Židov

•cika univetaiteta kojega godišnjicu danas slavimo. Žijja domaja je dopuštenje i zahtjev! Dozvola daje mogućgradnje a zahtjev traži gradnju. To je dokaz židovske .NUjčasnip muževi francuski su na našoj strani i pro,aju naš posao, oni su oštri kritici, ali mi znamo da za; ffl p njihovu pažnju. Ako ostali narodi mogu biti poncsTCOŽcmo to biti i mi. (Pljesak). Ako su Englezi dali Shakcsca Njcmci Goctha, a Francuzi Racinea, i mi Židovi dali svijetu velikih ljudi, a i još ćemo ih dati. Serazumjeti Židove jučer bijaše grijeh, a danas je to čin, zauvijek bit će gri ješka. Francuzi će nas razum u prvom redu, ako ne će da im se vrata historije zatvore vijek. (Odobravanje. Pljesak), Iza ovog govora dobiva riječ ministar Anatole de Monzie zahvaljuje sazivačima svečanosti, što su ga pozvali da ustvuje i uzme riječ ovdje pokraj Sokolova (odobravanje icanje). Svu zaslugu za živo interesovanje i odobravanje razma kod nežidoća ima gospodin Painlevć (frenetičko an je). Mi nežidovi postali smo pomalo prijatelji cijonizma. odlični prijatelj gospodin Corcos imade pravo, kad tvrdi, c danas grijeh, ako se ne shvaća židovski narod u svom :n ju. Oni kao i svi drugi narodi imaju prav.o na zemlju. Sjeća se onih dana, kad je postao prijateljem cijonizma. ic skupština u nekoj posve maloj dvorani u Rue Lauscy. ;c ulica u IV. kotaru u kojem imade mnogo istočnih Žij. Op. Ur.) godine 1918. U isto doba kad je Wilson bio izzjastički dočekan od čitavog Pariza, kad njegov put bdpravi triumf, u isto vrijeme mali broj nas poštivaiča i omika stv.orismo bazu za ovu večer ovdje (klicanje). To me je onamo vodilo ne bijaše nikakav filosemitizam niti jniscencija na entuzijazam, koji uživasmo u našoj mladosti Drcyfussa. Bio je to naravni rezultat čisto ljudskih osjeRazumio sam onda pravednost, da i Židovi imadu svoju Iju. Uvijek imade tek maleni krug slobodoumnih ljudi, već isprva razumiju sve ideje o slobodi. Ovi ljudi mogu niti duhovni centar. Zakonodavci mogu da povuku grani; fronte ali problem nije time riješen. Tako je to i kod ivi. Oni imadjajhu svoje ljude, svoj duhovni centar, ali , o še 1918. i rekote: Nije nama dosta sloga i harmonija dula, dozvolite nam da si pribavimo zemlju dal dademo konniji oblik našim nastojanjima. I ne htjedoše da osvoje Iju krvlju nego radom. Cijonizam je polarizacija ideala ha Židovstva. Kad se je radilo o provedbi njihovog proa, rekoše Francuzi: Evo nas takodjer, da učestvujemo kod djela. Tražili su političare, koji će im pomoći: evo, i mi bili tu! (Burno odobravajne, i klicanje) jer mi učestvuo kod svih pokreta za slobodu (Pljesak). Nije to bila niova poezija ni romantika ni kinematografija što su nam ali rj divni Židovi (ces magnifizjues Juifs) Sokolov i izmami (Povici Živio i pljesak). 'To nisu sanjari nego pravi tican. A čast narodu koji ima ovakove državnike još e nego što posvema imade svoju zemlju! (Frenetično odoranje). Francuski nar,od je pun kontradikcija. On je često narod lih navala) i šovinizma ali uvijek otvoren za oslobodilačke rele, za plemenita nastojanja, čudna .pojava: bješe se dolo isprva da) je medju nama katolicima Francuzima bilo ih cijonista (plus sioniste) nego medju stanovitim ŽidoviAli ovi »nevjernički« Židovi bili su obuzeti i zahvaćeni morom i djelom, što su im se odigrali pred očima, vidjeh su u maloj skoro nepoznatoj zemlji na jednom gotovo nezna-

nom brdu Skopus nastaje univerzitet. Univerzitet, koji je simbol opće čovječanskog napretka, znanstvenih istraživanja!. Cijeli svijet ima da se pokloni pred tim djelom i pred njegovim inicijatorom odličnim Englezom fordom Balfourom (burni pljesak i odobravanje). Budio se neki mali »Ijubomor« za nas Francuze, da uz lorda Balfoura ne bi stajali i naši zastupnici, da kažu naš pristanak uz pravedno djelo. Domaja židovska razvija se i razvijat če se nadalje pred očima svih Židova i nežidova prijatelja cijonizma kao što su Justin Godart. Paul Paitaleve i drugi. (Dugotrajan pljesak). Iza ovog govora koji je poluoficijelno kazao pripravnost sadašnje francuske vlade za diplomatsku pomoć Cijoništičkoj Organizaciji, dobiva riječ gosp. Fleischmann. predsjednik odbora za KKL za Pariz, pozdravlja ministre i čestita im na časti koj,om ih jc odlikovala Centrala Keren Kayemetha u Jerusolimu upisavši) ih u zlatnu knjigu. Sokolov je zatim predao ministrima Pain!cve-u i dc Monzie-u diplome i srdačno se s njima rukovao, dvorana ustade i zapjeva Hatlkvu. Odobravanju ni kraja. Da s© večer završi sa iskrenim priznanjima sa oficijelne sirane Cijonističkc Organizacije te da prisutni cijoniste osjete potpuno da je izrečeno ono što. osjećaju za ove ugledne muževe, oko pola noći, kad jc već strpljivost mnogobrojne publike bila dobrano zadovoljena vatrenim govorom Coroosa i političkim oduševljenim govorom dc Monzia, a razdraganost dosegla vrhunac, uzeo je riječ predsjednik Cijonističkc Egzekutive g. Nahum Sokolov: U velikoj sam neprilici. Prvo; osjećam se izmedju dva kontinenta, Amerike gdje sam bio i Južne Afrike kamo za par dana krećem. Tamo sam držao do sto govora a ovamo sam došao da čujem. Nakon govora ministra rata Painlevć-a, ministra de Monzia, nakon divnog govora, našeg Ooroosa i odličnog Justin Godarla (kod svakog imena publika kliče i plješče) ni nemam što da kažem, I ne ću mnogo da govorim sada u ovo kasno doba. Ovu svečanost što ovdje vidim nemogu ni nazvati svečanošću. To je upravo historija. Bio sam u mnogim zemljama i razumjeli su me nežidovi. Jedan coloncl u Americi, Irac, kazao mi je: jest, ja vas razumijem, jer ja sam Irac makar slan dobar Amerikanac. Načelnik grada Montreala reče mi: Razumijem vas, jer .ja sam, znate, osim što sam Amerikanac i Francuz! (Pljesak. Povici: Živillai Francuska), Što se tiče nacijčnalizma to je stvar jednostavna. Što da budu Židovi k,oji dodju u Palestinu: Arapi ili Turci? Niti Arapi niti Turci to ne žele (veselost) a mislim ni Židovi sami. Bez velike filozofije Lako je zaključiti da mogu biti Židovi i ništa drugo. Francuskoj smo zahvalni, i ja vam mogu reći koliko su nam njezini političari pomogli t kod primitka Balfmirove deklaracije. Uspfeh je cijonizma što je predobio veHke i slobodoumne duhove zai sebe. Pogledajte meni na Lijevo i meni na desno (pokazuje na ministre, burni pljesak) evo inkarnacije uspjeha! Sehehcjanu, vekijmanu ... (Sokolov diže ruke od oduševljenja, dvorana kao začarana sva ustaje i kliče tako da se blagoslov niti nije čuo do konca. Sokolov se srdačno izrukovao s ministrima i ostalim odličnicima. S jednog kraja dvorane zaorc poklici: Živio Sokolov! Živjela Francuska. aza koji čas zatalasaše dvoranom zvuci »Marseillese« . . .).

Pet godina Keren Hajesoda

Onome, koji jc započeo u prvom početku stvari i ostao 1 nje sve dane, oprostivo je, što prije svega istke ovaj a svoje lično osjećanje. Ista radna, soba nakon pet godina. U prvoj, u istoj se J manifestira antitetićki relativnost vremenske mjere. pet godina! Radne se etape tako nizaju jedna do druge, ovna povezanost s djelom bila je tako čvrsta i srdačna i jednako svijesna svoje svrhe već od prvoga časa, da se enve nije uplitalo i zapažalo, nego je mimo teklo sve dok Paieno ne bude pet godina. Fugace« labuntur anni! Ali •jednako: Što bijaše onda, kad smo započeli i što jc po-0 danas? Ime samo puno ponosne snage zvuči kao pota narodna: riječ stotinama hiljada u svim zemljama, u r oku, Ugandi, u Indiij i Braziliji, a organizacija je velika re rina $ nar očit oš ću i raznolikošću svoje tehničke i duhoopreme. A onda, što je stvoreno: polja i livade i vr'• kute i putevi, terase i dovod vode, škole, bolnice, use“čki domovi i pokusne stanice, kamenolomi, drenaže, navelika i malena, oa uzvisinama i u dolinama a prije ža ima tu ljudi, hiljade novih ljudi, što stvaraju i Sto se k gibajući se puni života u metežu; u svojim granicama sv ojim relacijama, novi svijet a tek je pet godina! radna soba! Sjećanje; svježe, kao da bijaše juče i zahvalno, kao da ocrtati slike za neprolazan spomen, zove sve k sebi, koji 8 velikim trudom t još većom Ijubarvi sve to zamislili i orih, prije pet godina, u pet godina. Moje se misli na'Cas rtaše se sjećajući se i misleći u ime svih muževa, mirne i r ene u razmatranju stvorenoga, uživajući bez kritike naj‘iu radost, koja obasjava i najmanje djelo smrtnika, ra-1 stvoritelja, koja je toliko čama i čudesna, da si ju je i v «či ođ sv ih stvaratelja učinio darom samom sebi sedmodana, kad je vidio, da sve bijaše dobro . . . Dok misli jure, kliže se pogled lagano prostorom, kao da ** nešto srodno. Nailazi na dokumenat o osnutku Keren :e soda, a ondje opet susreće veliku zidnu kartu Palestine 4 svim zidovima tipove Židova, buharske, aškenaske, ma*»ke, jemenilske, crteže Ljlienove. Oči kao da stadoše i nalaze simbola u n o-r' emom sastavu svega toga. eto karte Palestine s m. kiranim površinama židovzemljišta i židovskoga naselja, pa velike prazne po-

vršine, što čekaju na Židove; a ondje duboke, mistične .oči sijedih rabia, pa umorne, suhe oči poljskoga kramara, što žude za mirom i domajom; tu opet skrovite bojažljive oči mladoga jemenskoga Židova a ondje, kao odgovor na nerječito pitanje karte Palestine i na čežnju svih tih židovskih očiju, koje su zapravo duše židovskoga galuta, akt o osnutku Keren Hajesoda. Bogati govor simbola, koji spaja šutljive duhove ove prostorije, naoko mrtve stvari. Nije li ovaj govor to iskreniji 4 utješmjdl, danas, nakon pet godina, kad ga moj pogled budi i sastavlja? # • • Bolna se misao javi iznenada; Efraim Moše Lilien, koji je gledao u sve te oči i njihovim pogledima svojim um;etničkim okom podao nanovo život, nije više medju nama. Suputnik. koji jc prije vremena pao na putu. Onoga Jemenitu, kojega jc mlada glavu s dugačkim zalisci ma i uvojoima crtao pred nekoliko godina, vidio jc opet u Palestini, kao gospodara u malenoj kući, kao seljaka na vlastitoj gruda ali Efrajim Moše Lilien je mrtav. Nijesmo H mi već pet puta po pet godina ranije zajedno snili snove o novoj židovskoj umjetnosti, o novoj knjizi, o novoj pjesmi? Nije li Marfn Buber unio u te sne posvetu mdstićno-religijozne svetkovine? I nije U Artura Ruppina čvrsto ukorijenila i ustalila mišlju i planom gospodarske izgradnje Erec Jisraela? I nije li uzdignula Hajima Wcizmanna u jasnu sferu skupljenoga duha, kad ju jc zbio u san o židovskom univerzitetu? Snovi? Jedan jc sanjar nestao. Svi sanjari mora da preminu. A ne odzvanja li nova pjesma, ne biva li nov gospodarski život, ne isprepliću H se i ne trude se u Emeku veliki ideali novoga životnog dostojanstva i ne diže li st nad J erušalajimom, na Skopusovu brdu, prva gradjevina univerziteta? I što će tek da bude od mlada sna o narodnom fondu, o Keren. Haje sodu, kad prodje pet puta po pet godina? »Hajinu kebolmim . .« Bijaše kao da sanjamo, kad podjosmo iz sužanjstva . . . Sanjari idu nestaju. A nije 14 to čudesno doba i pomilovana, blagoslovljena generacija u njemu, kad iz života; rastu snovi, a od snova postaje život? • • • Zamamljiva igra misli, da se u malenim stvarima traži značenje, što ukazuje veliko i da se u sanjarskom razmišljanju od velikih dogadjajn namami dašak u ovaj maleni pro-

stor. Ali taj je prostor, nakraju, radna soba. Pla ako ima svojega gcnius loci, on je strog, koji u svakom času traži ozbiljnu, odlučnu, stvarnu i trijeznu službu. 'Tešku službu mnogih, koji na mnogim mjestima vrše lu službu. U svijet, često u prijateljski a često neprijateljski, ali uvijek zemaljski svijet nadzemaljskih teikoča preprijeka i razočaranja, u takav svijet unose ideje i ideale zanosom svojega srca. da. probude odjek, da potraže odgovor, stvaran doprinos. U ovoj izmje.-i duba i materije mora se okušati njihova snaga, njihovo naziranje i njihova strpljivost. Najodgovornije li zadaće: vršiti službu, vršiti je uspješno i usto bdiiti, da se u dodiru s novcem ne uvuče i umiješa ništa nejasna i ništa nečista . Preda mnom je tabela, tu su reci i brojke, zemlja, godina za godinom. Tu je skupljen na jednpj stranici, rezultat Keren Hajesoda u pet godina. Nakon mnogih pojedinačnih svota, konačna suma, zbroj svih napora i žrtava, a opet, toliko skromna e inradugm Š crni a, ovi -: )«; 67890 NIAŽžŽ dakle ovo djelo Keren Hajespda u pet godina, je li to sve, ove brojke, ova konačna svota? Je U prema stilu naziranja starih Pitagorejaca, što sc silom namiče brojka bit sviju tih stvari? Brojka, porast ili nedostatak koje ispunja radne dane srčanošću ili nestrplljivoiću ili strahom? Moja se pitanja kližu brojčanim recima, a brojevi oživljavaju. Kako su nastali, što će da budu? Dižu se ljudi toploga srca i vrućih usana, što idu od zemlje do zemlje i glasom propovjednika nose plamen svoje predanosti ljudima, što čekaju. I negdje, u tamnom kutu svijeta ima pješčanih zrna razagnatih iz Zemlje Izraelove, rasijanih od vjetra; čini se, kao da su se izgubila, uli ipak novi ih zvuk drevne riječi nagoni u harmoničku živahnost čudesan misterij krvi Abrahamove, Izakove i Jakovljcve. Drevni sc zavjet diže iz Bet Ela: »Dat ću desetino od svega mojega imutka ...» I slike se nižu. Visoko uzdignuto stoji brončano tijelo mladića obasjano suncem u zamahu da sjekirom udari o grdni kamen. A u dugačkom kaftanu s bijelom uricom oko bokova, bradati starac, koji plugom obavlja službu Božju na zemlji. A sada odzvanja već i muzika, smijeh djece, koja se u sretnoj igri skrivaju za redove svježih snopjova . . . I pogledi, kKznuvši još jedinom preko brojaka odmaknu u svjetao trak: ne, bit tih stvari nije brojka, nego im je hH duh i krv.

Dr, BerthoJd F ei w el,

London.

DR. M. EHRENPREIS IZABRAN JEDNOGLASNO ZA RABINA U SOLUNU.

Solun/ 29. marta (JTA) . Na plenarnoj sjednici vijeća židovskih općina održanoj 26. marta u Solunu izabran je poznati židovski učenjak dr. M. Ehrenpreis jednoglasno za vrhovnog rabina židovske općine u Solunu. Kako je poznato nadovezuje se na izbor dr. Ehrenpreisa nada, da će se u Grčkoj provesti organizacija sveukupnog židovstva. (Ranije je JTA javila, da je dr. M. Ehrenpreis odlučio da ne ide u Solun. Sad se očekuje njegov prihvat izbora za glavnog rabina. Uredit. »Židova«).

SJEDNICA AKCIJONOGA KOMITEJA NE ĆE SE ODRŽATI U APRILU.

Sjednica Akcijonoga Komiteja, za koju se mislilo da će biti sazvana za drugu polovicu aprila ne će se prema saopćenju Egzekutive održati. Postoji namjera, da se naredna sjednica Akcijonoga Komiteja sazove za mjesec august i to u Jerusolim. (Ziko).

ODIO BEZALEL ŠKOLE U NEW YORKU.

New York, 5. aprila (JTA). Vijeće žid. umjetnika u Americi, kojemu je predsjednik James N. Roscnberg, zaključilo je, da izgradi američko odjeljenje ijerusolimske umjetno obrtno škole i muzeuma »Bezalel«. Čuveni židovski umjetnici u Americi, stavili su se na raspoloženje ovome preduzeću.

LEGENDA O RITUALNOM UMORSTVU U MINSKU.

Moskva, 4. aprila (JTA). Prvoga dana Pesaha bježala je ulicama u glavnom gradu Bijele Rusije Minsku neka žena izramjena do krvi i vikala, da su je Židovi odvukli u neki podrum, izranili je i napunili nekoliko boca njenom] krvi. Veliko se mnoštvo svijeta okupilo oko te žene. Policija je preslušala ženu i konstatovala, da je ova ženai prosjakinja od zanata imenom Bital i da je pred tri godine bi'lat u ludnici. Za vrijeme saslušanja na policiji priznala je, dai se je sama izranila. Htjela je reče umrijeti, a nadala se je, da če zbog širenja legende o ritualnom umorstvu biti übijena. Liječničkim pregledom ustanovljeno je, da je ova žena neizlječivo pa je otpremljena u ludnicu. Policija je nastavila istragu, jer sumnja, da se eventualno radi o akciji tamnih sila, koje redovno nastoje širiti legendu o ritualnom umorstvu, a koje su možda u ovom slučaju upotrijebile ovu slaboumnu ženu kao dobro orudje. Zgrade u kojima je smještena palestinska vlada su vlasništvo Nijemaca. London, 3. aprila (JTA). U Donjoj Kući upitaoi je sir G. Strickland koliko plaća palestinska vlada njemačkoj vladi za najamninu zgrada, u kojimai su vladini uredi, a koje su vlasništvo njemačke vlade i da li se ta najamnina odraćunava od reparacija. Ministar za kolonije Amery odgovorio je da zgrade, u kojima se nalaze uredi palestinske vlade nijesu svojina njemačke vlade nego njemačkih privatnika filantropa i religijoznih zaklada. Najamnina se plaća oreletno vlasnicima. ~~i Sa palestinskog tržišta narandžama. U januaru ekspedirano je iz Jafe u Englesku 299.000 -sanduka narandža.

broj 15.

»ŽIDOV«

3