Jugoslovenski Rotar

najmlađih imade da ропајрпје izloži usmeno sudu svoje shvaćanje o sporu i o pravu, koje bi se imalo primijeniti. Kad su se ovako obredali svi suci određuje se rok od više dana u kome svaki sudac ima predati pretsjedniku svoj pismeni prikaz spora i pravnih pitanja, koja u sporu nalazi. Ovi pismeni prikazi (note individuelle) jednako kao ni ranije usmeno iznešena mišljenje još ne obvezuju suca u pogledu definitivnog glasanja fe on može da prihvati i koje drugo mišljenje, ako se uvjeri da je bolje ili tačnije. Svi se pismeni prikazi umnožavaju fako da svaki sudac dobije sve. Prefsjednik suda sad no osnovu pismenih prikaza izrađuje pismeno program diskusije, u kome navodi razna po sucima iznesena pravna pitanja i red, kojim će se o njima raspravijati. Тај se program dostavlja sucima na proucenje i onda se odreduje nastavak rasprave suda u nejavnim sjednicama. Kad koje pitanje bude raspravljeno i osvetljeno s raznih gledista, pretsjednik formulira konaéno pitanje i stavlja ga odmah na glasanje. Glasa prvi po rangu najmlađi, zadnji alasa prefsjednik. Dođe li do toga da su glasovi raspolovljeni, tad preftsjedniku pripada još jedan naročiti glas kojim odluéuje. Kod davanja toga odlucujuéeg glasa pretsjednik nije obavezan da glasa za onu stranu, za koju je prvi put glasao.

Nakon što je cijeli predmet iscrpljen i odulke suda glasanjem stvorene, bira se fajnim glasanjem redakcioni odbor, kome je dužnost da rezultate glasanja stavi u formu presude, što redovno fraje više dana. Kad je taj posao završen, čita se nacrt presude u sjednici, gdje se onda uz even{ualne izmjene, prihvaća u prvom čifanju. Tu je naročito važno da svaki sudac, koji se ne slaže s izglasanim riješenjem, ima prava da izradi svoje odvojeno mišljenje, pa se ovo publicira zajedno sa presudom, fako da na neki način istovremeno dolaze u javnost i presuda i njena kritika sa strane sudaca, koji su drugog mišijenja. Ovo je preuzelo iz običaja u anglosaksonskim zemljama, pa valja naglasifi da je fo naročifo kod međunarodnog sudovanja od velike koristi, jer se na ovaj način znafno pomaže razvitak međunarodnog prava. Valja naime držafi pred očima da međunarodno pravo nije kodificirano, ono je više produkt precedenata i običaja, pa je s toga prirodno da i tumaéenje toga prava moze biti raznoliko. Uz to i pravno shvaćanje raznih naroda, kojima pripadaju pojedini suci, različno je, ima tu i raznih pravnih sislema — valja samo misliti na razlike engieskog, japanskog i njemačkog prava i shvaćanja — a haški sud treba da donese riješenje koje odgovara doisfa međunarodnom shvaća– nju. Dakle fakovo, u kome su uvažena i sva fa razna mišljenja i shvaćanja. Presudama stalnog suda međunarodne pravde i odvojenim mišljenjima sudaca iznose se dakle fa važna fumačenja pojadinih sudaca le se tako daje podstreka piscima i učifeljima međunarodnog prava i raroéito, vanredno zaslužnom !nstitutu za međunarodno pravo, da spornu ili nejasnu materiju dublje prouce, dok same presude nesumniivo doprinese stvaranju stalnih zasada i prikazuju kako se one imadu primjenjivati. Prama tome rad Stalnog suda medunarodne pravae daje i jedno od najvažnijih vrela za ulvrđivanje međunarodnog prava.

Reći će fko: a na šfo nam međunarodno pravo, kad aa se mnogi ne drže ı kad među državama i danas vrijedi ona osnovna „fko jači faj kvači"! Istina je, da smo još daleko od stvaranja prave meduna-

25