Hanoar : list jevrejske omladine Jugoslavije

ih upoznamo kako bismo ih mogli — uništiti, jer nam nisu ni ugodna Di korisna. Naša su stanja bojazni dvojaka: individualna i kolektivna. Mi smo abnormno zabrinuti kad se radi o našoj ličnoj sudbini, a jednako smo abnormno zabrinuti i onda kad je govor o opstanku našega naroda. Pokušajmo da pobliže analiziramo ta stanja.

U životu se imamo svi, i Židovi ı Nežidovi, da borimo protiv različitih teškoća. Da možemo živjeti u ljudskoj zajednici, moramo raditi, a do kvaliieta i kvantiteta našega rada stoje mogućnosti unutar kojih možemo da oblikujemo svoj život. Za svaki je rad utvrđena nagrada — u novcu, u titulama, u priznanju itd. Za svakog je čovjeka taj odnos između rada ı nagrade stalan i isti. Samo za Židove nije. Hoće li Židov u životu nešto da postigne, iraži se od njega više rada, on mora skuplje da plati postignuće nagrade. Katkad je cijena njegovo židovstvo (kod viših državnih ı akademskih mjesta itd.) Koliko je taj »plus« veći, nije općenito utvrđeno, alı glavno je, da se svagdje očituje ta pojava, samo prilagođena individualnim prilikama. Nekoliko primjera: nepovoljno oporezivanje, dvostruko oporezivanje (za Židovske i nežidovske svrhe), numerus clausus, teže aapredovanje u školi, zapreke u dobivanju Javne službe, traženje posebne zahvalnosti za toleranciju ıtd. itd.

Budući da ne možemo sami odrediti granicu ovoga »plusa« ı budući da se ona uopće neprestano mijenja, morao je u nama nastati osjećaj nesigurnosti. Nikad ne možemo znati što od nas traže, bolje rečeno, što Još od nas hoće. Tako vazda živimo u iščekivanju novih zahtjeva koje će nam postaviti. To iščekivanje zahtjeva koji će nas lično stići kao udarci sudbine, izaziva u nama individualnu bojazan.

Posve je drukčijega podrijetla naša kolektivna bojazan koja nas obuzima kad mislimo na sudbinu svoga naroda. I narodi! moraju da se bore za svoj opstanak kao ı pojedinci ali posve drukčije. Ima, doduše, ljudsko društvo, ali nema društva naroda. Zato tu nema, kao kod pojedinca one protivnosti između individua i zajednice. Zato ı nema faktora koji bi od

mas kao naroda tražio plus rada. ı niko se ne brine da li na području svoga nazodnoga. života stvaramo mnogo, malo ili ništa. Ali tu ima drugih poteškoća. Pojedini se narodi bore za svoj opstanak, za razvitak ı proširenje svoje kulture, za osiguranje svoje budućnosti, za popravljanje svoga stanja među narodima s kojima uopće dolaze u kontakt itd. itd. U toj su borbi za ujih najjača oružja: specitična kultura, vlastita zemlja, jezik, osjećaj pripadnosti, materijalno blagostanje. Od toga primjerice nemamo zemlje, nemamo Jezika. Zato je pojmljiva naša bojazan da ćemo u toj borbi podleći. Mi smo doduše izgradih, koliko smo najviše mogli, svoja borbena sredstva, u prvome redu osjećaj pripadnosti, a dugo smo se smatrali kulturno jačima od većine evropskih naroda. Ali posljednjih su nas stoljeća narodi dostigli tJ. izbili nam oružje iz ruku. Odatle nesigurnost ı bojazan koja nas obuzima pri svakome novom pokretu. Tako se može da protumači, primjerice, bojazan starijega pokoljenja (i mnogih cionista) od asimilacije, asimilanata od cio-

117