SRĐ

— 339 —

mom ošinuta. Velika nesreca kao da joj je uništila svaki osjećaj. Nepomicnini oeima ona me je motrila, iz zatvorenih joj usnica nije bilo čuti niti jednog uzdisaja. I ja sam bio nepomican kao i ona, nijesam se usudio niti progovoriti. Kostanca je prva muk prekinula. — Ja ne tajini svoj zlocin, rece ona s turobnim glasom; on je grozan! Ti si ipak bila sretna za dvije godine dana. Ti si bila blažena dok sam ja podnosila pakjene muke. Ti nikada nećeš spoznati kako jo teško govoriti o sretnoj ]ubavi kada se od boli umire. Koliko puta htjedoli kroz jedno od ovih pisama izjadati očajnu bol moga srdca. Ti mi možda nećeš vjerovati; a ipak neko čuvstvo unutrneg sažajeria od toga me je odvraćalo. Daj mi pravo, Marijo, tvoj je san bio cist i ugodan. — Ne, ne, ti me varaš! kliknu Marija kao da se je probudila iz groznoga sna. Ne, ti mi nijesi pisala ova pisma! Ne, ja nijesam žrtvovala svoju mladost, dušu i život kakovoj prikazi! Ili je možda on umro; možda je nevijeran te me zaboravio, a ja ti tvrdim da me je iskreno i žarko Jubio. Kostanca spusti glavu i ne odgovori. Marija briznu u gorak plac. — Oh, što sam ti ja ucinila, rece ona, što sam ti ja ućinila Kostanco? — Ništa, odgovori Kostanca, ali te je on jubio. On se je zarucio sa drugom, meni je poznato, ali barem ta druga nijesi ti. Ja ne znam je li Marija čula ove zadne nezine riječi, ali ju od jednom spopade takova nevorznost da sam se i ja prestrašio. Mislio sam da će se onesvijestiti, i ustah da joj pomognem. — Povedite ju odavle, reče Kostanca, i uzmite pisma. — Dođite, gospođice, rekoh Mariji. Na moj glas ona se podignu i uhvativši ju za ruku izvedem ju do vrata. Pred sobnijem vratima, svlada se, okrenu se i blago rece: — Kostanco, ja ti opraštam. Kočija nas je čekala, mjesec je svoje svijetlo sipao na obližne vrliunce, a na nebeskom svodu nije bilo niti jednog oblačića, ali je bio ipak užasan naš povratak. Marija nije plakala, niti govorila, ona je lagano uzđisala kao osoba svladana