Učitelj

МА! сина аи aa sisi

bogato građanstvo, sve većma tresu i pomalo ruše pod naporom novih, do jučer gotovo posvema bespravnih, ali brojno daleko premoćnih društvenih slojeva, koji izrađuju nove, svojim interesima odgova– rajuće etičke principe.

Očito je, da su ovi principi u opreci sa starima, stvorenima i podržavanima u interesu povlaštenih društvenih slojeva. Sukobi, до kojega dolazi između jednoga i drugoga shvaćanja, uzrokuju опо, 510 se naziva krizom, iako u stvari nikakve krize nema. Nije u krizi samo shvaćanje, sam princip, jer je on prihvatljiv za svaku skupinu kojoj služi, nego je u pitanju omjer snaga, koje odlučuju o pobjedi ovoga ili onoga načela.

Ipak želimo li s „objektivnoga“ stanovišta prosuditi, koja je zasada opravdanija, nemamo drugoga uporišla do li ono, koje je dodano našoj deliniciji, da je naime etička ideja to savršenija, Što. brojnijoj zajednici služi.

Jasno je na primjer i očito, da kolikogod pojedinac ima obveza prema samomu sebi, prema svojoj osobi, ipak mora žrtvovati svoji osobnu korisi, udobnost i nasladu u korist svoje najuže zajednice, svoje obitelji. U protivnom slučaju nazvat ćemo ga krutim sebičnjakom. Dođe li u sukob interes obiteljski i narodni, priklonit će se moralno jači pojedinci potonjemu i stvarati onaj kadar junaka današnjega građanskoga života, koji napušta povoljnije položaje i znatnije dohotke, da može služiti narodnoj zajednici. Još etičnije bi naravno bilo, kad bi se mogli žrtvovati i narodni interesi i potčiniti ih koristi čitavoga čovječanstva, što i jeste konačna, i ako za sada još vrlo udaljena svrha i ideal etički savršena čovječanstva. Ipak možemo. već i danas zamisliti buduće čovječanstvo, u komu će svi narodi imati maksimum uslova za potpuno slobodno ekonomsko, prosvjetno i moralno napredovanje i u kojemu će se svi narodi među sobom natjecati, koji će od njih više stvoriti i dati uzadruženomu čovječanstvu, a da zato. za sebe ne traži ništa.

Budući da smo međutim za sada od toga još vrlo daleko, vratit ćemo se u današnje povijesno razdoblje, da vidimo, koje se dužnosti nameću uzgajatelju u sadašnjim prilikama u pogledu odgoja valjana. građanina. Staviti ovo pitanje znači pitati se, kakvo će stanovište zauzeti recimo učitelj osnovne, srednje i stručne škole u sukobu između staroga etičkoga shvaćanja, koje je stvoreno u interesu povlaštenih društvenih slojeva i nove etike, koja traži, da prestane današnje neodrživo stanje nepravedne podjele dobara pri kojoj oni, koji jedini proizvode, najmanje užiju posljedice svoga napornoga rađa. Rukovodeći se utvrđenim mjerilom, da je savršenija ona etika, koja ima u vidu veće zajednice, stat će uzgajatelj odlučno na stanovište nove etike, etike najširih, a ujedno i najetičnijih društvenih slojeva, koji svojim životom nose moralnu zasadu, da svaki pojedinac mora živjeti od svoga poštenoga rada i da je to eličniji, što više doprinosi svojim radom zajednici, a za uzvrat od nje iraži što manje, ij. да тога uznastojati stvoriti što više materijalnih ili moralnih dobara, a trošiti ih što manje.

Daleko je teže razvijati ovakvo etičko shvaćanje kod uzgajanika iz povlaštenih društvenih slojeva, nego li kod onih, koji potječu iz