Književne novine

ESEJISTIK-

Pesni

Prošlo je trista godina od smrti Sirana od Beržeraka (1655), neustrašivog mačeval– ca, pesnika i mislioca, toga sledbenika sve samih na lomači spaljenih ili godinama gonjenih i često najteže po tammivcama mučenih kako liberveuskih pesnika kao što su Žofroa Vale i Teofil od Viioa, tako i naprednih mislilaca kao što su porđano Bruno, Lučilio Vanini, Kampanela, Gasendi i Dekart. Svojom borbenom pesmom i mišlju odvojio je on jedmo libertensko krilo

snika « mislilaca Koji će poći putem daljega razvoja utopiskog socijalizma i na vom putu koristiti novu, Siranovu metodu građenja teorija Uutopiskog socijalizma. Rođen 1619-te u porodici sirana, u kojoj se dedđ Savinijan, umešmi pariski trgovac morskom Yibom, prvi društveno uzdigao, domogao zvanja kraljevskog sekretara i đvaju feudalnih dobara, Mo~vijera, po kojem će se sam zvati, i Beržeraka po kojom će se njegov unuk, a naš pesnik i mislilac zvati,

Ali od svoje dedovine, Sirano je jedva toliko zatekao, da je mogao završiti pariski univerzitetski koledž Bove i gatim, kao ubogi i daroviti siromah, pridružiti se pari

skoj libertenskoj pesničkoj boemi, Iz ovog boemskog Života je do svoje smrti

otsustvovao svega dve godime, za vreme svoga boravka u vojšci i ratovanja koje mu ie donelo dve teške rane, duboko poikopano zdravlje i ugled neustrašivos i divnog čoveka i borca. aljubav svesa što je mlado i napredno.

Odrastao u još uvek sačuwanoj biblioteci svoga deda, punoj najnaprednijih kmjiga svoga vremena, kao što su ·Vivesovi Diialozi, Rameova DijaleP vika, Bodenova Republika. itd. Sirano je kro Rkoledž prošao još više se napojivši previrom i mržnjc n prema verskom mrači.“aštvu i svakom mazadnjaštvu.

Zato, posle studija, u društvima i na ulicama Pariza, neustrašiv pesnik liberten i mačevalac bez takmaca, uži5 je on opšte simpatije mrapredne omladine i groznu mržhju „svih nazadnjaka, a naročito njihov udarne vojske jezuita. Ovi poslednji su mogli krišom, preko plaćemika, da mu izvižđe dramu ili komediju, ili čak i cepanicom da mu život skrate, ali nisu smeli ni njegov noš da mu pomenu, O njegovu nosu inače su pričali da je grdoba, a on, i ako nije bio baš ukras Siranovu licu, nije bio toliki kolikim su ga oni

pretstavljali i Rkolikim ga Obično čine naši pozorišni rekviziteri. Jer. bakrorezi,

koi su ukrašavali Siranova dela, sačuvali su nam njegov lik, običan i · lica (sl. 1), kao baš i iz profila (sl. 2), muŠki, smeoni lik duboko osetljiva lirika, pomalo sanjalice, nesalomljivog borca i umnog mislioca. | No za potpuno razumevanje originalne istoriske pojave Siranove neophodno je mati i nikako ne gubiti iZ vida pored ovih ličnih, još i sledeće opšte društvene ı kulturne uslove i potrese, pod čijim “uplivom se ona razvila, izgradila i delovala. Tako, ne Treba gubiti iz vića da se Sirano rodio EOdini dana ro habšenju 1618 borbenog materijaliste Ličilija Vaninija; « ı je imao 15 godina kad je Galilei i od Tnkvizicije osuđe? (1683) i Dekart zato odustao od Objavljivan'a svoga Tra ktata o svetu; i dr je imao hvojih 20 godina neustrašiVo? mačevalca i pesnika libertena kad je Inkvizicija konačno u Tuluzi, među tolikim drugim, osudila Vaninija (1639) na jezovitu smrt. čupanje jezika, sečenja ruku 1 najzad spal” nja na lomači. | _ Ne treba gubiti iz vida da je Tomazeo Kampanela, polo više ~d dve decenije ftamnovanja i podnošenja šedam majgroznijih mučenja, šklonjen pet posledniih gOdina u Parizu, umno iste te EO dine Vaninrijavog Spnlivahja, ostavljajući za sobom lubok utisak na libertensku Omladđinu Pariza, a naročito a samog mladcug Sirana. | Me treba gubiti iz vida da je Sizano prošao materijaliMičku i „?ateističku školu Gasindijevu, u kojoj se rado Štap i diskutovao, me samo Spikur, već i utopiski KOmUMst Kampanela, — a zatim Prošao i školu Rohoovu, od osno Dekartovu, pa je JaMo kako i zašto je Siramo šnik i filozof, ubojita sirO-

neofstupno stao na Gati Bruna, Vaninija Malileja, — Kampanel», Ga-

senđija i Dekara,

na stranu prirodne filozofije i nauke, na stranu utopiskog

socijal.zma, — i kao baš oštar borac za maferijalizam, za razum, za slobodno i srećno čovečanstvo, na onu stranu krvavih buna PMronde (1648—1653) sa koje su u Parizu prvo pljuštale dečačke pračke po Mazarenovoj kraljevskoj policiji, a zatim se dizale širom žitave Francuske narodne barikade koje su svoju bunu nazvale Prondom tj. Praćkom.

S jednć strane neprekidni ratovi, s druge raskoš dvora i visokog pleinstva, s treće rasipništvo kardinala Mazarena 1 njegove vlađe, i s četvrte nova Kkapitalistička el.sploatacija koja je proždrljivo Lujala, doveli su narod u krajnju beđu i državne finansije pred krah. Već je poodavno mletački poslanik u Parizu o Francuskoj to pr:dviđao, izveštavajući: »Po granične obla.ti P-:ardije, Šampanje, Burgundije, Larg doka i Dofinea su do te mere opustošene da se '1 njima me nailazi gotovo ni na kakve ostatke kuća, a većina stanovništva dovedena je do tle da živi po šumama i često pljačkom dolazi do sredstava za život; zato treba očekivati da ta zemlja neće još dugo davati sredstva za pokriće preteranih „rashoda koji su joj ·ametnuti«. I narod je ustao te poterao parlamenat, pa je t nazvano Frondom parlamenta, a parlamer.at je poterao kneževe pa je to nazvano Frondom kneževa, ali svuda u tadašnjoj Francuskoj i neprekidno su u osn-.vi finjali i razbuktavali se narodni ustanci. Uostalom bili su to ustanci koji su obeležavali opađanje i krizu feudalizma u Francuskoj kao š » su to isto i iste fe 1648 godine u evropskim razmerima obeležavali: + Ćć dvogodišnji ustanak na Siciliji i Napu-

lju, „šestogodišnji seljački rat u Ukr.jini i naročito drugi građansiki rat u Engleskoj Koji već januara 1649 završio proglašenjem Engleske za republiku. A šta su ustanici Fronde u Trancuskoi hlieli, vidimo iz

odluke poslanika Parlamenfa od 80 juna 1648, koja zahteva u 27 tačaka da se DpOoreze ne mogu više legalno naplaćivati bez odluke parlamenfa, da se pruže garancije ličninu si boda svih građana, itd, Ovi zahtevi, dakle, analogi „. zahtevima ostalih ustanaka toga razdoblja. pa i nešto korenitijim zahtevima Seljačke bune sa trubcem i Pasancem, Gre gorićem i Gušetićem na sVO=me čelu ı našoj zemlji osamdesetak godina ramije (1571—1573), koja je tražila opšte plaćanje poreze, opštu

o

vojnu obavezu, opštu jednaF- t i slobođu, jednom reči demokratiju Umesto feudalizma. No pod datim uslovima “konomskog razvitka Francuske toga doba, Fronda se preocbratfila u svoju suprotnost, preso bezbrojnih intriga i okršaja mnogih TIvala, najzad se krunisala apsolutizmom Luja XIV. ali i ostavila uspomenu _krož vakove o strašnoj snazi narodnih masa. :

Ovde ga ne možemo praijti u svima, vrlo karakterističnim momentima njegovog razvitka, niti u svima,

vrlo originalni DOGTOPIO3 stima njegovog dela. [0} i: ne možemo pratiti ni razV!

tak uticaja i razumevanja

·porobljivači,

Sirano, sl, ı

Tri veka od smrti slanog nesnika ı mačevalca

njegovog dela i njegove ličnosti tokom tri protekla veka i danas. Iznećemo samo neke od najkarakterističnijih momenata i doprinosa njegove misli, neke od najkarakterističnijih crta njegove ličnosti i njegovog borbenog pesničkog stvaalaštva.,

'Tananog klasičnog ob:razovanja. Sirano je daljim svojim društvenim i ličnim razvitkom pripao grupi najnaprednijih pesnika libertena Svoga vremena, grupi Henoa, Linjijera i Dasusija, Roajea i Lebrea. Ali i prema ovoj grupi je on učinio jedan korak dalje time što je u zajedničkoj burlesknoj poeziji uperenoji protivu verskog i drugog mračnjaštva, na kojem je počivalo feudalno porobljavanje i ugnjetavanje, „napravio razliku između onih Koji su mistikom obmanuti pa ih treba blago razuveriti i baš samim zadovoljstvom života u njihovoj verskoj međusobnoj zakrvljenosti izmiriti, i onih koji su zahvaljujući svojoj mistici obmanjivači i pa se protivu njih mora zaoštriti najnemilosrdnija „burleska bilo u obliku stiha, „epistolarnog pamfleta ili Rom dije.

Tako, maprimer, ' za one prve, da ih samim životnim zadovolistvom uzdigne iznad gluposti „njihovih verskih predrasuđa, mržnji i ratova, Sirano piše:

"rupa dobrih katolika

Nazdraviće svojim dragim jereticima:

Nanoge, drugovi, uruke čaše;

Neka nam ne umakne nijedno zadovoljstvo naše!

Vi ćete reći: »Dovraga s Kalvinome.

A ja ću reći: »Dovraga š Papom«.

Ovako humano blag i u

svojoj humanoj blagosti nov je njegov borberi libevtenski ateizam čak i prema priprostim i glupim seoskim popovima koje uzima za predmet tal.vc burleske kao što je njegova Beseda popa iz Molinjaka, održana na dan svetih Mkaljeva, koja može samo našsmejati i nikako nikoga uvredifi „iako, vrlo duga, sve mističke velo ve skida jedar. za drugim sa stvarnih odnosa seoskog popa i njegove pastve. Evo, primera radi, par prvih pasusa Besede po} iz Kolinjaka: »Hrišćanske ovčice,

Danas slavimo jedan veliki praznik i jedan veliki Tro par; ali pre nego o njima govorimo, tretiraćemo tri Tačke. Prva tačka je ona koju ja razumem a vi je ne razume= te, Druga, ona koju vi razumete a ja je ne razumem. I treća, koju ne razumemo ni vi ni ja. Što se tiče prve Tač ke koju ja razumem, a koju

vi ne razumete: to je da ja razumem da vi ireba da mi bolie plaćate moji crkveni desefak ubuduće nego što ste to činili u prošlosti. a vi fo nerazumete. Druga Tačka ko ju vi razumete a koju ja ne raziimem Zu mete da ja oteram moju mladu Sluškiniu da bih uzeo neku staru. a ia to ne razumem. TI najznd treća Tačka. vrlo verme Ovčice, koju ne vasrmemo ni vi ni ja. ieste ormar za danas: i zato o nih mećemo govoriti iz «frphn da ne kažemo kakvu glupost: Da ipak Praznik je tako velik aka njemu treba

7 e · one ja. Sveta Tifanila Deva i Mučenica, Majka tri

ieste da vi razu-

rano

Kralja, koja umre rađajući svoje prvo dete; danas, što no kažu, slavimo njen praznik... Ji

Elem, vratimo poslu, tri Kralja Sveci, ali zašto, Verni Slušaoci, mislite vi da su tako Veliki Kraljevi postali odjed nom fako veliki sveci: ja ću vam reći tome razlog. To je bilo zato što oni ne dođoše kao vi... praznih šaka, već velike poklone donesoše.·. Ali u slučaju da vršiti svoju dužnost hrišćana, ostaju vam kao savetnici još i dva Zvona koja vam to dovoljno propoveđaju: Zar ne čujete da vam svakoga dana u uši povazdan zvone: dai. daj, dai?...

No čujte jedan savet: ako hoćete da date nešto za Opravku Crkve, videćete u subotu moju Sluškinju na pijaci: daite joj što od vas bude tražila, i nadam se u tome slučaju beskrajnoj Milosti Sve-Moćnoga da će vam bogohulja oprostiti«, itd.

Ali sasvim drugim jezikom Sirano govori o visokoj jezuitskoj popovštini svesnoj verske obmane kojom porobljava i teroriše svet. Njoj je on posvetio ubojitu svoju komediju „Izigrani „pedant (1645), koja u liku glasovitog direktora njegovog sopstvenog jezuitskog koleža, Granžijea, slika karakter svekolike gramžljive, pretenciozne, glupe i ugnjetačke popovštine u sukobu sa mladošću i ljubavlju, koje su pobednice na svakom koraku, a DOpovština samo smešna, U književnosti je to prva komedija naravi u kojoj seliak naslupa sa svojim seljačkim žargonom kao nošilac koliko sirovog, toliko realističkog i pravednog duha narodnog, koji je nemilosrđan „prema komičnoj pomnovsukonj laži licemerju 1 tiraniji. Molijer, koji je zaiedno sa Siranom učio kod filozofa Gasendija i sa Siranom prijafeljevao, uzajmiće sasvim doslovno iz ove Siranove komedije najibolie scene svoie sasvim slične komeđije Skapenove podvale. Razume se đa je Siranu i njegovoj osionoj komediji njegov kolež sa jezuitima odgovorio najernjim pretnjama. Ali Sirano im je neustrašivo · odgovorio štampa-– nim pismom na adresu samog direktora koleža, glavnog junaka svoje komedije, i inače glasovitog teologa i »pedagosa« Granžijea. gde je između ostalog rečeno:

»Oče nedostojni,

Čudim se da panj, kakvi ste vi, koji u vašem odelu ličite samo na tek debelu komadinu uglja, još nije mogao pocrveneti zbog vatre kojom se vi bacate. Kad vas đavo nosi protivu mene, pomislite bar... da su vas dosad štitile samo vaša slabost i moja plemenitost: no iako je vaška dosiojna samo prezira, ipak je se ljudi konačno oslobađaju kad postane sasvim dosadna; ne primoravajte me dakle, da se setim da postojite na ovome svetu.·.« Poređ ove verzije za štampu, sačuvana je još i jedna druga rukopisna. koja počinje sa: »Oče zločinče«, i nastavlja se u još oštrijem stilu, ovđe nenavođimom razotkrivanje jezuitskog direktora koji je huškao svoje učenike na mučko ubistvo pisca komedije.

A sve to unapred objašnja va lakejsku cepanicu koja će po tađanjem jezuitskom običaju neminovno doći, kao što su to razumeli. ne samo Edmon Rostan, već i mnogi savremeni građanski pisci od Pjera Brena đo Remi de Gur mona,

Ali nije Sirano. pešnik liberten, ovako neustrašivo udđarao samo po verskoj i nopovskoj kičmi feudalizma. Napisao je on stihu: Agorinininna, smrt. koiom se on, kao što je to rečeno, fakmičio sa slavmim Korneiom, a u kojoj glavmom temom 'iberijeve tiramije oštro šiba po tendđencijama apsolutizmu Kkojie su postojale vidne u pol'ft'ei Mazarenove vlade, naročito za vreme Pronde a koie će sa T,uiom XIV i potpuno zavlnđati. Ali ni u ovoi tragediii niie Sirano zaboravliao samu kičmu ovoga apsolutizma na pomolu. — nije zaboravljao mi versko suieverie ni pooov štinu. već ih izrično razofWrivao baš kao »oslonac« fe firaniie. naprimer o bogovima pišući:

se našem behu veliki

Ta đeca užasa.

Ta lepa ništavila koia obmnžavynmo, i neznajući zašto. ... Ti Bogovi koje ie čovek stvorio. i koii nisu

čoveka stvorili.

Taj fantastični oslonac naj'čvršćih Država...

Dugo bi bilo ovđe govoriti o prodornoj umetnosti | iđej-

htednete ·

trageđiju u\

· rodom. Cilj

Sirano, sl, 2

nosti Siranovih Satiričnih pisama, kao što su: Protivu posta, Protivu žene od infe»"sa, Protivu jednog ogovarala, itd.. u kojima je on oštro i pravednom, jer naprednom olovkom satire naslikao naravi svojih prijatelja i SVOjih neprijatelja i celog svog burmog doba, tako da su i odavde, kao i iz njegove komedije i drugih napisa. neke njegove maksime postojale opšte narodne krilatice, koie nalazimo čak i u zbirkama francuskih narodnih poslovica XIKNX-og veka. gde siranovski i dalje vojuju za slobodu naroda od porobljavanja i tiranije.

Ali moramo ovde navesti makar i samo delić jedne od brojnih Siranovih mazarinada u stihu i prozi, uperenih u vreme Fronde protivu apsolutističke vlade kardinala Mazarena, taj sastavni deo onoga mora od kratkih revolucionarnih pamfleta. koji su se mazarinadama zvali, i za koje je Emil Manj tačno rekao da ih je za Fronde jedna polovina Pariza pisala, a druga polovina umnožavala, rasturala i čitala, Navešćemo. možda kao najkarakterističniju, Siranovu mazarinadu koja nosi naslov: Onome= na Naroda Mraliici Regentkinji za mir, i koja svojom oštrom ironijom i satirom je takva burleska u čijim sledećim stavovima se jasno Vidi kako su tađanje pobunjene mase sa Siranom osećale i mislile da ultimatum pišu i mir diktiraju:

»Gospođo. Iako smo posled nji po redu, ipak to ne freba de» smo u stvarnosti, pošto u neku ruku našim izdržavanjem Kraljevi opstoje, i pošto njihova veličina po reči Mudraca ne može biti ničim bolje pretstavljena do veličinom njihovih naroda. Ne stoji stvar drukčije sa Državom, nego sa građevinom u kojoj najveličanstveniia odeljenja nisu uvek i najnužnija, u kojoj niži spra tovi nose na svojim leđima više spratove, i u kojoi najneznatnije kamen]e služi kao temelj i oslonac svemu ostalom... Mi smo ti koji hranimo Vladare. izdržavamo ih znojem svojim, i sve što stiže u ruke njihove dolazi iz naših... Najdublje, najbrže i naišire reke obično su na izvoru svome ispod kamena

tanan mlaz koji ima jedva

toliko snage da mrmoti; pa

ipak ti maleni mlazevi ispod .

kamena i te malene vodene kapljice razrastu se i rašire u svojim tokovima i pretvaraju u grozne poplave koje... obaraju sve što im se odupre. Isto tako je i sa ovim ratom koji izgleda da nije

ništa, ali koji mora kasnije,

surov postati, i čije varnice, kako se mi sa razlogom bojimo, doneće strahovit požar... Svoje nade polažemo u vašu dobrotu, Gospođo, i molimo je da shvati da se pali vatra koju loši Ministri hoće da ugase jedino našom krvlju. ali čiji kraj može biti samo opasan«..·

"Tako je Sirano sav kao na= rod ustremljen protivu svega što je predrasuda i smetnja narodnom naprefku. Takav je on već pred prerani kraj svoga života perom svojim u mazarinadama i mačem svojim ma barikadama Fronde, fakav je on u svemu svome životu i svim svojim delima od svojih pesama, preko svoje komedije i svoje tragedije, do svojih satiričnih pisama i mnzarinadđda.

Tačno takvog Sirana pesnika. bužca protivu svih smetnji! liudskoea napretka je i veki pesnik Gorki sagledao kroz delo pesnika Rostann. pišući: »Sirano od Ber žeraka to ie ličnost. ona ista ličnost, koja. vele. nema nikakvog »nnčaja u istoriskom toku. ali kcia. tim više. uvek može da ubrza fok života, ako to h*tedne. Kao što se uz dno lađe u slanim, morskim vođama pr:piju razni morski paraziti i. množeći še u ogromnim masama. usporavaju njeno krsftamie kroz alase,

foka se uz naš život pripijaju "aznovrsne predrasude i, hra neći se niegovim sokom. čovekovim duhom. unakažavaju ga. smetaju mu da se kreće slobodno ka istini i lepoti, Borba sa tim parazitskim izraštajem na felu života, borba sa prostotom i glupošću ljudskom, sa svim onim što nije pošteno, nije · lepo, nije jednostavno — to je borba koju je celog svog života vodio Sirano od Beržeraka«. (Odlomak iz eseja)

Dušan Nedeljković

..LIRIKAU

PREVODU

277 /Oouno

EZRA POUND je rođen 1885 u Haily, ddyarı Idaho, SAD. On je pretstavnik jed ne od Btrujiv na anglosaksonskoj poeziji XX veka (kao što su to i ELIOT i JITS). U ftokn svoga razvoja asimilirao je neobično prostram volumen raznorodnih kultura, a po rečima BMLIOTA on „je „pronalazač kineske poezije za maše doba“, Oslo bađajući se okova vezanog stiha on „je akceptirao „pro zni sadržaj stiha* i zalagao se za „korišćenje skladnosti proze“. Pre svega sintetičar usvojenoga sa obiljem asocijaciia na pročitano. on je u svim svoiim po efskim, eseističkim i pyrevedenim delima obeležio Bnažan pečat svoje originalnosti, Stalno veliki pregalac u sftudiranjiu i kreaciji, on je svoju poezija komponovao ma principu muzičke fraze, a ne na prin

/

nekoliko vodećih ·

cipu' metronoma, Myadesefih godina ovoga veka mn Parizu svojom kritikom i zalaganjem, „borbenošćm i auftoritetom „prodre je u red priznanih pbionira novom izraza u Mnjiževnosti, hao što su ELIOT, JITN, DŽEMS DŽOJS i dr. MHedom «je izdavao sledeće zbirke pesama: 1%8 „A Lu me Spento" (Venecija), „Persons“ 1908 (London) 1917 „Karly Cantos“ (Rame pesme, Paris), — posle drugog svetskogz rafa, 1946, „Roek-Drill Cantos“, (12 pesama),, „Pisan CGCapntos“ (1954 Bolingerova nagrada) 1954 kompletan prevod Shihching sa kineskog, Mknige koju sadrži 305 Klasičnih kineskih oda. koje fvore deo Honf{učijevog Nhanoma. Osim ftoga prevodio je sa francuskom, italijanskog i grčkog (Sofokla), uređivao književni .časopig POETRY (Čikago 1914). Čuvena je mjegova antologija, „Des Imaginist* (London 1516).

IZ KA4NTO-a LXXXI

Mrava kentaur u svom aždajskom svetu,

Zderi sujetu, nije to čovek,

Sazdana hrabrost, uspostavljen red, ili nabujala lepota, Zderi sujetu, naglašavam zderi je.

Prisluškivao sam svitanje sveta da saznam šta je tvoje

U ljusci otkrovenja i Zderi sujetu,

boravište

istinitoj magiji,

Paganine zderi je. Zeleni kalpak je nadmašio tvoju otmenost.

»Majstore, tebe radi, ostali će golgotisati«

Zderi sujetu

O umetnosti prebijeno pselo zgaženo batinom, Zgurena svrako u ćudljivom suncu,

Upola crnom, upola belom

Ni ·'krilo svoje odlepila nisi sa repa

Zderi sujetu

Šta znače tvoje mržnje Pothranjivane u izopačenju,

Zderi sujetu,

Radije se razori, tvrdico u milosrđu,

Zderi sujetu

Govorim zderi je.

(1948)

DE 4EGYPTO

Ja, svagda ja, jesam li taj koji poznaje drumove Nabačene u nebo, vetar je tako moje telo.

Posmatrah Uvažen Život

Ja, svagda ja, koji leti sa lastama,

Zeleno i sivo su njegova odeća Što vuče se iza traga vetra.

Ja, svagda ja, jesam li taj koji poznaje drumove Nabačene u wnebo, vetar je tako moje telo.

Manus animam pinxit,

Pero je moje u mojoj ruci. Da ispiše prihvatljivu reč...

Moja usta da zabruje sazvučje

Ko sprečava usta da je obuhvate,

Pesmu Cveta Kumi?

Ja, svagda ja, jesam li taj koji poznaje drumove Nabačene u nebo, vetar je tako moje telo.

Ja plamen koji se obnavlja u suncu, Ja, svagda ja, koji leti sa lastama

Mesec se popeo na čelo moje Vetrovi su na mojim usnama.

Mesec veliki koral u vođama safira, Ublažuje mi ruke brzake koji otiču.

Ja, svagda ja, jesam li taj koji poznaje drumove Ubačene u nebo, vetar je tako moje telo.

(1909)

IT E

Pođi, pesmo moja, zatraži svoju veličinu

od mladosti i od netrpeljivosti,

Provlači se između obožavalaca savršenstva usled usamljenosti.

Nastoj da zauvek opstaneš u hladnoj Sofokleovskoj svetlosti

I podnosi uvrede radi njenog zadovoljenja.

(1916)

(Sa engleskog preveo Vladislav Tišma)

UZ ITLUSTRACIJE U OVOM BROJ U

OGI ANDRE MASONA

Oči izražavaju beskrajna prostranstva tajni u ostvarenjima Andre Masona. Nje gove glave, sa čudnim zagonefnim „očima, otkrivaiu neslućene preobražaje prirtođe, njenu jedinstvenu celovitost, neodvojivu ođ čovekovog poimanja. U tim oči“ ma blešti žuto sunce čiste boje i upormo. crvena. krv ljudskoga masakra, One bi htele da govore urlikom groznijim od bikova koji simbolišu smrt u španskom građanskom ratu, ali mora– iu ćuvati. jer su videle više od onog što bi savest smela da dopusti.

Savest se čuva na granici oštrih I mekih Masonovih linija koje uokviruju čiste i snažne boje njegovih istina. Istina ima mmogo: od drhtećih ruku sa čašama. do tela koje se spaja sa DriAndre Masona ie da nađe častam izbor među mjima, da oči banje iz gube sjai večito tužnog čuđenja. I Masor. se niie odlučio — portreti su sve zamišlieniji i setniji, držeći svaki sa sobom svoi deo odgovornosti prema ljudima

i stvarima. Ima jedan porftret Masonov gde je stavljena šaka otvorenih prstiiu preko lica. Hteo bi đa gleda stalno, ali se možda stidi nečega što nije ljudsko: svirepog licemeria i bezrazložnog stida što ugušuje praiskonsku lepotu puti, Nacereni bik, sa Krstom oko vrata, nad gomilom leševa ieste opsesija Andre Masona, čudesna pesma o izgubljenom koje nije smelo biti izgubljeno. Ništa še ne same zaboraviti, ni drvo ni nož kojim se udđarilo. Sve je deo naše svesti, potsvesti i savesti. Kada je 1924 gođine prišao | „madrealizmu. Andre Mason nije napustio traganje za tainam.a oblika TForma je i dalie ostal:.. niegov naiviši sadržaj, ali formn večita. koja ie suština sveoošteg preobražaja stvari. Manje apstraktan od Salvadora Dalia, on je zadržao toplinu stvari i komkretnost viđenog. Pod uticaiem Viljema Bleika i Frenca Kafke. Masonmovo slikarstvo je šačuvalo čežnju za otkriva-

njem ljudskog, zaprelenogs u

antihumanim olovnim okovima. Andre Mason vidi svet u večitim „preobražajima. TQq preobražavanje spasava elementarnu poeziju lepote ko la u svojim bezbrojnim zapletenim limijama ovaploćuje sveopšte jedinstvo. Priroda i čovek prefstavliaiu dekoraciju po Masonu, ali najčistiju i najsuštinskiju de korativnost opšteg zakona preobražaja. Zato se Mason bavio i pozorišnim de-

nosti izrazio dramatiku večite borbe. On ne odvaja san od realnosti, pošto njihov spreg čuva moralni s'm bol savesti i ono što se ı može reći običnim jezikom svakidašnjice. Ljudi na njegovim slikama postaju drve će, a mašine dobijaju numani oblik ljudskog stvaralaštva. Kao u igri vilmsk*h priča, gde nas bajka teši zbog neispunjenih nada. lako izrazito intelektualan umetnik, Mason se vraća u

korom, u čijoj je jednostav- svet đalekih. emocijama :;s-

\

A, Mason: Mitološka vinjeta

KNJIŽEVNE NOVINE

punjenih, snoviđenja, Slikar Andre Mason je putnik i Ww bukvalnom i u prenosnom smislu te reči Video ie mnogo stvari i tazumeo da one imaju oblik naših gledanja. Mašta stv»ra nove bezgraničnme svetove koji su nam uvek na do= maku ruke. Ljubav i mrže nja postaju konkretni u Očima Andre Masona, — u očima koje su mnogo viđele kroz patnju. I volele. da bi našle kristalno jasne o”

brise humane savešti,

Predrag S. Perović

5