Židov

plavobijela zastava, švicarska je zastava pred njom defilovala pred 25 godina. U Londonu, U Wienu, u Karlovimvarima visi naša zastava na zgradama, u kojima držimo kongrese, i ako to nijesu židovske zgrade. Samo na zgradi i u dvorani židovske bogoštovne općine u Novom Sadu nema naših boja! A možda je i današnji govor ovdašnjega nadrabina Dra. Kissa u hramu karakterističan za pretpostavljeni posebni vojvodansko-žiđovski mentalitet. Drago mi je, da mi g. nadrabin svojim prisustvom omogućuje, da o tome govorim. Kad je Bileam htio da prokune židovski narod, morao ga svaki puta i protiv svoje volje blagosloviti. Q. nadrabinu dru. Kissu išlo je obrnuto nego Bileamu. Vjerujem, da je u njega bila dobra volja Nu mjerodavan je efekt, što ga je na nas učinio. Zar je to sve što je imao da kaže ljudima što su se sakupili iz svih krajeva naše države, da vijećaju o opće-židovskim stvarima. Ima nas, koji već mnogo godina radimo za židovstvo, žrtvujemo mnogo vremena, rada i novaca, odričemo se mnoge te zabave ostavljamo na dulje vremena naše obitelji i naša zvanja, a što nam je g. dr. Kiss rekao? Ukorio nas je, držao nam je prodiku, nazvao nas »rušiteljima mira!« i dovikuje nam: »Ne dirajte u općinu! Zar je to sve, što nam je imao da kaže kao dobrodošlicu? Nijedne riječi o tome, da je svatko dužan, da barem nešto učini za izgradnju naše židovske narodne domaje. Rekao je tek, da nam je Palestina svima sveta. To je jedno mjesto unjegovome govoru, koji zvuči kao kompliment prema cijonizmu. Ali Palestina nije sveta i mi ne ćemo, da bude sveta. Ni naša stara majka, ni naše nejako dijete nam nijesu sveti, nego su živi stvorovi, koje volimo, od zla branimo i hranimo, ako su gladni. Palestina nije sveta, nego je naša ljubljena izgladnjela zemlja, koja traži od nas hrane i rada. Hoćemo, da nam Palestina bude narodnom domajom, živom realnosti, a ne svetinjom. Nu Palestina ni ne može da postane svetom, ako mi onamo ne dođemo, da je posvetimo sa našim radom i životom. Samo po nama može Palestina postati svetom. Nu onda nas morate onamo pustiti, morate nas poduprti i morate nam pomoći da dođemo onamo, da zemlju i narod posvetimo! Pita vojvodjanske sumišljenike, kako si oni zamišljaju budući rad. Neka jasno izjave, žele li da opet imaju distrikt. Mi nismo oduševljeni za distrikt, jer on nije svagdje podesan a svakako je skuplji od centralizacije i ako bi možda decentralizacija bila uspješna, jer se lakše dade provesti rad iz Beograda za svu Srbiju, a iz Sarajeva za Bosnu kao i iz Novog Sada za Vojvodinu. Ali moramo, tačno znati što hoćemo. Ak će se raditi i to ozbiljno raditi, postat će Novi Sad i onako neko središte rada za Vojvodinu i bez posebnoga distrikta. Dr. Sattler iznio je jedan prijedlog, koji takodjer može da bude jedno od načina riješenja. Uvjeren je, da bi okolnost, da se nadje podesan čovjek, znatno unapredila rad i stvorila čvrstu organizaciju. Vodstvo bi sigurno bilo pripravno da podupire izvedenje toga plana. Neka si Vojvodina nađe takvog čovjeka, da će se već isplatiti. Rabin dr. K i s c h (Novi Sad): U svome odgovoru vela, da je rekao, da je Palestina svakom židovskom srcu draga I drugi rabini rekli su, da put do masa vodi preko religije. Sve su naše religijozne institucije i obredi izljevi židovskog nacionalnog duha, i za to bih htio, da židovske mase preko religije dodju do cijonizma. Aleksa S t e i n e r (Vukovar). Govorilo se većinom o Vojvodini i o njezinim potrebama, a gotovo ništa o drugim krajevima. Prilike su nepovoljne naročito u provincijalnim gradovima, gdje imade malo radnika, koji se takodjer iscrpe i ne mogu djelovati. Bilo bi potrebno, da se u ta mjesta takodjer šalju govornici, i da se šalju razni govornici, jer bi željeli, da upoznamo sve naše ličnosti. David Spitzer (Zagreb): Pozivom na svoj referat potanje obrazlaže prijedlog glede lica, koja kao izvršujući članovi mjesnih organizacija nisu udovoljila dužnosti glede obračunavanja šekalim za god. 5682. te veli, da se teška srca odlučio na taj korak, ali u interesu saniranja našeg financijalnog stanja te održanja reda mora da stavi ovaj predlogSavezno Vijeće uzevši do znanja izvještaj blagajnika glede neobračunatih i nepovračenih šekalim za godinu 5682. najoštrije osudjuje nemar slijedećih mjesnih organizacija: Bjelovar, Dubrovnik, Q r u b i šn opo 1 je, Niš, Osijek, Pir ot, S koplje. Slatina, Bos, Samac, Travnik, Vinkovci, Zvornik i Zemun.

Lica odgovorna u tim mjesnim organizacijama za obračunavanje šekalim, ne mogu da budu izabrani kao delegati bilo koje konferencije, vijeća ili kongresa, dok nisu udovoljila dužnosti obračuna. Prijedlog predan je komisiji za rezolucije. Dr. Licht: Žalim, što su u debati gotovo svi govornici zauzeli stav samo prema referatu gospodina dra. Dohanya i mome, a gotovo nitko se nije osvrnuo na izvještaj Saveznog Odbora, premda znadem ,da bi se mnogo toga dalo kritikovati. S druge se strane govorilo samo o Vojvodini, ipa bi se činilo, kao da su druge provincije izvan svake debate, jer se njima možda nema što prigovoriti, što sigurno ne stoji. Pitanja, o kojima se ovdje raspravljalo su mala detaljna pitanja našega rađa, ali iz cijele debate nisam mogao da razabirem temeljnu bazu za taj rad. Od postanka cijonističke organizacije vazda se postavilo pitanje, koji stav zauzima cijonizam prema religiji. Hoću da odmah naglasim, da se tu ne radi o kakvom posebnom pitanju Vojvodine već o jednom općem cijonističkom pitanju. Samo se od sebe razumije, da jedan pokret, koji predstavlja avant gardu židovske renesansne ideje, ne će da iznova gradi, već hoće da stvara organski. Crpimo iz oijelokupnog izvora našega naroda sve, što nam služi, da se održimo u sadašnjosti za cilj, što smo ga sebi stavili. Iz židovstva ne može ništa da se izluči, što je za nj bitno. Cijonistička or_ ganizacija kao narodni pokret hoće da bude sinteza vitalnoga židovstva. Svaki je stoga cijonista dužan, da štuje, unapredi i respektira religiju, jer je ona integralni sastavni dio što no služi uzdržavanju židovstva. Toliko općenito o stajalištu prema religiji. Naravno, da se mora od toga lučiti stajalište pojedinca prema vjeri i vršenju njezinih obreda. Drugi je jedan problem pitanje, da li da saradjujemo s necijonistima i koja ograničenja valja da sebi stavimo. Lično sam mišljenja, da ako postoji ta avant garda, koja je već nepokolebiva u svome naziranju, može se riskirati, da budemo oportunistički. Ali ako smo još masa, koja još nije sasvim učvršćena, tad držim, da prijeti opasnost, da već na početku našega rađa tražimo kompromise. Nije tek retorska fraza, kad velim, da samo onda, ako postoji avant garda židovstva smijemo se odlučiti na to, da poduzmemo osvajalački boj. Ako smo dakle stvar tako opredijelili, tad je prva zadaća da izgradimo ekstenzivno cijonističku organizaciju, a intenzivno same oijoniste. Kraj toga valja imati na umu, da nas vrijeme i prilike sile da čim prije i što više sredstava namaknemo za obnovni rad u Palestini. Iz svega toga nužno slijedi, da nemamo tražiti kompromise, ali da niti ne tražimo borbu, već puteve za pitanja ispunjenja dužnosti, a da pri tome ne napustimo ni zere od našeg cijonističkog naziranja. Ako necijonističko židovstvo ne će naoijonalnu domaju za židovski narod u Palestini kao mi, ono je ipak tolilko vezano sa židovstvom, da će sigurno podupirati djelo, koje ima, da stvori utočište za sve Židove. Istina ovom se filantropijom .ponešto razvodnjuje obnovna misao. Ali za to ipak ne tražimo borbu s asimilantima, dok nas na to ne prisile. Ali ako i ne tražimo borbu, ne znači to, da hoćemo likvidirati cijonističku organizaciju. Ako rabini konstatuju propust cijonizma u vjerskom pogledu, tad je to njihova krivica. Oni su bili pozvani, da upotrijebe propovjedaonice, da probude židovski narod k renesansi, a nisu kroz dva decenija radili, već prosvjedovali protiv obnovne misli. Sad, kad vide pozitivne političke uspjehe, dolaze i prekoravaju nas. Rabini posjeduju snagu, da vode mase tako, da budu cijonističke i religiozne. Iz moga referata mogli ste razabrati, da u svijetskoj cijonističkoj organizaciji nije sve ono uradjeno, što bi trebalo uraditi. Nastupila je neka malaksalost i umornost. I u Jugoslaviji nije sve uradjeno što je trebalo, da se izvrši. Mnogo je toga propušteno i ostalo neizvedeno. Ako promatramo materijalni uspjeh u Jugoslaviji, tad možemo biti zadovoljni, i ako nijesu iskorišćene sve mogućnosti nismo ipak ni na zadnjem mjestu. Znamo vrlo dobro, da nije mnogo urađjeno za Keren Hajesod i za druge institucije. No stvar ipak nije tako jednostavna, da mislite, da se ona dade riješiti time, što tražite od vodstva, da izašalje u svako mjesto govornike. Ne uzdržava se jedna organizacija samo injekcijama. Tek kad bi nam uspjelo, da u jednom mjestu održimo pučke tečajeve, mogao bih očekivati neki uspjeh. Nužno je, da od centrale netko bude izaslan, da vidi što i kako se radi u po-

jedinom mjestu. Ali time nije pomoženo, i ne ćemo ništa postići, ako nemamo na čelu mjesnih grupa prave ljude, koji će vršiti detaljni rad. Svaki treba da ima vazda u vidu veličinu zadatka i da mora sistematski i konzekventno ispunjavati svoje dužnosti. Naš cilj moći ćemo samo onda postići, ako ćemo vazda imati na umu devizu: Cijonista umire, ali se ne predaje. (Burno, dugotrajno odobravanje). Nadrabin dr. Schweiger (Senta): Naglašuje, da je i do sada uvijek radio u svojemu gradu, a danas obećaje, da će se odazvati svakome pozivu i poći u svako mjesto, kamogod ga se šalje. Očekuje, da će svaki kao vojnik ispuniti svoju dužnost. (Burno dugotrajno odobravanje). Predsjedatelj prekida raspravu i odredjuje nastavak sjednice za ponedeljak prije podne u 8 sati, te moli sve delegate, da obzirom na obilni materijal rasprave tačno dodju, da se vijećanje može odmah započeti. Ponedjeljak, dne 28. maja. (Prije podne.) V i g' (Novi Sad) izvješćuje u irne revizijonalnog odbora, da su revizori prema dužnosti pregledali blagajnu i knjige te položnice Saveza cijonista Jugoslavije kao i službenog glasila »Židova«, i iste Pronašli u najvećem redu. Predlaže stoga, da Savezno Vijeće podijeli odstupajućem odboru apsolutorij. Predlog je jednoglasno prihvaćen. Iza toga drži g. Lav S t e r n Palestinski referat. Cijonizam je danas u prvome redu palestinocentrički pokret. Mi smo pred novom situacijom, jer stojimo pred činjenicom, da je program cijonizma ispunjen, t. j. izvanji su uvjeti ispunjeni, a o nama se radi, da se ispune uvjeti unutarnji. Po mandatu preuzeli smo na sebe dužnosti, a ako ih ne ispunimo, moglo bi se dogoditi, da Palestina postane engleskom kolonijom. Naučeni smo da cijonizam, t. j. obnovu Palestine uzimljemo kao novčanu stvar. No tome nije tako, jer stvaranje židovske narodne domaje u Palestini rješava židovsko pitanje i za svijet, i za svakog pojedinca. Novac je tek sredstvo, da se narod dovede u zemlju, a zemlja obnovi, pa i najmanji novčani dar sudjeluje i na obnovi zemlje i na obnovi, na kulturnom preporodu naroda. Treba cijeli novčani rad ndesiti tako, da se zahvati cijeli narod, da se zahvati svaki Židov. Čitav palestinski problem radi o zemlji i o ljudima, kojima treba da se dade zemlja. Zadaće mogu se dijeliti u tri dijela: kulturne, ekonomske i političke. Izmedju ovih zadaća teško je povući granicu. Uzmimo kao primjer kuiturni problem. On leži u školstvu. Sve su židovske škole u Palestini u židovskim rukama, a ipak j,e škola stvar javne uprave, dakle u širem smislu stvar politička, o kojoj bi trebala da se brine palestinska vlada. Ima u cijonizmu Brandeisova grupa koja ne daje važnosti školskome pitanju. To se ne može odobriti, niti dozvoliti. Ovi neocijoniste ne mogu sebi predstaviti što znači hebrejsko školstvo za židovsku zajednicu u Palestini. Gledajući činjenice jevrejskog odgoja, što ga je to školstvo stvorilo, dolazimo nesumnjivo do zaključna, da se kulturna obnova, koju hebrejsko školstvo stvara, ne da dijeliti od obnove zemlje i naroda, koja moždai leži u pretežno ekonomskim momentima. Židovski je narod svojom većinom u galutu; a u Palestini te većine on nema.

BROJ 2 3—24.

>Ž 1 D O V.