pravdu na mjerilam smeta. To, ti kažeš, običaj je stari, i Ivaže riječ već poznata svakom: Pa to zlo nam sad u zakon ružiš, — Da ko ne zna, za onoga nije Onu našu svetiiiu nam truješ Nit' tu vr'jedi: „Vlastelin sam" r'jeti Te je rukom svetogrdnom kužiš. „Егдо: izuć", jer svak ti se smije. To vlasteostvo na rešeto stavi, Krivca r'ješit, pravednog osudit, Pa ćeš nać' daj' od grabeži niklo; Kako vo]i šune, tako radit, Vrgni plemstvo iz isprazne glave, Slabog tištat, moćnoga veličat, Ivad iz tuđe propasti je ciklo; Klaštrit bokca, bogatomu sladit: Krepost sama obratit te može, Naroda je često zator bilo, Od đivlaka mudraca t' okrenut, Kad je prave nestalo vlastele, I dok bludiia sad ti muti pamet A vi sve ste, samo ne vlastela, Hoće krepost iz tmine te prenut. Jer vlastela n'jesu take fele. Selak bješe učeni Cićerun, Katilina vlasteoske kuće: Ovi hulen, a oni je čašćen, I tu nauk vlasteostvo potuče. Rimjani su stari pi'igrlili Svjet kreposti i nauke prave, Ne кб i vi, što se paunite Tim vlasteostvom, tašte, prazne glave! Toga jutra ni o čem se drugom nije u gradu govorilo, vee o ovoj satiri i gatalo se ko bi joj mogao biti auktor. Vlastela su odmah posumnala, da je to maslo Kordice (ovako zvahu u Dubrovniku kanonika Marina Kabogu), ali sjetivši se 0 eemu se radi, našli su da je boje ne prtiti se u tu stvar. Pijerko Pucić bio je ротапЦеп, trebalo je ipak mucati i zadovoliti se da je stvar ovako prošla. Prosti ga je puk prstom pokazivao, šapćući: Ono je prokletnik, osvetnik i ubojica Lene 1 Ivana. Lenini rodite]i svoju kuću pod Petkom napustiše, preniješe pokućstvo i nastaniše se u drugoj svojoj kući u gradu. Bracna soba pokojnika ostala je netaknuta, upravo kao i za pirnoga dana. Prosti je puk kazivao, da duhovi Lene i Ivana po noći tuda oblijetaju vapeći osvetu; a ovo se mnijenje još bo]e učvrstilo, kad se prosuo glas, da su fra Nikola domenikanac i fra Ambro malobraćanin, koji bijahu jedne večeri otišli

") gospodar, koga svak mora da sluša.