SRĐ

38

СРЂ. - SRĐ.

— Eto, ručaj, Sivi! Napojiću te poslije, pa сешо oba, siti i mahniti, zn-vrrrl u grad! Stari Sivona, i ako jedva čekaše slamu, zadrma vlažne i umijate oči na mladom gospodaru, jer ga bješe žejan, jer ga punih deset dana ne bješe vidio, pošto se Papak toliko zadržao u nadnieama, u šibeničkoj krajini. Još kao da Sivko svojim krotkim pogledom odgovaraše: — Da ću u grad pod tovarom drva, to sam znao, ali što veliš, da smo oba sita i mahnita, to pretjeruješ! Istina je, da smo vršnaci, ali su naše godine tebi početak života, a meni kraj. A-ha! jadan ti sam 1 — Sto uzdišeš, stara kenčino? povrnu mladić Jutito... Fali mi što i tebi, — i magarica i slama i odmor! Tebe ja jašem, a mene toliki drugi! Još koju godinu, pa ću poriđiti kao i ti. Biću stari gladni Borajac, poruga cijeloga Primorja! I namračen uputi se, da će u kuću, kad heko zalupa na vratnicama od dvorišta. Otvori i nađe se pred nekom babom nakinđurenom i čistunačkom, u primorskoj nošni. — Hvajen Isus! nazva namjernica upujajući usnama i gledajući ga mliječnim očima. — Vazda bio ! prihvati mladić snebivajući se. — Zar me ne ćeš pustiti u kuću? zapita baba, onako, milostivo prijekorno i svojom ogorjelom kangom uhvati ga za jednu mišicu, a unese mu oči pod oči. On ustuknu i htjede nešto reći, ali ga Primorka preteče: —- Diko moja, je li ti mati u kući. . . Marija? — Zar .. . — Jest, bora mi, poznajemo se odavno. I tebe znam ovišnog. I sve tvoje stare. Ti si Ivica Papak pokojnog Marka. Ivica klimnu glavom. Baba nastavi gledajući ga pravo u oči: — Ej, žalosti moja, ćaća ti umrije mlad, pa dva strica, pa dvoje ill troje ti braće i sestara od prokletih crnih ospica, ono kad od te nesrećne bolesti izgibe pola Boraje! Još vele : Boraja je zdrava, u noj se dugo živi, a doje, vele, tamo kod nas, bolesno je mjesto, pa niko ne doživi pedesetu ! Sve su to bapske, moj sinko !