Što da se radi?

On je opet prevrtao očima, a Ona se okrenula k notama i nastavila pjevati „irojku“. Steta, što mije bilo nikoga, tko bi znao procjeniti ; zanimljivo bi bilo čuti, Rijetko se može Čuti pjevanje s toliko čuystva, i previše ga je bilo, nije više umjetnički.

Za čas se vratila Marija Aleksejevna, a kuharica je donijela kavu i zakusku, Mihail Ivanić je umjesto toga da sjedne k stolu tražio

vrata. — „Kamo ćete, Mihail Ivaniću? — „Zurim

se, Marijo Aleksejevna, da pripravim za večeras kočiju.” — „Ta još ima vremena, Mihail Ivaniću,“ — ali Mihail je Ivanić već za vratima.

Marija je Aleksejevna s podignutim rukama

poletila u gostinjsku sobu, „Što si napravila, ·

prokleta Vjerka? A? No proklete Vjerke više nije bilo u sobi. Mati je potrčala prema njenoj sobi, ali su vrata bila zaključana. Ona se svom snagom bacila na vrata, da ih probije, no uzalud, a prokleta je Vjerka rekla: „Ako ćete lomiti vrata, Ja ću otvoriti prozor i zvati u pomoć, Vi me ne ćete živu u ruke dobiti“ — Marija je Aleksejevna dugo bjesnila, no u, vrata nije više dirala; napokon se umorila od vike, Tada je Vjeročka rekla: „mamice, prije ja vas samo volila nijesam, ali od jučer mi vas Je 12800. Vi Sle mnogo patili, i stoga ste postali ftakova. Nikada nijesam htjela s vama razgovarati, sad hoću da govorim, ali dok se umirite, Razgovarat ćemo lijepo, kako još nijesmo nikada.“ Dabome, Mariju Aleksejevnu nijesu mnogo dirnule te riječi, ali izmučeni živci traže odmora, i ona je tako razmišljala: „zar nije bolje, da se upustim s mjome u pregovore, kad je već i tako nemam u vlasti? Bez nje ne mogu ništa

37