Ženski pokret

ćanstvu. Muž, nasuprot, dužan je da Ženu primi u svoju kuću. U koliko se supruzi ne bi toga držali, ovlašten je povređeni ženidbeni drug, da zatraži sudbenu ili policijsku intervenciju. Slične ustanove imadu i drugi nekoji zakoni, tako primjerice francuski italijanski. Po noveliranem austrijskom zakonu, koji vrijedi kod nas u Sloveniji i Dalmaciji, može suprug Ženu da prisili, da živi s njim zajednički, no to jedino u onom slučaju, ako je u mogućnosti pružati joj snošljivi dom i potrebno izdržavanje. Po njemačkom zakonu obvezana su oba bračna druga živjeti u bračnoj zajednici i u zajedničkom kućanstvu. Ali, primorani na to mogu biti samo onda, ako se zahtjev supruga, koji to traži, ne ukazuje kao zloupotreba. Uspjeh takovih i sličnih zakonskih ustanova vrlo je problematičan. Brak u kojemu je jedan od supruga prisiljen intervencijom državnih organa, da živi u ženidbenoj zajednici sa drugim bračnim drugom, ne može nikada da bude srećan. Međutim se u praksi obično ne rješava to pitanje prisilnim mjerama. Po pravilu odlučuju imovinski momenti i gospodarske prilike supruga. Žena, koja se bez razloga krati živjeti u bračnoj zajednici, nema prava tražiti, da je izdržava suprug, a opet muž, koji Ženu neće da primi u zajedničko kućanstvo, mora da se skrbi za njezino pristojno izdržavanje. Te okolnosti mjerodavne su u većini slučajeva za rješenje pitanja zajedničkog kućanstva, ako su bračni drugovi nesložni. Portugalski zakon, koji je za Ženu vrlo povoljan, prepisuje da muž ne može nikada zahtijevati, da mu se žena vrati šilom. Nasuprot može suprug da bude primoran, u koliko je zlobno ostavio svoju Ženu, da je primi u novi svoj stan. Ruski zakon izričito određuje da supruzi ne mogu ni u kojem slučaju biti prisiljeni na zajedničko kućanstvo. Suprug je po mnogim zakonima, a i po našem, zakoniti zastupnik svoje žene, ali se njegovo pravo zastupanja proteže samo tako daleko, kako to zakon u konkretnim slučajevima izričito određuje. Za sva druga djela treba suprug ovlaštenje svoje žene. Brakom se ustanovljuje osim spomenutih pravnih posljedica još imovinski pravni odnošaj ženidbenih drugova. Imovinski pravni odnošaji između bračnih drugova uređuju se ili zakonom ili ženidbenim Ugovorima. Ženidbeni ugovori su ona utanačenja, kojim bračni drugovi regulišu svoja imovinska prava. Ženidbene pogodbe, u koliko i postoje, ne predviđaju uvijek sve moguće slučajeve, i zato je be-

zuvjetno potrebno, da se zakonom regulišu imovinsko pravni odnošaji supruga međusobno. Za vrijeme trajanja braka, ako su supruzi složni, nije nužno da se točno ustanovljuju zakonom granice vlasništva i dužnosti supruga u imovinsko pravnom pogledu. Važnost dobivaju te ustanove tek za slučaj raspusta ili rastave braka, smrti jednoga bračnoga druga, stečaja ili svrhe. Dok pojedini zakoni različnih država u Evropi uglavnom sadržavaju slične ustanove o privatno pravnim posljedicama braka, to su propisi, koji se tiču imovinskih prava, vrlo različiti. To je najbolji dokaz, da se do sada još nije našao najpodesniji način, kako da se takovi odnošaji urede. Nekoji zakoni ustanovljuju zajednicu dobara bračnih drugova i to u različitom osegu, drugi opet određuju, da svaki od supruga ostaje potpuni vlasnik svoje vlastite osobne imovine, dok treči smatraju da ženidbeni drug imade za vrijeme trajanja braka prava uživati imovinu drugog bračnog druga bez njegove privole. Zajednica dobara u potpunom smislu riječi, tj. da je svaki bračni drug jednako vlasnik svoje imovine kao i imovine drugoga, dakle potpuno spajanje oba imetka, postoji u Nizozemskoj, Danskoj, Norveškoj i Portugalskoj. U Francuskoj i Švedskoj odnosi se zajednica dobara samo na imovinu, stečenu za vrijeme braka i na pokretnine. U Španiji opet proteže se zajednica dobara jedino na stečeni imetak za vrijeme trajanja braka. Pravo jednoga ženidbenoga druga na uživanje privatnog imetka drugoga, određeno je u Njemačkoj, Švicarskoj i Poljskoj. Nasuprot razlučivanje ženinog imetka od suprugovog uvedeno je kod nas i u Australiji, zatim u Engleskoj, Italiji, Rumunjskoj, a i u Rusiji. Za slučaj sumnje smatra se u tim državama, osim u Rusiji, da imovina, stečena u braku, pripada mužu, što nije nimalo umjesno. Kod nas i u Austriji pristoji suprugu pravo upravljati ženinom imovinom tako dugo, dok ona tomu ne prigovori. Međutim, vlasni su ženidbeni drugovi da posebnim ugovorima utanačuju i zajednicu dobara. Opseg se ravna prema pogodbi. Ustanove našega zakona nisu rđave, samo bi bilo podesno i pravično, da se u novom zakonu uvede zajednica dobara za imovinu stečenu za vrijeme trajanja bračne veze. Po našemu zakonu dužan je suprug da daje ženi pristojno uzdržavanje u svakom slučaju, bez obzira, da li ona posjeduje privatnog imetka ili

ФЕБРУАР, 1932

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

25