Učitelj

500

ćini kulturnih zemalja onaj fundamentalni faktor koji joj odredjuje i njen anufrašnji duh. Dakako da država nije samo politička i pravna “organizacija sa svrhom da putem svoje moći i vlasti intervenira samo tamo i onda gdje i kada se ukaže za to neophodna potreba (SchučZi Rechistaat u smislu W. Humboldfa,; „Ideen zu einem Versuch, die Grenzen der Wirksamkeit des Staates zu bestimmen“). Naprotiv mi smo svjedoci činjenice da se ona razvija u smjeru jednog moćnog i · aktivnog i pozitivnog kulturnog faktora, koja svojim inicijativama,

svojim djelovanjem pa štoviše i svojom kulturnom ideologijom zahvaća duboko u život narodne zajednice; formulira, njeguje i razvija ono vrijedno i značajno što u njoj na neki način već latentno i neizrečeno živi. — Na ovoj složenoj i osjetljivoj problematici mi se ne možemo zadržati, ma koliko je ona inače s obzirom na nacionalnokuliurne prilike i probleme sadašnjice vrlo aktuelna.

Dovoljno je da potsjetimo na to kako problem škole i odgoja nalazi u široku i mnogoslojnu problematiku općekulturnog, državnog i narodnog života i kako se iz nje izradjuje njen duh, metodika i organizacija. Zavisi uvijek o posebnoj koncepciji izraženoj u školskom zakonodavstvu, a onda i o unufrašnjim i latentnim silama i napetostima najrazličitijih vrsta unutar složenog života, kako će se duh škole u praksi konkretno očitovati.

Život je u poslednjem redu jedna iracionalna dijalektika u koju ljudska misao, teorije ı prakse radi, zahvaća i izdvaja pretežno samo ono što je markantno i lako uočljivo, dok ona široka, mnogolika i nevidljiva baza života izmiče njenim pogledima, a đakako i kontroli i vodjenju. Kako kulturni tako i državni i narodni život, pa prema tome karakter i egzistencija škole, izvira iz te i takve dijalektike u kojoj se ukrštavaju najrazličitije sile, energije i motivi: politički, nacionalno-kuliurni, socijalni, ekonomski, teorijski, etički, metafizički itd. Bez obzira na vrlo komplikovanu problematiku koja nam se ukazuje u vezi sa odnosom držaye prema školi, moramo naglasiti da je ova veza u svakom slučaju za školu od pozitivnog značenja onda, ako je sa strane države ona nađahnuta pravom kulturnom voljom. Znamo vrlo dobro da je tek ojačana država mogla da preuzme i efektivno na sebe sprovodjenje opće Školshe obaveze, koja bi bez njene moći i vlasti ostala gotovo jedna utopija. A o tom što opća školska obaveza znači za kulturno dizanje naroda i, nadalje, za demoRhrafizovanje odgoja u pravcu prava na kulturu, prosvjetu i školu — nije potrebno posebice mi govoriti. Sigurno je da ona svojom prosvjetnom i školskom politikom može majkorisnije, najharmoničnije a i najefikasnije poslužiti podizanjem i razvijanjem školstva prema pofrebama i mogućnosftima zajednice i narodnog života — dakako uvijek u skladu sa svojom kulturnom zadaćom. Njena skrb i zadaća ne ograničavaju se medjutim na vanjshkoorganizafornu stranu tog posla. Ona donosi ideju jedinstvene škole. Ta krilatica je inače vrlo raširena i naročito je ona bila aktuelna u poslijeratnom živom reformom previranju. Ne ulazeći u historiju te misli i, nađalje, u razmatranje o nienoj posebnoj i koji put osebujnoj interpretaciji, ograničit' ćemo se samo na njenu jezgru tj. na ono što svakim danom postaje sve veća kulturna i školska stvarnost i, dakako, još na ono što treba i može u tom