Ženski pokret

briga odgajala i uživala u životu. Medjutim, kolikogod se to čini ljepšim, imalo je mnogo puta i teške posljedice, jer je bilo teško buđenje u pravi život do čega je ipak jednom moralo doći. Takova je djevojka vidjela svijet kao divan leptir, žarkih, šarenih krila za kojima je neprestano žudila, no kad joj je došao u ruke, prah mu je s krila otpao, i u njenoj ruci je ostalo sasvim nešto drugo nego što se nadala. To je sananje na mnogu vrlo zlo djelovalo i mnoga je to skupo platila. Danas je djevojka sačuvana od toga (nije posve, jer već sama mladost voli gledati sve u ljepšem svjetlu). Ta danas već dijete zna za križu, a mnoga je djevojka osjeća makar u tome što se mora odreći nečega što bi vrlo željela, ili pak, budući da nije vezana samo uz kudu, dolazi više među svakovrsne ljude i tako može na oči vidjeti tuđu nevolju, a mnoga je prisiljena da već i zarana sama zaslužuje i pomaže roditeljima. Tako ona zagleda rano istini u oči, brzo joj produ mnoge iluzije, rano joj prođe mladost. To čini da je ona nešto grublja, tvrđa nego što se čini da je bila prije. Redovno ljudi postaju grublji, kad rade grablje poslove, pa nije ni čudo da današnja

djevojka nije tako meka kao prijašnja kad joj je život ozbiljniji i grublji. To se mnogo očituje i u saobraćaju s drugima. Nema više one ukočene etikete, te zlatne ljuske koja skriva neiskrenost. Svakako je lijepo što su ljudi međusobno iskreni, no gdjekad idu u tome ipak predaleko, pa se na pr. zaboravlja na onaj nužan znak poštovanja prema starijima koji to ipak zaslužuju. Najposlije neki red mora biti među ljudima, a da ipak ne prijede u samu formalnost. Što se tiče međusobnoga druženja, čini mi se da vlada prilična iskrenost, barem veća nego što to čitamo za prijašnje djevojke. Dabome, ima i tu izuzetaka, no to se nalazi svagdje. Ali, općenito mi se čini kao da nestaje toga straha pred istinom, toga osobito ženskoga svojstva, jer žene vole obići svojom vještom rječitošću ono što im se ne mili da kažu, samo da onako izvana pristanu uz drugoga, a poslije će već pred nekim trećim nadoknaditi sve ono što su morale šutjeti. Nastaviće se Zagreb

Ivana Car

VII razred I ženske realne gimnazije

FELJTON

IZ AVTOBIOGRAFIJE ALEKSANDRE KOLLONTAY

Aleksandra Kollontayeva pripoveduje v prvem zvezku knjige »Führende Frauen Europas« o sebi sledeće zanimivosti: »Zavedala sem se že rano, da ne smem uravnati svojega življenja po tradicijonelnem vzoru, ker sem slutila, da bom človeštvu v korist, ako se osvobodim starih tradicij. Bila sem prepričana, da mora priti čas, ko bo nehala dvojna mera v morali: ena za moža, druga za ženo. Bila sem mnenja, da si bo pridobila žena častno mesto v človeški družbi samo s ceno svojih izvršenih del, s svojo osebnostjo, kot delavka, kot boriteljica in kot miselno bitje«. »Hoditi svojo pot, delati, ustvarjati bok ob boku z možmi, boriti se za uresničenje naših socijalnih idej to je bil motiv, to je bila vodilna sila vsega mojega dejanja in nehanja. Nikdar nisem dopuščala, da bi prihajala moja čuvstva v ospredje mojega življenja. V ospredju je stalo pri meni vedno: delo in borba«. »Da bi me pa kdo ne razumel napak, poudarjam, da sem še daleč od novega ženskega tipa. Saj spadam še h generaciji onih žen, ki so zrastle na preokretu zgodovine.« »Ljubezen s svojimi razočaranji, s svojimi tragedijami in večnimi zahtevami po popolni duševni harmoniji je igrala veliko ulogo v mojem razvijanju. Mnogo preveliko ulogo. Me, žene minule generacije, se nismo znale osvoboditi v svoji notranjosti. Izgubljale smo neverjetno

mnogo svojih duševnih sil in delovnih zmožnosti v neplodnih čuvstvenih doživljajih. Koliko več bi bile ustvarile in dosegle, da bi se ne bila vsa naša energija razbila v večnem boju s čuvstvi. Bil je večen boj ob vprašanju: ali delo v javnosti, ali zakon (brak) in ljubezen. Naša napaka je bila, da smo ljubljenemu možu darovale svoj jaz, svojo osebnost v nadi, da tako dosežemo popolno duševno harmonijo. Toda mož nam je skušal vsiliti svoj lastni jaz, hoteč, da bi se mu popolnoma prilagodile. Tako je postala ljubezen za ženo, ki je stremela po delu izven doma, prava veriga.« »Moji starši niso bili reakcijonarni. Nasprotno. Za tiste čase so bili še prav napredni in liberalni. Ampak nasproti otroku, nasproti mladini so imeli svoje trdne tradicije. Moj prvi boj z njimi se je začel radi zakona, »dobre partije«. Moja starejša, devetnajstletna sestra se je poročila s šestdesetletnim možem, ki je bil na visokem položaju. Jaz sem se upirala vsaki zvezi razuma ter sem se hotela poročiti le iz ljubezni. Proti volji svojih staršev sem si izbrala še zelo mlada, svojega bratranca, mladega inženirja, ki je bil brez vsakih sredstev. Sreča mojega zakona je trajala samo tri leta. Dobila sem sina, katerega sem sama vzgajala. Toda materinstvo samo ni moglo postati središče mojega bistva in dasi sem svojega moža še vedno ljubila, vendar sem se čutila kot žena in gospodinja, kakor da

MAJ, 1932

ŽENSKI POKRET

77