Zenit

Slušaj i pamti Kad plam zaplamti Kađ dođe ruj Sta ćeš odgovoriti? Mumija : Svemirski crep Na kome Amon sudi Smrtni je pred njih slep, Zločin ludi. Hor ; A svemirski cilj cilja? Mumija : U znaku bilja. H o r : Još išarajte odgovore mudrolija Ribama zla, pticama čarolija Pustinjom strasnih pesama I požarima česama I klonulošću povesama, Mumija: Dosta na pamet! Teško kao svet! P r o n : Nema oproštaja lakoće. Jeroglif jeroglifom kakoće. Bio car, bio psar, Moraš znati cilj stvaranja Himnu odgovaranja To najpre pitaju Bogovi . , , (Faraon, balsamovan, ide prcd sud Bogova, Životinje-bogovi: volovi, krokodili, gušteri, pauci, tice, Pitaju. Svete se.) P r V i s u d i j a ; Kakav je ton Prvog Ždrela? Mumija: Šakalski lelek opela, S u d i j a : Po čemu se poznaje konac Svemira? Mumija: Po vodopadu Nemira, Kad Apis zanemi rukom I narodi poniknu nikom Čuje se okriljenosti šum, To je svemirski Um, Drugi Sudija: U čunu bambusovom proročanstva Šta osvaja krmilo pijanstva? Mumija; Kad se ponizi fata-morgana Što nose vetri je, Nastaje prodor dana I zloslut leve Geometrije . . , (Faraon, posle još dvadeset i dve hiljade sličnih odgovora priznat je i oglašen za mrtvog, i pušten s one strane mrtvačke barikade, među mrtve). Faraon Pta bejaše jedan od najsposobnijih Ijudi svoga vreraena, Kao što je poznato, u starome Egiptu Ijudi su morali da nauče odgovore za ispit na onom svetu. Od detinjstva, Faraon Pta učio je odgovore, Kao i ostali njegovi sunarodnici on se celoga života spremao za onaj momenat prelaza, posle smrti, Na njegovome sarkofagu, kao na ogromnu ladu, urezano je sto sedamdeset hiljada jeroglifa da mu se u porooći nađu. Četrnaest miliona jeroglifa bilo je naša-

rano na papirusima kojim su mu celo ovili telo, Za izradu ovih slova, radi umirenja bogova, bilo je uposleno osamdeset tisuća pisara i žreca, i ovi su Ijudi, po žezi i po studi, radili. To beše onaj čuveni teokratski režim kome se dive umovi i svi filozofski šumovi i sva mnoštva našeg hegeloboštva, Svaki mrtvac imao je davati odgovore prema svom položaju socialnom, prema slova susretu, prema sudaru alhemičkih znakova u simbolizmu godina i dana roden ja. Svi lotosi na ovo znanje mirišu, Kažu da i drugi cvetovi, u Egiptu, ne mirisahu drugčije. Iz današnjeg cveća nemoguće je, i pored Maeterlinka, pogoditi smer i cilj savremene kulture, možda zbog toga, što, kako tvrde još i danas svi cvetovi sanjaju o Egiptu, a osobito orhideje i tuberoze. Ko se zanese lotosom može saznati i ovo: Mumije kandidata koji nisu umeli odgovoriti na sudijska pitanja, nisu ni žive ni mrtve. Oni otpočinju skitanja, Oni lutaju oko Gornjeg Grada, Očaj zenicâ pâli požare kozmičkih bakljada Na njih je mislio naš Roseti, slikar aveti, kada je u osmercu nizao biser o putniku-inovercu, o Blažcnoj Devojani što se naslonila bleda preko zlatnih nebeskih greda i gleda sa visina na sirotnih vojsku, Za njih je milost pokazala svojsku. U svojoj muzici za Blessed Damozel Debussy, još nezreo, nije shvaćao taj bol, ili ga prezreo, taj vapaj neprispelih. Umetnici su pojmili škrgut očajanja i bcsciljne cekaonosti, sto su kao mlazevi, crnim plamenovima nebivanja šibali po poljima Očekivanja, Moreau je to znao, Gustave, njihovim jadima on je blistav. Do duše Cesar Frank, Flamanac, prošao je kroz psihozni klanac, i video da duše bogorade i bogohule. Neke viole, timpani i flautske kule u »Blaženstvima« o tome znaju, Negde u Africi, po šatorima crnackim, peva se i leprša Misterija Očekivanja, To je vrsta lebdozvučne vere, Sama iz sebe a simbol. No crnci nisu mogli zagonetku rešiti igrom, plesom. Ni divljačkim, ljudskim mesom. To je jedan smisao antropologije, Kazu da ima i drugi: u zapevci magije, Svaki smisao ima vise planova, i mnogo ravni, i sve se stiče i razjedinjuje u jednim istim poletima, koji su i odleti, Kao tičiji smisao u moru gnezdâ, Gde je, i radi kakvih funkcija, ta smislova interpunkcija, kad je sve povratak? S vremena na vreme duša kakve Sfere, sa radoznalošću razbludne hetere, poslaia bi u pučinu glasnika, da donese vest iz dubina, sa buketo otužno-mudrih jagorcevinâ, Tako je i u ime naše Planetarne Prašinice, bio ooslat Wagner, u značaju zvučne Jedinice, U somotskom plastu sa resama, I Svedenborg, po Icsama, I, kažu, ali sumnjaju, Dante. I ribar neki sa Grenlanda, i, duše odmornije, rudar-zlatar iz Kalifornije, Svi su oni pri povratku donosili glase: glasovi tame, nerazumljivi i za njih same. Ali razumljive za Sferu, Ribar sa Grenlanda, jadao se morima, ledenim prekorima, i irvasu, a zlatar ruda iz kalifornijskog zlatnog bluda gledao je poj metalâ. I Svedenborg krvav od misli koralâ, pred kraj svojih invokacija, i Wagner, u svetlucanju maglenih inkrustacija, svi su oni, neslućeno za nas, govorili o svojoj misiji, o ogromnoj visiji, gde, ploveći u muzikâ očajnom vinu, milioni cekaju da preminu, Kako da se pomogne nemrtvima Egipta? . . .

7