SRĐ

— 629 -

Na pragu je stajala neka baba, koja glasom, koji je u pola ličio na plač, stane vrlo tiho govoriti svojim suhim glasom: — CHigo, Gligorije, jedini u majke 'Rano moja, 6edo moje Oženiće te baba bogatom i lijepom curom sa sto dukata, kakve nema na cijelom Vračaru i Novom Selištu. Diko moja Sine Gligo, .hajde da kupiš bolesnoj babi malo rakije. To je bila stara pjesma, koju je Gliša dobro poznavao i odavno slušao po nekoliko puta dnevno: to je bila baba-Ankina pjesma. Gliša je uzimao malu bocu i odlazio u jednu malu kafanicu, da kupi babi rakije. Baba Anka, uvijek zamotana u velikoj vunenoj mahrami, ličila je na staru sovujagu; kukasta nosa a vrlo sitnih 0'\ ; ,i, koje su u mraku svijeUele kao zečje oči, nekoliko rastrkanih zuba u dohoj vilici, a dosta ćeretana i pričana na jeziku. Vojela je Glišu i mnogo mu obećavala; kad god je dolazila s praznom bocom u radionicu, uvijek je ponavjala sa praga svoja obećana jadnome Gliši, a ovaj je u to dosta polagao nada, ali to mu ne bjehu najveće. Kako, zar Gliši to da bude najveća nada? Hajde! To nije bilo ništa prema ostalim nadama, kojo je on vrio hrabro gajio. Eto sad jednog prirojera, čemu se Gliša nadao, i o čemu je najviše sanao: .... Ali ne, ne treba reći, jer svi bi Judi mislili, da je on velik nespretnik, čak i oni, koji su veći od nega u tom smislu. * * * Provodagika jadnoga Gliše stanovala je pri dnu jedne avlije u jednoj jedinoj sobici. Plela je čarape po vas dan pred svojim vratima; radeći vrlo brzo i razgovarajući u isto vrijeme s kojom susjetkom, zarađivala je dosta da joj ništa ne fali. Trošila je dosta rakije, ali vaja reći da nije ona sve sama pila, već u društvu svoje najboje susjetke, jedne sredovječne žene, koja je još nosila na licu ostatke vrlo osobene |epote. Ta jadnica nije nikada ni pare imala u kući, a vrlo je bijedan život provodila uz bolesna i nestrpjiva muža, koji je prije zauzimao dosta visok položaj u društvu, kad se je upi'opastio i fizički i moralno .