Ženski pokret

smrti, odnosno iza raspusta braka, ako na njezinoj strani ne leži krivica. U novim državama mora žena, i ako ni je kriva, za slučaj raspusta braka, da primi opet svoje djevojačko prezime, tako na pr. u Švicarskoj i Francuskoj. Ta ustanova nije pravedna, jer žena može da imade stanoviti interes, da svoje dosadašnje prezime dalje vodi kao primjerice umjetnica, intelektualna radnica, trgovkinja itd. Dobar je propis njemačkog zakona prema ko j emu žena, koja raspust nije skrivila, može da sebi izabere prezime i to ili muževljevo ili djevojačko, odnosno ono prezime, koje je imala prije sklapanja raspuštenog braka. Žena nadalje udajom dobiva državljanstvo svog supruga kao i njegovo zavičajno pravo. Isto tako se ravna nadležnost sudova prema stalnom boravištu muža. Drugačije je prema ruskom građanskom zakonu. Prigodom sklapanja braka imaju vjerenici pravo da izaberu zajedničko obiteljsko prezime, koje može biti ili zaručnikovo ili zaručničino. U koliko se oni na zajedničko prezime ne bi mogli odlučiti, to svaki bračni drug zadržaje svoje dosadašnje prezime. Žena ne stiče samim aktom udaje državljanstvo svog supruga, več samo onda, ako joj se to državljanstvo na njezin izričiti zahtjev podijeli. Ruskinja, koja se udaje za pripadnika druge države, udajom ne gubi rusko državljanstvo. Svaki bračni drug ostaje i nakon vjenčanja u svojoj dosadašnjoj zavičajnoj vezi. Vi vidite da nijesam imala krivo, kad sam rekla, da ruski zakon do krajnijh granica provodi načelo jednakosti bračnih drugova. Mi nemarno mogućnosti prosuđivati kako se u praksi primjenjuju te doista moderne ustanove, niti da li imaju povoljne rezultate, jer sa Rusijom nemarno nikakvih veza. Pitanje državljanstva udate žene u ostalom ne može uspješno da riješi jedna država sama. Danas se na rješenju toga problema mnogo radi, a i Liga naroda to pitanje proučava. Po svim novim zakonima žena, po pravilu, u obitelji uživa jednaka prava kao i njezin suprug. Mnogi zakoni, polazeći sa ispravnog stanovišta, da se zakonom ne mogu regulisati u porodičnom životu granice i opseg vlasti bračnih drugova, o torne nemaju nikakovih ustanova. Kulturnom Norvežaninu i Švedaninu toga i ne treba, jer kod njih je žena u svakom pogledu izjednačena sa muškarcem, pa nije potrebno, da se u zakonu izričito ustanovljuje njezina ravnopravnost. To vrijedi i za današnju Rusiju.

Portugalski građanski zakon imade vrlo lijepu ustanovu, koja može da služi primjerom svakom drugom zakonu i koja glasi: »Bračna zajednica osniva se na potpunoj slobodi i jednakosti bračnih drugova. Suprug je dužan napose da štiti ženu i djecu u osobnom i imovinskom pogledu. Žena imade po mogućnosti voditi kućanstvo i moralnim svojim uplivom poraditi oko toga da se usčuva i usavršuje jedinstvo obitelji«. Ni njemački zakon ne ustanovljuje da je muž glava porodice, kao primjerice talijanski, ili francuski i rumunjski, koji određuju, da žena mora biti poslušna mužu, ali ipak naređuje, da suprugu pristoji pravo odlučivati u svim pitanjima koja se tiču zajedničkog bračnog života. Ali, žena nije dužna pokoravati se tim odredbama, ako se ukazuju kao zloupotreba ovoga prava. Žena je vlasna u kućanstvu samostalno obavljati sve kućne poslove, te su njezini čini, u koliko ne prekoračuju njezina djelokruga, obavezni samo za supruga. Tako je suprug primjerice dužan da plati račune za kućanstvo, ali samo u taliko, u koliko ga prema gornjemu obvezuju. Muž je vlastan da ograniči taj djelokrug supruge, no ne smije da zloupotrebljava zakonom mu dato pravo. Slične ustanove kao i njemački građanski zakon imade novelirani austrijski zakon. Udajom u glavnom ne ograničuje se djelatna sposobnost žene, tj. sposobnost poduzimati samostalna djela, koja rađaju pravnim posljedicama. Jedino odreduju nekoji zakoni, da bračna družica može biti trgovcem samo uz privolu svog supruga. Tako austrijski i njemački. Po našemu trgovačkom zakonu ne treba privole supruga za samostalno vođenje trgovine. Nasuprot po bosanskem i srpskom zakonu udata žena mora imati privolu muža, da bude trgovkinja. U ostalom, u Srbiji udata žena treba dozvolu svog supruga za vršenje svakog samostalnog zvanja, tako i žena advokat. Poznato je, da se u posljednje vrijeme kod nas prakticira običaj, da udata žena bez dopuštenja supruga ne može da dobije putnicu za inozemstvo. Ta ograničenja temelje se na propisima građanskih zakona, koji su kod nas na snazi i po kojima je suprug glava obitelji, a žena dužna da mu se pokorava, odnosno da s njim živi u istom kućanstvu. Prema zakonima, koji važe u pojedinim pokrajinama naše države, žena mora za vrijeme trajanja braka, da slijedi svog supruga u njegovo prebivalište i da stanuje s njim u zajedničkom ku-

24

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

ФЕБРУАР 1932