SRĐ

— 340 —

boli. Nijesam se osjecao dosta jak da ju utjcšim. I ja sam bio kao izvan sebe. Pokvarenost i okrutnost gospođica Kostance porazi me. Je li se ona kajala? Sumnao saui; ali je smrt morala sve otkriti; ona je to znala, i htjela je svoju tajnu povjeriti ženi, kojoj je bol i sram spriječavao da je otkrije. — Molim Vas, prijateju, ncmojte ništa mojima o svcmu ovome kazati, jer bi ih porazili — reče mi Marija kada se povratismo. Kasnije ćc oni saznati i moj grijeh i moju kaznu. I ja obećah. — Pa dobro! upita me gospoda Zorka, kad sam stupio u nezinu sobu, kako je bijedna Kostanca? Zar ne, ona je andio. Ne sjećam se što sam odgovorio: riječ „andio" bila je neumjesna iza onoga što sam vidio. — Moja dobra Marija, proslijedi gospoda, vrlo je žalosna. Ona gubi jednu vrijcdnu prijata|icu, a i ja sam mnogo žalosna. Gospođa je Zorka plakala. Trcbalo je utješiii. Ima li šta žalosnije od boli, koja opravdanom izgleda, a temeli se na prostoj opsjeni? Gospođica Kostanca umre slijedeće noći. Ja sam bio sa sobom uzeo sandučić sa Marijinim pismima, koji joj predali sutra dan. Ona ga otvori drhćući, pregleda bonim srcem negdašna svoja pisma, te plačuć i uzdišuć izgori jedno po jcdno. Taj se je prizor duboko dojmio moga srca i svladan nekim nežnim cuvstvom, rekoh; — Marijo, Vi ga jubite, ja vidim. Pa dobro! Nadajte se, on će se povratiti; a ja ću se osobito za za Vas zauzeti. Marija me presjece kao prcstrašena. •— Nikada, nikada, reče ona. Trebalo bi sve ispovideti gospodinu Tonkoviću, i ja bi poginula. Prijateju, ja sam sanala i neću nikada ozdraviti! I zbi[a ona nije više ozdrayila. Casnik jc bio ubiven u dvoboju dva mjeseca iza smrti svoje sestro Kostance. Dubrovnik 20/6 1905.