Književne novine

{iih|

Govor Milana Đokovića

na sahrani umetnika

Dragi čika Dobrice,

Opraštam se s tobom uime Narodnog pozorišta; uime njegovih dramskih, opersiih i baleiskih umetnika, Uuime tehničkog osoblja; uime administracije; uime onih neckoliko stotina ljudi naše kuće koji, radeći pod istim kro vom, sukobljavajući se, mo=žda, ponekad, međusobno, ipak umeju i da vole i da poštuju; a ako su ikoga voleli i poštovali bio si to ti. Zato u ovaj rastanak, posle koga ostaju samo uspomene, svi mi, članovi Narodnog po zorišta, ma kojim se poslom u njemu bavili, uhosimo ona liudska osećanja koja uvek ljudski progovore u čoveku lad izgubi deo sebe, nekosa koga je osećao tako, kao deo sebe; a ti si, zaista, bio jeden ogromni deo naše umetničke kuće! Mi smo te svi osećali kao svoga. Ne samo kao umetnika nego i čoveka. Zaista kao deo sebe.

"Ti si, dragi čika Dobrice, ono što je najbolje i najplemenitije u febi davao umetnosti, svojoj umetnosti, pozorištu, kojem si pripadao celom svoiom ličnošću, koje je uvek bilo i ostalo tvoja najsirasnjja preokupacija, tvoja najdublja i najinfimni ia ljubav, tvoj život u naj-

potpunijem smislu te reči. Sve drugo za tebe su bili izleti s kojih si se vraćao,

mada si i na njima, ne štedeći, trošio, pa i poćerdavao svoje snage. A nisi ni mogan drukčije. Tvoi temperamenat ti ne bi dao da čoveka u sebi izvitoperiš i pretvoriš u uskoaga profesionalca.

Za tebe je pozorište bilo fribina s koje se govori o ljudima i za ljude, a ne čarolija za sladokusce, ne pra zna igra fantazije, nikako ne igra radi igre, nego živa ljud ska emocija, živa ska reč koja ostaje u gledaocu kao sadržina, kao puni doživljaj. Drukčije pozorište ti nis shvatao, a svome shva fanju ostao si uvek dosledan. Zato je i tvoj repertoar uvek bio repertoar ijudskih sudbina, repertoar patnika, onih tragičnih junaka koji se bore sa sobom i sa okolinom umme jedne više i ljudskije istine i lepote. U tome, reRkao bih.. treba firažiti odgo vor i na pitanje zašto si ti

bio naš najpopularniji glu--

mac, zašto te je tvoja publika foliko volja i zašto je tvoje ime i tvoje delo, onda kad je prestalo đa deluje ne posredno sa pozornice, delovalo ugbuđljivim sećanjima 'koja su se prenosila sa „staTijih generacila na mlade, kao što se svaki veliki doživliaj jednog naroda prenosi i deluje lepotom legende. Glumački izraz Dobrice Milutinovića formirao se VeO ma rano. Već u periodu SVOje mladosti, prvih deseta” godina umefničkog' života,

6

ljud-'

on je umetnički našao sebe, našao svoj repertoar i našao svoj put do publike, koja ga je volela punim srcem i čili je svaki susret.s njim bio jedno novo oduševljenje.

Mladi Dobrica je več do 1914 zanos jedne generacije. "To je vreme velikih nacionalnih pokreta, vreme narastanja demokratskih raspoloženja, vreme u kojem su naj bolje snage srpskog društva iražile nove puteve, vreme borbe za ustavnost i parlamentarizam. Hiljadu devet siotina ireća, aneksoina kriza, ratovi s Turcima i Buga~, rima, vreme Jovana Skerlića i Dimitrija Tucovića, Vre= me u kojem se, na Jedan nov i savremeniji način, naslavljalo, u skladu s novim Dpotrebama i novom 7logikom društvenog razvitka, ono šlo je Srbija počela Prvim ustan kom. Dobrica je sav bio pro žet tim i lakvim vremenom. U njemu su bile i protivurečnosti toga vremena i nemiri foga vremena i pleme-

nite težnje.toga vremena. On ~

se svim fim spojio s publikom, živeo s njom i bio onakav kakvi su bili i ljudi toga vremena; tom identifikacijom Dobrica je postao za svoju publiku »naš Dobrica«. Zato je mogao biti sugestivan i kao Romeo ili Don Karlos kad govori kao Dobrica sa scene i kao tumač patriotskih stihova kad se, kao kakav narodni tribunglumac, obraća masi ljudi, orijentišući njena patriotska raspoloženja u pokretima ža velike narodne i društvene akcije. Samo je mladost mogla da bude tako smela i tako lepa. Dobrica je lada bio sastavni deo mladosti svoga naroda i to je dalo pečat čitavom njegovom karakteru. Zbog toga je on i kasnije, kad je mladost prošla, najupečatljiviie delovao na ljude osobinama svoje mladala čke prirode, vairene i neobuzdane, ponekad, ali uvek ispu njene plemenitim emocijama. Niegova romantičarska raspevanost ie mogla, u vre-

menima alističnijh i intelektualnijih tokova maše

literature i umetnosti da deluje i arhaično, pa ipak i fada je, u svakom ko je imao čula da oseti njenu iskrenu i ljudsku intonaciju., uzbuđivala čistotom umetničkog dožiVvljaja i lepotom svoga izraza

Socijalističko društvo je S ljubavlju i uvaženjem alirmisalo značaj Dobrice Miluftinovića, brinulo se o njemu kad su mu pošustale snage, odajiući mu puno priznanje za ono što je kao umein'k dao svojoj zemlji. Orden rada prvog neda i Orden zasluga za narod prvog reda. naiviša odlikovanja koja u našoj zemlji danas pripada-– ju najboljim radnicima polju kulture, simbolično su

KNJIŽEVNE NOVINE

naše pozorišne

LEB

izražavala i tu brigu i la pri znanja, koja nisu bila samo simbolična. Dobrica Milutinović je najboljim delom sebe, kao čoveh, to ošećao i u tome priznanju sebi sledao nove, još lepše puteve u pe? spektivi razvoja pozorišne umotnosti. Dragi čika Dcbrice, ti si pošteno služio našoj kulturi, Ti si se borio za njene uspone. Ti si bio jedan od onih iz stare generacije koji su uvek ostali verni svome narodu i njegovim najboljim težnjama. "Ti si to činio s dubokim uverenjem jednog paftriofe, svesnog da se umefnost ne može da odvoji od narodne sudbine. Zbog toga je tvoje delo koliko lepo ioliko i trajno. Uspomena na njega i na tebe ostaje da živi i u naraštajima koji dolaze. Novo vreme nije romantično. Njegove borbe su druk čije i na svoj način sšloženije nego što su bile nekadaŠnje rodoljubive egzaltacije. Drukčiji su i složeniji i odnosi u svelu čiji smo mi deo. Ali primer Dobrice Milutinovića, primer glumca koji se ne odvaja od sudbine naroda. i danas ima puno opravdanje i punu vrednost za pozorišnog umetnika, jer je po zorište teško zamisliti, prirodu njegovu Teško drukčije shvafiti. i nemogućno. sigur no, drukčije je shvatiti nego kao ljudima najbližu, najpopularniju ume{nost, čiji smi sao i jeste u tome da, najprisnije povezana s narodom, bude onai umetnički forum nog kome čovek može da doživi ideje i emocije svoga vre mena.

Dobrica Milutinović je če-

sto govorilo kako su pozorišnoj omladini danas date daleko veće mogućnosti da potpuno :razvije svoju obdarenost i uvek ponavljao da ljubav prema zemlji i lična skromnost Jesu i ostaju najbolje osobine umetnika. "Po kažem ponavljajući, doslovno, njegove reči, da još jedanput podvučem kojiko je ovaj čovek sebe osećao .noralno vezanim za iuštvo i umefnost i onda kad nije više morao da stoji u prvim borbenim redovima. Samo se pravi umetnik nikad ne povlači u izolaciju. Dobr:ca Mi-

Jutinović je tu osobinu pra-

voga umefnika uvek nosio, nikad je nije izneverio. I po njoj, preko nje on. ostaje naš, potpuno naš. čovek ove naše zemlje, ove naše kulture. ovog našeg pozorišta,

Mi ga nikad nećemo, nec možemo zaboraviti. Za nas je on jedna od hnajsvetlijih stranica ne samo istorije narodnog pozorišla, nego i j-

'sloyije jugoslovenske ·pozo~

rišne kulture uopšte. Slava velikom | umetniku

Dobyici Milutinoviću!

Eros SEKVI ~

MARIO TOBINO. pbesnik-lek

»Seta pre{stavlja deo mas Italijana, ii je možda u meni samom; izvesno da zbog brzih poređenja sa mojim prošlim životom i ŽiVO'om moje zemlje osetih da se primiče brod samoće, počela je da mi bije u grudima neka blaga tuga i osetih da: sam se samo nekim srećnim slučajem tu zadesio, da pripadam jednom narodu čija je povest beda, podozre-, nje i policija, jednom narodu-(čini mi se) velikog duha, ali koji je vezan fatalnim lancima i bolom, a svoje svetkovine ni iz čega stvara, čak i kada su izgledale najčistije (i bile su) postojala je pod zemljom nabrekla žila očaja: dok su se na gumnu pesme pevale i kolo vodilo postojala je duboka svest o tajnama života i njegovoj tragičnosti i nije bilo mesta igrarijama, sumnjama i magovorima; nama, vičnim sitoj podvali, bilo je zabranjeno da se varamo o jednoj velikoj: šta je uopšte Žživof«, tako Mario Tobino nalazi oduška mučnoj seti koja ga je skolila na Mon martru, kada od radoznalog i solidarnog posmatranja pariskog sveta prelazi na ispitiva– Tmje razloga ljudskog življenja, življenja meodređenog, i oseća se kao izgubljen, bojeći svoju pometenost nekom meodređenom reli

gioznošću koja nas može dovesti u zabludu.

Želimo odmah od ovoga da počnemo razgovor o našem piscu, jer smo uvereni da je potrebno još u početku razjasniti njegovo duhovno stanovište, onako kako se ono ukazu-– je u njegovim delima, Čini nam se da moŽžemo Tvrditi da se Mario Tobino stalno nalazi pred pitanjem o razlogu življenja i patnje, i da se ne usuđuje da na'to pitanje da logično konačan odgovor koji bi mu nametala njegova duboko ljudska solidarnost. Kad on već ne odgovara na to pitanje, neizbežno je da njegova osetljivost naginje tome da

obavija ljudske događaje nekom prividnom i neodređenom religioznošću.

U njemu moćno deluju prepreke i ograde sentimentalnih navika stečenih u porodičnoj sredini: on nema odvažnosti da prede te granice i u mekim ftrenucima najveće usamljenosti njegova potreba za društvom, ili, jed-

a

nostavnije, njegova potreba da ponovo proživi svoje detinjstvo, dovode ga do iogsa da sklapa oči i recituje neku vrstu »veruju«. Izgleda, štaviše, da u jednom određenom ihcnutku, kađa bi, već na ivici odluke, trebalo da da savršeno čovečan, socijalan odgovor na pitanje života, on biva obuzet strahom i oseća nuždu da sebi glasno kaže da doista veruje u ncki natprirodan, natčovečansii razlog. Evo: Božić je. Toga dana, po iskonskim verovanjima, formirane su porodične navike od kojih je i Tobino načinio sVvOj krug OSGćanja. I on ne ume ili neče da razlikuje ono ljudsko od prigodnog iz čega su te navike 1 nastale. Štaviše, kao da ga plaši pomisao da se otrgne od log drevnog i nostalgičnog SIdrišta i žuri da prihvati, uz nostalgiju za detinjstvom i draga sećanja ma porodicu Ookupljenu oko badnjaka, staro versko ilumačenje; i đa ga potvrdi u samome sebi.

U tome leži, delimično, religioznost ražasula tu i tamo po njegovoj knjizi. Ali čini nam se da nije potrebno da se povedemo za nerešenim pitanjem našeg pisca i mislimo da pre svega treba ceniti ono što je osnovno u njemu: duboku i srdačnu ljubav za ljude i mjihove patnje; i razumeti kako se ponekad kod njega »pogled božji« može prevesti sa »lepota prirode«yu koju čovek uranja.

Uostalom, lirska osnova T'obinove inspiracije retko se zaustavlja na unutrašnjem monologu (i kao da se on tada nalazi u ćorsokaku religioznosti) već se pruža na posmafranje čoveka, moćno fipiziranog u kaleidoskopu figura koje se ocrlavaju na belini njegovih jezgrovitih i prostranih stranica.

Kad smo već počeli od njegove jedva naznačene religioznosti, možemo dati objašnjenja našim tvrđenjima posmatrajući upravo likove časnih sestara i fratara koji bi irebalo da budu konkretno opredmećenje ispoljenih tragova religioznosti. Ti tragovi uve izviru iz lične msamljenosti, iz društvene osame pisca. Međutim, čim on zađe u konRretno prikazivanje stvarnih likova ljudi (ka-

menja svoje stanovište i

Juđerica i fratara u našem slučaju), Tobino ) ulazi u srž društve- i ne solidarnosti. Njega ne sprečavaju crkveni obziri, on upravlja svoje poetsko istraživanje na ljudski ili neljudski vid i ovih likova. Nasuprot postojanom i ljupkom liku časne sestre Đačinte, iskreno ocrtanom, znatno mnogobrojniji su likovi fanatičnih i dehumanizovanih kaluđerica, koje pisac besumnje manje voli od ludakinja koje promiču ovom bpovešću. ir 'ayN| ii Ž9% (0

Časne sestre, koje u prvi mah hneposredno i spontano reaguju na događaje u ludnici, gube toplinu i obezličuju se čim dobiju mig od opatice i »poštaju kao nemačka voj= ska«. Tobino se oštro buni »profiv kaluđerica koje su tako često ostrvljeno fanatične, koje nikada nisu postale žene u telesnoj ljubavi, a za ženu je to jedini događaj«ć.

Pratar drži propoved »ša terase sa koje su se u Dučeovo Vreme držali govori fašistima«:; a u toj sceni fratrova sovora »od ljudske gluposti ništa nije nedostajalo — plutalo ie sedam smrtnih grehova, licemerstvo i častoljublje su se čvrsto grlili, _prosečnost je kraljevala,. a sluganstvo je oštro kreštalo... Sa terase je fratar 5a šiljatom čekinjastom bradom lajao kletve«. I tako redom. Vera časnih sestara liči po nečemu na maniju dveju ludih sestara: kada se dođe u izvesne godine »zanosi se ne razlikuju, glavno je da se nešto voli«. TI kada nije ludilo, religija je strast, kao »religija mora i mormara« Za koje lađe pretstavljaju crkve. Sa tom razlikom što religija časnih sestara ume da bude okruina ı zla, ume da dospe do nemilosrdnog nečoveštva, protiv čega i ustaje časna sestra Končeta, postajući na 'taj način ličnost buna tople čovečnosti, na koju se, kada skine monašku rizu i postane žena, izliva simpatija Tobinova. ·

Međutim nisu ovo glavne ličnosti Slobodnih žena Maljana. Maljano je ime jedne ludnice u okolini Luke (pravo ime je Madjano) u kojoj Tobino obavlja svoju delatnost lekara psihijatra već deset godina. To je poetski portret ludila. prikazan perom jednog pisca koji nije nevičan stihu i prozi, sa prirodno prodornim' darom za psihološku imtrospekciju koja je pojačana naučnim zna=njima i zagrejana snažnom osećajnošĆu.

Ludnica, utočište ludila, veliki je hor bezbrojnih i čudesnih ljudskih glasova; hor načinjen od Tragedija žena. srdačnih i iskrenih ženskih likova koji se jedan po jedan pojavliuju u prvom planu, pripovedaju svoju dramsku solo pariiju i ponovo uranjaju u mnoštvo ludaka. Devojke, starice, majke, verenice, Javne žene, koje intelektualne ograde

U skromnoj kafanici Soha koju je ispunio svet londonskih ulica, običan svet jedino možda glasniji no u boljim lokalima uglednijih kvartova engleske prestonice, poveo se strasno razgovor o T. S. Elio tu.

Prijatelj, čovek od kulture i duha, iwnosi Živo svoja utiske sa Eliotovih predava-– nja, prelazi na grupu iz Blumzberija, prepričava anegdof{e, navodi kritike o Do slednjoj Eliotovoj drami, i u želji da pomogne pred moj sulrašnji sastanak sa Eliotom, trudi se da što svestranije objasni veličinu i značaj pesnikov. Slušate razlaganje o nauč noj poeziji, herme{ičkoj, krip ličnoj, o biranom rečniku i sintaksi, versifikacionim i misaonim odlikama Kliotovim. Zatim nekadašnji oksfordski dak čiji se prvi roman nalazi kod izdavača, pro dužava u jednom duhu: »Rliot je isto toliko pesnik koliko i filozof, i lo filozof po obrazovanju i prirodi, sa urođenom sklonošću da sVe kompleksne probleme iz obla sli umetnosti i sveta make svodi u konačnom koniekstu na odnos čoveka prema prirodi, istoriskim zbivanjima i sopstvenoj sudbini«.

.«Niko nije tako nemilosrdno izneo na svetlost da na duhovnu i duševnu pražzninu nas građana OVOg VEka«... «Nijedan pesnik nema onu Eliotovu lucidnost i erudiciju. Eliot i imadžisti...«

' Razmišljajte o tom pokretu čija je kolevka bio ovaj isti Soho prilično sumnjivc reputacije, neka kafanica iz 1910, slična ovoj. I o začetniku te Nove poezije, onom sjajnom, sada womračenconm umu, HEzri Poundu, kome Je ludnica još uvek spas od sramne smrti, tom čoveku koji je po Pliotovom priznanju,bio.»iy, mi li or ža,b= bro«. „Njegovu koncepciju poezije prihvatili su u Engle skoj. I Eliot je išao kraće vre me njegovim tragovima, naročito kao kritičar, dok nije napustio praktičnu analizu i usredsredio svoje snage na spekulalivnu kritiku.

...»MEliot i ekspatriacija...

Ejiot i pragmatična ametička .

tradicija... Eliot tojalista, klasičar i anglikanac... Eliot i problem religije u savremenom društvu... Simbolika i umefinički kvaliteti »P uste zemlje« »Velike Srede«, »Četiri kvar teta«, i tako dalje... Eliot i primanje britanskog državljanstva...« ;

...»Rliot je nepobitno dao engleskoj poeziji XX veka he samo nove izražajne mogušnosii već i novu iskrenost i svest o savremenom životu«... e ....»Danas, ubeđen sam, nećete naći nijednog pesnika od značaja koji piše na

e7aboravne

Susret sa T.S. Eliotom

engleskom jeziku da se nije inspirisao njegovim delom i odatle izvukao neku pouku od presudnog značaja«...

...»Rliot je danas uklonio sve nacionalne barijere. On više nije ni Amerikanac, ni Englez — on je oličenje pesnika našega sveta. BEKliot...« Prekinule su se glatke brojanice reči. Kasno je i za kon tinentalne pojmove. Idemo ulicama Soha i u polutami muhlnih sijalica kao da vas podizali neka strepnja. Od sutrašnjice, možda.

Umesto UKliota dočekala vas je hladna Epštajnova bronza. Zeleni grč lica nosi u sebi onaj izraz fanatizma kao na srednjevekovnom liku Lojole. Sličnosti nema i pored te istovetne unutrašnje :atre i discipline koju je Ser Džejkob ulio u svoje delo. Odbija vas. Da nemate sebe kao očevica okrenuli biste leđa vratima koja treba otvoriti. Odnekud nameću vam

se MKEliotove reči — bez one pesnikove ironije na sopstve ni račun:

»Kako je neprijatno upoznati Mister Eliota! onim njegovim licem popovskim, TI čelom fako mrgodnim, I ustima tako slisnutim, I razgovorom fako lepo Svedenim na Šta Tačno I Ako i Možda i Ali«.

Sa

Samo, dok se prisećate oda kle su ovi stihovi i mislite na buru, koja vas je sve vre me ftukla na La Manšu, (od-

nosno Kanalu, kako ovde kažu), i onaj . zaprepašćeni

izraz vašeg prijatelja Engleza kada ste izjavili da ćete zopitati Eliota zašto ne piše ako da ga ceo svet razume, već ste zakucali.

Bliot je učinio da sve bude tako lako i tako lepo ljudski. Od prvog koraka i stiska ruke do praga na odlasku. Cnako krupan i visok, tek lako povijen, „anglosaksonskog lika i tihih pokreta, sive kose i metalnih, malo pup častih očiju, ustao je, ispunivši celu sobu, še — i vVazgovor je bočeo., Bez kruftih pitanja, nevezan razgovor koji skače s predmefta na predmet, s rečenicama nedovršenim i rečima koje ponavljaju već kazano. Jednostavno i skromno Mliot govori i u toj njegovoj iskrcblagosti i topline. nosti ima neke neočekivano

Rilliot kaže da je već imao prilike da upozna Jugoslovene, Malo zna o nama, o ha– šoj literaturi ništa. » Teško je pratiti književnost slovenskih naroda. Izuzetak su ruski klasici koji su prevođeni. Kako saznati? Šta sle, na primer, preveli iz vaše starije ili savremene Mnjiževnosfi?« ” Sem nekoliko narodnih pe sama, Njegoša i Prešerma ne

osmehnuo .

mate šla da kažete MBliotu. Interesuju ga današnji pisci. Naročito — ako ih ima »pisci sa osećanjem prošlosti jer bez toga nema ni osećanja sadašnjosfti«, tvrdi om. »Naravno, ne suvi istoričar i hroničar, već majstor Moji suvereno vlada punktom i kontrapunktom«, upofpunjuje svoje pitanje. Dok govorite o Andriću, Eliot pažljivo sluša. potvrđujući glavom. Onda razgovor prirodmo prelazi opet na prevođenje. Poznavalac l1olikih jezika i tolikih književnih dela, Eliot zastupa mišljenje na koje u nekoliko potseća esej Isidore Sekulić. On pominje odlični nemački prevod njegove drame »Ubistvo u katedrali«. To delo nije se u Nemačkoj do skora prikazivalo, »iz razumljivih raz loga«, kaže pisac koji je lično prisustvovao prvom izvođenju. »Zadovoljan sam, interesantno je postavljeno. Koja bi od mojih drama

kažete. Obično najviše volim svoju poslednju dramu«. »Danas je rad moj svakodnevni obrok i disciplina. Radim u jutamjim časovima, tri sata. Onda prekidam, Fopodne sam u izdavačkom preduzeću. Čitam dela sprem liena za štampu i odmaram se u ličnom dodiru sa ljudima koji se bave knjigom. Mi pisci nekeko uvek volimo stara poznanstva. Ranije, ka aa sam bio mlad, gotovo sam neprekidno radio. Naročito noću. U zaletu, tako da kažem. Sve dok ne stvorite reputaciju. Kada to postignete, lakše je. Ime se stvara na dva načina. Ili dugo i sfrplji vo tokom vremena, ili u sko ku, prekonoć. Kakav je bio moj put poznato vam je. Da, u početku sam imao malobrojnu publiku, ne više od dvesta do trista čitalaca. Ustvari su članci, ocene, prjkazi i kritike koje sam pisao, privukli pažnju. Ne pesme, Za njih su govorili da

"T. S, Eliot

imala dobru prođu kod vas?« pjta dalje. Zatim prelazi na teme svojih drama,

poruke koje one sadrže i na=.

posletku dolazi do zaključka da bi »Koktel partija« bila možda najpogodnija.

»Uz ostali rad, radim i na drami. Promena „osvežava, Obično dve godine pišem jednu dramu | onda imam ono blagosloveno osećanje olak=šanja na kraju. Kad zavt“ šim, odlakne mi. Živite liako zatvoreni sa vašim ličnostima, osećate se izgubljeni kao da ste sa svim lim ljudima zaključani u ćeliji iste tamnice. Borite se,sa njima da vas ne ščepaju i savlada ju. Trudite se da ih se konačno oslobodite. I. radeći, slalno sve izloženi opasnosti da se bonavljate. Ipak je prijatno to mučenje, „kako

su užasne. I danas mnogi još tako misle« smeši se KEKliot i krajevi ironičnih usana pe nju se ka brazdama „lica. »ŠSta da kažem o engleskoj publici? Nekoliko pohvala či taocima, ali za. pozorište je stigla nova publika, osećam, ona koja ne voli poeziju, mislim na dramu u stihu. Da,

kad uporedite sa Jelisaveti-.

nim danima!

»Jeste, io je Pol Valeri. Slika je :z mlađih dana. Veo ma ga cenim. I Morijak mi, je blizak. Kao mladić uživao sam u Vitmenu'i Pou. I ugledao se, nesvesno. Da priznam koji su pisci najviše uticali na mene?« Eliot je podigao obrve, zastao, a, onda se nagnuo nad moju beležnicu i ntsmejao. »Zašto,i kad ste požuril: i već stavili: te inicijale. Tačno — M. Dž. — i N. H. Mnogo še pišalo o

"nim. Veliki umetnik, ali uli-

'

presije

dodirnim flačkama Džejmsovog i moga rada. Čak i života, ako hoćete. Da, taj Stil Henri Džejms i ono njegovo fino psihološko tkanje. A opet kod Hotorna, čiji su pre> ci, nažalost, zajedno sa mo-yjim gonili veštice po Sale~-

mu, ponekad meodbija ona macabre atmosfera«. »Odgovoriću: osećam se

podjednako Amerikancem i Tmglezom. jer su obe zemlje | uobličile moj život i rad. Ka da se setim Harvarda i Nove Engleske! Najosetljivije sodine detinjstva i mladosti proveo sam u Amuorici, a sada već duže živim u Engleskoj. Dobra je kad vas se ni jedni ni drugi .ie odriču«.

Eliot se zamislio. Pitate se da li i on sada ne uWrati u svesti tragične korake cnog nadahnutog saradnika koga bi se i njegovi najbliži danas rado odrekli.

»Kritikom sam se istio to-= liko bavio koliko i poezijom. Ima ih, znam, koji govore i o nekoj lilerarnoj diktaturi. U: pitanju je traganje za valerima u istoriji engleske književnosti, ili kako to for mulišete, revidiranje vrednošti. Naravno, i mišljenja se menjaju. Da, Kic, Seli, Milton, i tako dalje. Reći ću još đa Poa danas više volim no ranije, Bodlera manje, na vočito manje od Rasina, recimo. Malo čitam romane. 1 možda ćete se iznenaditi kad čujete da sa najvećim Uživanjem čitam Žorža Simenona. Nije to laka literatura. Tačno, i Žid je toga mišljenja.« ;

»Kažete i kod vas je uhvatila maha smerička literatura. Kao u Francuskoj, paiu Italiji. Od Amerikanaca? Pojedine Nemingvejeve pripovetke deluiu izvanredno sna žno. TI Foknera veoma ce-

\

če depresivno svojim mračnim svetom Juga i njegovim rosulom.« : »Interesantni su danas mla di. Uzmimo ovde. Da pomenemo Odma i Spenscra, ondi Dž. Barkera, L. Maknisa, Ketlin Rejn, (svakako jedna od današnjih najtalentovanijih engleskih pešnikinja) 1 V. Grahama. pisca iz Skotske' koji ovih dana objavljuje movu knjigu, pored tolikih drugih imena. Od kriti'čara. Dž. Frejzera, iz Tajmsovog Književnog priloga, je ste. Oni maju svoju publiku, a mlađi je tek stvaraju. Nije lako osvojiti izdavačeć, primećuje Mliot uz blagu ironiju. »U traženju novog isuviše se eksperimentiše, zapada u ekstreme i ide u ekstravaganinošft, Samo, revoliucije silom ne daju željene rezultate — ni u literaturi I modema poezija JE spontana“, kaže MBliot.

Vera Ilić