SRĐ

— 338 —

biti će okrutna sa dobrom Marijom. Pripravih se na sve. Bijab ipak vrlo đaleko, a da odgonetam istinu. — Ti se sjećaš onoga bala u pozorištu, otrag' dvije godine dana, reče Kostanca Mariji; i sjeeaš li se, da si igrala s mojim bratom časnikom. Jadna Marijal Na takav joj se naein zacrveni lice đa je i mene dirnulo. — Da, čini mi se . . . Ne sjećam se dobro, odgovori ona ispod glasa. — Marijo, Marijo, ja znam sve, klikne Kostanca jedovito. Marija se osovi na noge, nezino liee bijaše ražareno. — On me je dakle izđao, bolnira srcem progovori. — Ja znain sve proslijedi Ivostanca. Poznato mije, dairna preko dvije godine da se dopisujete, a znam kojim tajnim putem ti primaš negova pisma. Poznato mi je također u eije ruke povjeravaš tvoje odgovore. Marijo, zadne pismo koje si upravila mome bratu, svršavalo je ovim riječima: ,,Ne pitaj me da li te Jubim". — Tvoj je brat dakle prostak, ocajno odvrati Marija. — Ne, Marijo, on nije prostak. — Tko ti je dakle kazao'? Kako sve to znaš? One se dugo gledahu, mene se : ne sjetiše. Nihovo lice tako lijepo i ako različito, jedno već od smrti svladano, drugo od boli potišteno, ali puno života, ostati će uvijek usječeno u mojoj pameti. — Ti se dakle ne možeš sjotiti! bolno pnmjeti Kostanca. Moram ti dakle sve kazati! — Govori, govori slobodno, odvrati Marija. Ne moj me progoniti. — Pa dobro! Opazila sam da ti se moj brat svida, on je morao odputovati, a ja sam že^ela da sačuvaš negovu uspomenu. — Dobri Bože! reče Mariia, ti si mu dakle kazala da mi piše ? — Ne, već sam ti ja pisala u negovo ime. — Evo tvojih pisama. I ona položi jednu malenu skrinicu na kojena Marijina i spruži se u naslonaću kao osoba umorna od truda. Odmah se sjetih zašto je žejela da i ja ostanem. Marija je bila kao gro-