Učitelj

АН и — ____CB organizaciji odgoja putem škole ako se rukovodi kulturnom voljom, ·zadaćom ı metodom.

Tom zgodom držimo neće biti od štete da potsjetimo na odnos ·crkve i škole, tim više što znamo vrlo đobro kako je crkva, a 050bito katolička, vršila moćan utjecaj na školu, štoviše imala u svoje vrijeme gotovo i punu vlast nad školom. Ni danas ona ne popušta u tom svom zahtjevu, pa se tako izmedju crkve i države često povela «diskusija o pravu crkve na odgoj omladine, o njenom pravu na školu itd. Ne ulazeći u ocjenu i rješavanje tog pitanja želio bih naročito upozoriti i potsjetiti na riječi Nadbiskupa — Коадјшога g. Dra. S/epinca u Božićnom broju Jutarnjeg Lista a povodom skorog potpisivanja konkordata izmedju crkve i naše države. Medju ostalim dr. Stepinac rekao je i slijedeće: „Katolička Crkva nikađa se neće i nikomu za volju odreći svojih osnovnih prava, a napose ne prava ma одрој mladeži. I kada za to ne bi bilo ni jednog drugog razloga, dovoljan bi razlog zato bili porazni rezultati odgoja mladeži u zadnjih nekoliko godina, kada se je rukama i nogama pod uplivom masonerije nasto'jalo istrgnuti mladež ispod upliva Crkve Katoličke. Zato i vidimo činjenicu da su naši odgojni zavodi, što ih vodi Crkva upravo prenatrpani jer očajni roditelji ne nalaze nigdje drugdje dovoljno sigurnosti za svoju djecu“. Možda ove riječi i u previše tamnim bojama crtaju našu školsku i odgojnu stvarnost, ali kako bilo da bilo svakako iz njih proizlazi sa sigurnošću da se Crkva ne odriče prava na školu i odgoj, i da je mišljenja kako apsorbiranje škole sa strane države nije jedino riješenje školskog pitanja; u praksi će ono biti riješeno pretežno putem tolerancije izmedju Crkve i države, tako da će Crkva moći da u okviru podržavljene i njoj prilagodjene škole odgaja mladež i u duhu svojih posebnih zadaća. U svakom slučaju naša škola ako i nije akonfesionalna nije ni konfesionalna, a dakako ni antikonfesionalna. — Možda se baš na tom primjeru jasnije vdii kako se ovo pitanje, kako u teoriji tako i u praksi, ne riješava principima heteronomije i autonomije nego u duhu ortonomije, naime u pravcu jednog ispravnog riješenja koje će zadovoljiti i zahtjevima države kao #шШturne države, a zadovoljit će intenciju Crkve i vjere kao moćnog kulturnog i odgojnog faktora. Na sličan način i ostali kulturni faktori naglašavaju svoje pravo na školu — ovi dakako u užem opsegu. oni sa svoje strane traže da udju u obrazovno dobro škole (n. pr. nauka, ekonomski i socijalni problemi života, fizički odgoj itd.). Cesto dolazi do diferencija, pa i do sukoba i dužih napetosti — ali sve to nije samo interna stvar škole i odredjenja njegova obrazovnog sa„držaja, nego je u prvom redu izraz same dijalektike kulturnog života, koja se onda odrazuje i u školi. U toj dijalektici škola treba da se utvrdjuje i razvije pravcem ortonomije, uvažavajuči /r/f/č&{ vrijednu i pravu jezgru ljudske egzistencije, koju treba da budi, njeguje i izgradjuje u svom radu.

Država je preuzela na sebe gotovo svu skrb i brigu nad školom. U duhu svoje kuliurne zadaće ona u svom školškom zakonodavstvu, u diferenciranju školskih tipova, u propisivanju nastavnih planova i pragrama, pa štoviše u detaljnim uputstvima za rad, zahvaća u sadržaj „Škole, pa možemo punim pravom reći da je ona danas u velikoj ve-