Topola

bijaše obuzela dušu,te nam je srce pucalo kao za našom kćeri, koja nam jadnim roditeljima ode na drugi sviet, mi smo fonili suze, a svakoj smo se drugoj nevolji smješkali«. (Contempl. V. 12.) Kad je carska vlada ponudiia prognanicima porailovanje, Hugo ga ne htjede primiti. Ma da je u progonstvu izgubio i vjernu Ijubu svoju, on ne će da se povrati, nego pjeva: »Da, dok je on tamo, bilo da se popušta ili opire, oj Francuzka, mila Francuzka, koju neprestance oplakujem, ja ne ću vidjeti tvoje pitome i jadne zemlje, groba mojih otaca i gniezda moje Ijubavi«. Završuje pak onim znamenitim stihom: »Pa neka ostane samo jedan prognanik, taj ću biti ja!« A evo zašto se ne vraća, i kad će se povratiti; »Kad se sloboda povrati, i ja ću se vratiti«. Misli su njegove ipak odilazile u domovinu u njegovim djelima, premda su ona u Francuzkoj strogo zabranjena bila, te su kradomice kao krijomčarena roba unošena. Godine 1859. izda on prvi dio svoga veličajnog epskog spjeva »La Legende des Siecles« sa ovim tužnim mottom :

Livre, qu’ un vent t’emporte En France, ou je suis ne! L’arbre deracine Donne sa feuile morte.

U tom je orijaškora djelu (il. i 111. dio iztšao je godine 1877., a IV. g. 1883.) pjesnik naumio da opjeva ćitavu poviest čovječanstva odabirući znamenite i poznate epohe, da pokaže, kako su se u viekovima mienjali i razvijali narodi od Eve, matere Ijudi, do revolucije, matere naroda. To je daklem kao neko kolo pjesama, u kojem su nanizane priče i znameniti orisi važnih dogadjaja svjetskih. Osobito su živi ulomci, u kojima se opisuje srednji viek. Svjetska je Legenda jamačno najbolje epsko djelo u francuzkoj književnosti. Živeći prognan iz svoje mile domovine postao je Victor Hugo gradjaninom svih zemalja. Preko mora je pružao ruku Garibaldu, zauzimao se za Amerikanca Johna Brovvna, koji je zaglavio boreći se protiv robstva, odgovarao ruskomu revo-

218

Victor Hugo.