Ženski pokret

ska i nacionalna prava. I sred Kozaka-seljaka susrećemo žene-Kozakinje, koje su oružjem u raci branile svoje pravo. Žena kapetana Zavisnoga koja za vrijeme opsade Buše Poljskom vojskom pod vodstvom Čarneckoga da ne padne u ruke neprijatelja. gine potpalivši bačvu baruta. Njezinim primjerom bacaju se druge žene s djecom u vatru ili vodu. Druge žene, sedemdeset njih na broju, sakrile se u špilju iza grada i odanle se branile oružjem. Poginule su sve, jer je neprijatelj pustio u špilju vodu iz potoka. Napose istakla se ukrajinska žena u oslobodilačkom ratu Bogdana Hmeljnickoga kada su, kako kaže pjesnik, »po čitavoj Ukrajini dan i noć tutnjeli topovi i dugo, dugo tekla ukrajinskim stepama krv. Tužno i strašno, ali na spomen toga srce se raduje«. U kozaškim memoarima tog doba spominje se da je u ukrajinskem ustanku protiv Poljaka učestvovalo mnogo ukrajinskih žena, od kojih je, na primjer, Ženu svećenika formirao posebni »ženski odio«. Taj ženski odio, koji se svakim danom povećavao, nije samo njegovao ranjenike, već se i u mnogim bojevima ostaknuo svojom hrabrošću. Za vrijeme tatarskih navala, mnogo je ukrajinskih žena dospjelo u ropstvo u hareme. To je najtamnija stranica u povjesti naše žene, ali i tu u ropstvu nekoliko žena pokazalo je svoj individualitet i zauzelo visoki položaj. Glasovita Roksolana, žena sultana Sulejmana zakonodavca, imala je na njega veliki upliv. Kako vele ne svojom ljepotom, več razumom i diplomatskim darom. Ženu Osmana trećega Mariju hvali turski povjesničar kao pametnu, uravnoteženu i Ženu visokog morala, a i ona je bila ukrajinska zarobljenica. Kako smo spomenuli prije, ukrajinska žena sviju klasa nije bila robinjom obitelji, dok Ukrajina nije pala pod upravu Rusije i Poljske. Dokazano je da prije potpisa nesrećčnog u našoj povjesti Perejaslavskog sporazuma sa ruskim carem u Ukrajini bijaše polovica žena seljakinja pismenih, dok, naprotiv, u isto vrijeme bilo je na carskom dvoru boljara, carskih savjetnika, koji nijesu znali potpisati svoje ime. Nastalo je za cio ukrajinski narod teško vrijeme, jer je bilo zabranjeno na materinskem ukrajinskem jeziku predavati nauku, te u jednom dijelu naroda počela je rusifikacija, a u drugom poljonizacija. Svuda biješe uveden tudi jezik. Inteligencija, koja je kruha radi silom prilika pošla u državnu službu, većinom se denacionalizirala. Tko je sačuvao svoj nacionalitet i rodoljublje, časne su iznimke. Ali na selu, u srži naroda, žena koja nije morala kao njezin muž ići u rusku vojsku i tamo kvariti svoj jezik, ona seljanka sačuvala je naš narodni jezik, naš običaj, našu

nacionalnu nošnju, ona je podigla naš ukrajinski obrt. Još i sada svraćaju na sebe pozornost ukrajinske čipke, platna, veziva i razni ručni radovi. Kada je koncem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća započeo mđdu ukrajinskom inteligencijom kulturno-nacionalni preporod, ukrajinska žena živo sudjeluje u njemu. Smjelo možemo reći, da osim znamenitih žena, koje su se istakle bilo kao spisateljice, bilo kao javne radnice i dospjele u povijest ukrajinske kulture, da je i u ta vremena bilo mnogo nezapamćenih junakinja, koje su s velikom ljubavlju položile svoje vruće srce na žrtvenik otadžbine. Navešću samo najistaknutije žene koje su mnogo doprinele za ukrajinsku kulturu, a u prvom redu za književnost. Prvo mjesto uzima Marko Vovčok, pseudonim Marije Marković, savremenice Tarasa Ševčenka. Njezine pripovijesti iz narodnog života pravi su biseri naše literature. Sam Turgenjev zove je ukrajinskem Žorž Sand. Najbolje njezine pripovjesti: »Dva sina«, »Kozačka«, »Marusja«, »Ногрупа« i druge prevedene su na strane jezike. Nekoje su izašle i u hrvatskom prevodu starijeg izdanja Matice hrvatske u Zagrebu. Ona i naš genij Ševčenko svratili su pozornost civiliziranog svjeta na sudbinu ukrajinske seljakinje, koja se našla u vrlo teškom položaju, kada je Ukrajina izgubila samostalnost, i kada je u Ukrajini zavladalo pravo tuđinca. Druga istaknuta spisateljica Hana Barvinok, žena odličnog književnika Kuljiša, bila je pionirkom u ukrajinskoj ženskoj literaturi. Spisateljica Olena Pčilka, pseudonim Olge Kosač, sestra učenjaka svjetskog glasa Mihajla Dragomanova uređivala je časopise »Ridnyj kraj« i »Moloda Ukrajina«. Pisala je pjesme, pripovijesti i drame. Izdala je zbirku narodnih uzoraka, tkiva i pisanica. Umrla je nedavno u Kijevu, gdje je bila član Ukrajinske akademije nauka i zadnjih godina svog života radila je u etnograskom odjelu Kijevske akademije. Najveća je njezina zasluga što je rodila i odgojila najveću našu književnicu Lesju Ukrajinku. To je njezina kćerka Larisa rođena godine tisućuosamstosedamdeset i druge. Olena Pćilka već od malih nogu odgajala je svoju kćerku u ukrajinskem duhu, što je bilo u to vrijeme u inteligentnoj obitelji rijetkost, k tome u kući visokog činovnika kakav je bio njezin suprug Kosač. Lesja je skoro svoj cijeli kratak život prevela na krevetu i to ne kod kuće na Ukrajini, već većinom u inozemstvu u Egiptu, Italiji i drugdje. Prve njezine pjesme izašle su u »Zori« časopisu koji je izlazio u Galiciji. Lesja je imala onda dvanaest godina, umrla je u četrdesetoj godini od tuberkuloze. S njom je izgubila ukrajin-

24

ЖЕНСКИ ПОКРЕТ

ЈАНУАР-ФЕБРУАР 1935