Ženski pokret

nagrađen kao rad muškarca. Ženin rad, bude li ispravno dolazio do izražaja u novoj formi familije, (ako se ova održi) biće ekvivalentan vanjskome i omogućiće joj podjednako finansijalnu samostalnost (to je danas glavni problem položaja žene u familiji). U javnom kolektivnom životu naročito, ako se familija u današnjem smislu ne održi, žena će tad preuzeti još važniji rad u simpatičnoj sferi, jer će tu društvu njen rad biti najviše potrebiti najviše će koristiti. Drugo mišljenje razvilo se naročito u zapadnim državama uslijed borbe za postizavanje ekonomske individualne samostalnosti, te svih prava za koja se žena još danas mora oštro boriti (Agnes Smedley: Sama). U koliko je kao psihoza borbe i sredstvo za postignuće konačnog cilja svih prava to mišljenje opravdano, ono nije kao konačan ideal društva. To je pokret anglosaksonskih sifražetkinja čiji je vođ Pankhurstova izdavala za vrijeme rata oduševljene militarističke proglase,*) a analogne se ženske današnje organizacije bore za ista prava i, iste dužnosti bez uvaženja potreba socijalnog zakonodavstva za majku radnicu. Ovo se mišljenje bazira na fiktivnim materijalnim interesima pojedinca, a ne na etičkim principima interesa zajednice. Kakvo mišljenje o ulozi žene postoji u današnjoj Rusiji, toj zemlji novog poretka, u kojoj je žena već postigla potpunu moralnu i materijalnu ravnopravnost?**) Podaci su manjkavi i zaključivanje može biti teoretski i aproksimativno. Isticanje seksualno-etičkog života došlo je u sadašnjoj Rusiji opet na najviši stepen. Seksualne je neobuzdanosti prvih godina revolucije posvema nestalo. Prema Mehnertu danas se u Rusiji nitko ne želi sjećati senzacionalne knjige diplomatkinje Kolontaj »Putevi ljubavi« koja u najtipičnijoj noveli »Ljubav triju generacija« prikazuje, za razliku od ranijih, današnju žensku generaciju za koju je ljubav sporedan fizlološki akt seksualnog općenja. Najjasniji ljevičarski teoretičar Lenjin u listu Klari Cetkin ističe ljubav i seksualnost kao poticaj dvoje ljudi koji se shvaćaju i vole na zajednički rad i kaže: »Ova hipertrofija seksualnog koja se sad često opaža ne donosi životnu radost i snagu već je oduzimlje. Revolucija traži koncentraciju dizanja snaga. I to masa pojedinaca. Ona ne podnosi orgijastična stanja, koja su normalna za D’ Anunciove juna-

ke i junakinje. Neobuzdanost seksualnog života je građanska pojava propadanja. Vladanje samim sobom, disciplina samoga sebe nije ropstvo čak ni u ljubavi«. Danas se iz stranke čiste strogo oni koji vode seksualno neobuzdan život i ne gledaju u ženi druga već objekt zabave. I to izme]u šest grupa pogriješaka koje su vodile k izgnanstvu, grupa sa pogriješkama protiv morala bila je zastupana sa 22 i 9 procenata, dakle skoro četvrtina je bila isključena na temelju seksualnog nemorala. Istodobno posebnim mjerama (nediranjem u zakone) ograničava se pobačaj preko propagande i podučavanja. Organizirane su naročite ženske komisije pri odjeljenjima za zaštitu majka i dojenčadi koje u svakom slučaju ispituju medicinsku, gospodarsku nuždu liječničkog zahvata, a imaju pravo da kod financijalno osiguranih primipara odbiju zahvat. Od ovih se komisija traži da svakoj ženi rastumače štetnost pobačaja, pogibelj za zdravlje, njezin život i blagostanje države. Tu borbu protiv pobačaja pomažu filmovi, izložbe, predavanja, dijeljenje antikoncepciolnih sredstava kao sve olakšice i jako zaštitno zakonodavstvo radnice majke. Protiv apsolutnog kolektivnog odgajanja djece koje je početkom označeno kao postulat današnjice diže sc Krupskaja, udovica Lenjina i piše: »Roditeljski se osjećaji ne mogu zatomiti iako će oni zadobiti nove forme koje će donijeti više radosti djeci i roditeljima. U pravu su oni radnici i radnice koji se protive da svoju djecu dadu u dječja skloništa. Odgoj djece u socijalističkom zajedničkom životu mora biti tako uređen da uz pedagoge sudjeluju i roditelji«. Autor spisa. koji prikazuje odnos nekih broja komuna dolazi do zaključka »Iskustva u komuni pokazuju da drugarica Krupskaja ima pravo. Ni članovi komune neće da njihova djeca žive u izoliranim internatima, već žele da ih imaju u neposrednoj roditeljskoj blizini.« Istodobno se u graditeljstvu privileguje izgradnja pojedinačnih malih familijarnih radničkih stanova. Dakle, daljnim se razvijanjem prilika i života u toj najnovijoj formi društva opet ističe važnost biološke uloge žene. Ova dovodi sa sobom izvjesnu podjelu rada. Čak ako bi uzeli drugo mišljenje t. j. maksimum čiste produkcije žene u današnjoj Rusiji ne kao nuždu điktiranu silom prilika već volje, ipak vidimo da, iako ona obilno iskorišćava sva polja otvorena ženskoj produkciji, da neka cd njih potpuno zadržava za se: na pr. vođenje kolektivnog kućanstva i kolektivno odgajanje djece. Da li će dijete biti pojedi-

*) Citirano prema Hirschfeldu: Die Sittengeschichte: des Weitkrieges. **) Podaci o Rusiji useti su iz knjige Klaus Mehnert Die Jugend in Sowjet-Rusland 1932. g.

MART, 1933

ŽENSKI POKRET