SRĐ

— 761 —

lu, ne primi odmah novac, već kao da je neka misao i đaleka uspomena preletjela negovom pameti, spusti glavu među ruke, pa napokon zapita ih talijanski otkle dolaze. Ivan, iznenađen ovim upitom, a najviše fratrovom uzrujanošću što no mu se na licu citala, ulivativši Lenu za ruku, koja je uz nega stajala kao kip istesan iz kararskoga mramora: — Iz Italije, гебе slabim i drhtavim glasom. — A vaše ime? opet će fratar, prignuvši glavu k zemli. Ivan je oklijevao, pogleda Lenu kao da želi u nezino srce prodrijeti, i nakon malo s nekom nestalnošću odgovori: — Ivan i Lene Ohmučević. Kad fratar ču ovo ime, uzdahnu, suze mu navriješe na oči i, kao da ga sile ostav^aju, oćajnim glasom uskliknu: — Bože, Bože, zar mi još moj grijeh nijesi prostio?! —te spustivši se na stolicu i pokrivši lice rukama udre u gorak plač. Ivan i Lene ostaše na .taj prizor kao gromom ošinuti i ne usudiše se ništa više progovoriti. Od jednom Ivan, nekim unutrnim nagonom potaknut, prvi progovori: — Обе, ti nas možda i poznaješ? Fratar podignuvši lice i uzdahnuvši reče: — Ne poznam vas, ali... ali... i opet umuknu kao da razmišja, a nakon malo nastavi: — Vlaho Držić mi je lcazao, da vas je vidio u Rimu na Janikolu, a Cvijeta Zuzerina i ne mogne daje proslijediti, jer mu rijec obumre u grlu. Ouvši Lene spomenuti ime Cvijete Zuzerine, suze joj orosiše lice. — Ah, Cvijeta, Cvijeta, uskliknu, ili je možda i ona u Dubrovniku? — i kao oslab]ena spusti se na Ivanovo rame. Ivan je stade milovati, sasvim da je i on osjećao potrebu da ga drugi utješi Ali treba jednom sve saznati, treba tajnu riješiti, promisli sam sobom i odvažnim će glasom fratru: — Dobri oce, tebi je možda poznata tajna našega života Došli smo u Dubrovnik da je riješimo; zaklinemo te, ako išta znaš, da nam kažeš. Reci nam oče sve što znaš, reci meni i mojoj sestri, ti ćeš nas usrećiti. Ne boj se, možeš nam sve kazati. Na ove potone riječi fratar se osovi na noge i vas tronut progovori: