Topola

44

Oh, da b' i ti mogla, bogoslična, svrnut tako lako na nas tračak l’jepe nade ! Mi smo ti iz Krete, Adrastova djeca; ja Cefalo zvani, najmladji u majke, Laodomant drugi, najstariji od nas. Medju nama stase još i srednji jedan, nekrotnik i divljan, koji medju braćom već za malih nogu poremeti slogu i pomuti radost i u igri samoj. Mi sl’jedismo mirno materinoj r’ječi, dok se junak otac boraše pod Trojom; ali kad se s pl’jenom bogatijem vrati, te na skoro umre, mah razdvoji braću ljuta svadja radi baštine i vlade. Ja starijeg voljah. a on übi brata, pak ga radi toga krvavoga čina proganjaju srde silno koje kuda. No posla nas amo, na obale puste, sa lijepom nadom delfijski Apolo, i reče : u hramu da čekamo mirno sestrice mu blagu pomoćnicu ruku. Sad smo dovedeni kao sužnji amo, i za žrtvu tebi predani, ta znadeš. Ifigenija. Jamčiš li mi dragi, da je Troja pala? Pilad. Leži. Ali jamči i ti nama tako, da ćemo od ovud iznijeti glave, i pospješi bogom obećanu pomoć. Milostiva budi prema bratu momu 1 Ah kaži mu skoro milu dobru r'ječcu, ali ga poštedi, kad govoriš s njime, to te molim jako, jer ga vrlo lasno