Književne novine

———~——

ili običan moral ne ometaju u objavljivanju njihovih nagona. ı Ludilo je upleteno u razdraženosi seks alnih nagona. Iz tame ludila, iz Ohaja o sednutog ludila u koje su pale žene "Pobldok) dzbijaju na svetlost životinjski nasoni atkia vajući bezmalo kako čovek, vračen odjednom na početak ljudskog razvitka, lišen etičkih i 'društvenih postignuća napreika od više :biu ljada godina, ponovo' upada u jedno živoiuj sko Stanje. Ali žene Maljana nisu samo OM mule u ludilo i animalnost. One su isto tako bića koja nose u sebi tragediju svojk ri ad mosti savremenom drušivu; iu nije no) reč o prostom vraćanju u tamu vekova nego je i reč o Jednoj drami koja se proživljava svakoga dana i svakoga časa unutar zidina bolnice, oko koje se šire krugovi ljudskih inte= resa, ljubavi i patnje. O 10 Tobino ne lije nad svojim ličnostima suze koje čine da patnja umine: ne oslobađa se on tuđeg bola dajući sebi oduška air sažalienjem. On upija u sebe samiost i tragediju i postaje izvanredno efikasan posrednik između drame koju opisuje i čitaoca. Njegove ličnosti se neizbrisivo 'upisuju u naše srce sa soliđarnim i intimnim ganučem koje Je izazvala poezija. I ne iznenađuje nas što je jedan od najpoznatijih i najiskusnijih kritičara, kao što je Đuzepe de Bobertis tvrdio da nije pročitao »knjigu tako oplaknutu samilošću, tako uzvišeno lepu«. :

Van ludnice »je život, mladost lepota radost koja se smeje, a ovde hiljadu zatvore nih ludaka, zarobljenika svosa ludila Znojavih, prljavih, iadnih«, zarobljenika »te bolesti za koju se ne zna da li je uopšte bolest«, koju je »naša oholost nazvala ludilo«.

Slobodne žene Maljana mam se ukazuju devičanski nage; njina dela idu do gadosti, do najodvratnijeg u normalnom svetu ljudi. Ali pisac se ne igra time i njegova poezija svemu lome oduzima užasnosti i zaodeva taj svet u ludnici ganućem. Tako se iz tog opsednutog i neumoljivog hora ludosti ori stalmo nežan glas čovečnoga.

Slobodne žene Maljana nisu, siguno, prvi književni pokušaj Tobinov. Ali ta knjiga je na nesumnjiv način potvrdila snažne Mkvalitete pisca i utvrdila njegov glas kod MWriličara i publike. Jednoi knjizi koja za godinu i nešto više dana dostiže šest izdanja na italijanskom jeziku i pet prevoda na strane jezike obezbeden je život.

Mario Tobino. rođen u Vijaređu 16 januara 1910, završivši medicinu na Univerzitetu u Bolonji, živeo je dugo u Firenci, gde je poše-

nekoliko knjiga pesama i pripovedaka, Posle perioda relativno dugog sazrevanja, njegov brz uspon u književnosti počeo je sa knjigom

Anđeo Liponara, koja je izišla krajem 1951. (dve duge pripovetlke ona po kojoj knjiga

nosi naslov i Crna zastava) i još jednom du-

žom pripovetkom LLibijska pustinja, koja se.

malo docnije pojavila. w i U Crnoj zastavi pisac psihološki analizira jednu gogoljevsku situaciju u koju upada više studenata za vreme fašizma (mogli bismo potsetiti, zanimljivosti radi, da je u toj pripoveci jedan od glavnih protagonista poslanik Aldo Kuki, poznat i u Jugoslaviji po svojoj pobuni proliv kominformizma Komunističke partije Italije) a efikasnost pripovedanja izbija iz teške i mučne almosfere priliska i moralnb klonulosti. Anđeo Liponara Je povest o deset momara i jednom jedrenjaku natovarenom bakalarom koji je 'zagušljiva bonaca zaustavila usred Sredozemnog mora: hor opsesija. magla erotskog delitijuma koju je izazvala jedina žena na brodu, Fernanda, mlada kapetanova žena,

Libijska pustinja je pripovetka u obliku dnevnika o jednom isečku iz rata koji je pisac proživao, mobilisan u sanitetskoj ekipi. Više od same efikasnosti grotesknih i okrutnih situacija i snažnog opisivanja egzotičnih sredina. u toj pripoveci je naročito zanimljiž va prodorna analiza kojom obino lako i prisno istražuje psihu urođenika, a naročito psihu žene: povest devojke Holanđanke koja je pronađena u kući dvaju trgovaca crnim robljem iz Fezana i priča o lekarskim pregledima žena Arapa iz Sormana izgleda kao da već otkrivaju psihološku zrelost koju će Tobino docnije pokazati u »Ženama iz Maljana«. Ove če pretstavljati sadržaj njegove naredne knjige, o kojoj nečemo ponovo govoriti, Možemo samo primetiti još jednom da najbolja Tobinova proza ima prripovedački tok lirskog fragmenta i dnevnika. To će.se ponoviti u knjizi Dva Italijana u Parizu, koja sadrži utiske sa jednog putovanja u francusku prestonicu i dojmove iz posele Prankovoj »setnoj Španiji. ;

Dva Ifalijana u Parizu, knjiga koja se pojavila kada je Tobino stekao široku popular nost svojim Slobodnim ženama Maljana,

zabeležila je u Italiji redak izdavački uspeh: izdata marta 1954, već je u julu iste godine doživela četvrto izdanje. Sadrži dve pripovetke-dnevnika. U prvoj, dvoje Italijana koji se vole, napokon uspevaju da posete Pariz, o kome su sanjali još u mladosti. Njihovi dani

\

stavlja, Patiz —,>Gyrađ sveflosti«, košniopoitski slobodan, Pariz vazvrata bez koprene sa Monmartra i Pigala. To je žudno ispitivahbje bez predrasuda, szdačno i svesno razu~

'mevanje jednog čoveka i jedne žene koji

žele da upoznaju život van njihove painičke »provihcije«; ali i žudnja za saznanjem i proširenjem svoga iskustva nikada nije čuđenje i smetenost; sačuvavši zdravu ljubav i SVOJU

'»provinciju«, to dvoje istraživača pobednički,

završava putovanje i u povratku izbijaju VOdoskoci svežeg smeha. Uostalom, vodoskoci svežeg i okrepljujučeg smeha ozaruju celo pripovedanje.

Drugu pripovetku, etna Španija, nosi stalni ritam uzbuđenosti. Ako ritam Dva Italijana u Parizu ima obeležje jednog »andate mosso«, izbrazdanog intermecima »canlabile cordialmente appasSsionavo«, onaj iz Seine Španije mogli bismo označiti sa »andantic commosso«, u njoj nema povika i vodoskoka smeha, tu je i osmeh žalosna grimasa na po. ložaj čoveka,

Ne samo da ovde hema pariskog uživanja lišenog ljubavi, nego su iščileli čak i odjeci. ijedne veselosti koja ostavlja utisak izopačenosti. Španija je pritisnuta bedom, atmosfera ima veličanstvenu i sefnu nepokreinosi pretnje, u vazduhu mitski žive figure iz Prada. nad svime lebdi diktatura. A sunce prži, bojeći zanosnom i dremovnom maštom rezignaciju španskog naroda. Boje su žestoke, bez Tagih preliva, jer takav je život bedć bez

predaha. T nepomičnost, nepomičnost. Nepo-

mičnost koja je ustajala seta žalosne sudbine liudi. Korida sija krvavom svetlošću, ne nazire se izlaz. Pa ipak, u izvesnom trenutku, sve bi se moglo preobraziti u krik, seta i nepomičnost bi mogle da se razderu i da postanu silna delatna snaga. Ali zasada krik je prigušen u gustom vazduhu, kao što pesak u areni upija crvenu krv toreadora koji iu odlaže svoju mladost.

Mario Tobino, kao i obično, pripoveda na

srdačno prisan način i njegov moralni sud je ·

prisutan, iako se često eamo podrazumeva između redova (možda je zato i efikasniji), a da bi okrunio svoju analizu i iskustvo utvTđuje svoj kritički stav.

To je uvek Tobino iz Slobodnih žena Maljana, sa istom čovečnošću i umetnošću jasnog i meposrednoš pripovedača, &a stilom koji postaje još prozračnije poetski po žzrelijem iskustvu i ljubavi, po sirovoj realisti-

ćivao književne krugove i postao poznat po

su požudna traganja za svim omim što prel-

čnoj snazi ublaženoj lirskim sećanjima,

| | | TI ii

Kada je pre nekoliko vcčeri ' a ljeu 212 miršavi snmop reflektora ) skliznuo preko zidova i kad su se u irisu &vetlosti ukazale upaljene oči a stihovi pesnika progovorili o razumu, velikoj i jedinoj nad: našeg postojanja, u toj bledoj površini u kojoj su dimenzije liudskog lica bile svedene na limeni rezonantni krug sreća ili nesreće odjednom su potpuno nekontrolisano, skoro kapriciozno, zašuštale požutele stranice nekog pre vremena ostarelog časopisa. Lepezi listova postepeno se ocrfavala u dnu mozga zaboravljena fotografija: bolešljivo, zimsko

·mebo polegic sasvim nisko nad ogolelim skeletima višc-

spratnica. Sasvim napred polusrušeno spiralno stepenište i na njegovom vrlu ogromna lampa. U podnožju stepenica, pred bezobličnom gomilom kamenja koje je nekad bilo kuća, tiska se gomila oveštalo odevenog sveta. Privučen ftim žalosnim ı istovremeno užasnim prizorom obrahlio sam pažnju na fekst i redovi šoji su došli, sećam se, pDili su u čudnoj suprotnosti sa slikom. Bio je to neki SotovQ egzaltirani napis nepoznatog autora o berlinskom lite'anom kabareu »Propuciens«..· Istorija uvek govori o skromnim počecima a skoro nikad se ne uviđa koliko baš to obeshrabruje. Negde 1949 godine jedna grupa nezaposlenih berlinskih glumaca pokušavala je da šokira svet, da mu se na– melne. jednom rečju da se probije do slave i hleba. Fosto su se okupili oko nekakve platforme, koja je danas već odavno zaboravljena, njima' je pristupilo i nekoliko pisaca. Marširali su berinmskinm ulicama u pidžamama, kroveljili se na svečanosfirma ali nisu zaboravljali ni ozbiljan rad. Davali su u počelku obične lakrdije kojima se izgladneo svet smejao a cena ulaznica bila je simbolična: jedno obino duse, Vremenom prilike su sc izmenile: trupa je držal: široko otvorene oči za sve što se dešavalo oko nje, reagovala ie munjevito i momentano, prvo blašljivo ili drsko, oz potom sve, duhovitije i polako se slvara stil a kroz akciju i umetnički program. Danas MBerlinci kažu strancu da može da otkrije duh i ćudi koje preovladuju u njihovom gradu i da oseti njegovu temperaturu samo ako

·ode u kabare kod Večilih lampi. U njemu sada jedna gBru-

pa izrazitih genija trenutka i improvizacije svake večeni pretače goli. surovi život na scenu da bi se sa nje ponovo vratio na ulice šareniji, dublji i plemenitiji. Ona rehabilituje politički Vic, kuplet, klovnovu masku, srecnu tugu i tužnu radost malih ljudi ali ne zaboravlja ni more duhova osufenih da čelom dodiruju zvezde. U programu koji za jedno večc sadrži Čitav hiz satiričnih rekapilulacija iZ života. brzih duhovitosti i kratkih skečeva, po ritmu odigravanja sličnih kriminalnim filmovima, radnja se žapliče oko savremenih tema koje se na briljantan način vode ka poenti punoj bolnog sarkazma ili nemilosrdne ironije. | sve ie rečeno sa vedrom nepročnošću koja obezoružava ŽrtVe i ublažuie njihov revolt. Postepeno su še u ansoniblu izdvojili različiti protagonisti: jedni su čista inkarnaci,a veve, plastičrie mašte berlinskih žitelja, drugi noše u sebi filosofsko-romant čarske sklonosti natrunjene egzžištenc n lizmom koje pružaju publici u duhu najboljes nadrealist:čkoz nasleđa. Najviše frapira sklop publike: ORAO fniji intelektualci i publika sa sportskih terena, radnici !

*

anje sebi...

*

stima, imala je za Getea poseban značaj. »Vom Himmel durch die Welt zur Holle« S nebesa kroz svet do pakla — ali to nije konačna ni jedina istina PFaustova. To ustvari i nije istina, nije ideja nego objektivni tok radnje. Sto đavo gubi opkladu (u drugom delu) i što se čoveku, uprkos zabludama, pruža mogućnost za spas nije i ne može biti jedini vid Faustovog kraja. Jer po Geteu istina nije konačna, ona je samo svodljiva na fiksirani irenufak: ona nije n:pošto na sredini između suprotnosti nego u sagledavanju »večito aktivnog života, zamišljenog u, mirovanju«. U tomc je večita i trenutna mladost Geteove formule.

Vise kao

finansijeri, visoki činovnici administracije i domaćice, Istočni Berlin i Zapadni Berlin sede u zadimljenoj sali, slično; nekoj pećini, stopljeni u zajednički kolektivni oživljaj. Smtetizujuća snaga te umetnosti izgleda da Je u pouzdanom osećaju pulsa vremona, u munjevitoj reakciji ma aktuelno a prce svega što se u suštini, i u načinu OovcGS teatra otkrivao poziv vremena u jednom skoro uništeno;itn gradu: opstati i nadživeti, potvrditi se u milion oblika.

I danas kad Atelje 212 počinje sa svojim drugim programom., kada ponovo sanjamo o pantomima, O šansoni, o izvučenom dramskom naponu pesme, ova digresija picstaje da bude samo nestrpljiv i pomalo deplasiran zahtev nekog uznemirenog duha i postaje otvoreno pitanje samom sebi... Koko odgovoriti u ovom trenutku, na kojoi od Nije, dakle, to razlog što toliko mogućnosti zadržati oči? Zvezdane hladnoće obuzi- smo se pomalo osećali razomaju čovekovo srce pred jezom na koju bi smo bili osu- čarani posle prve premijere deni kad ne bi bilo umetnosti. Pa ipak, kolike hiljade osta– u Ateljeu 212. Ideje i misli iu godinama bez nje i pored velike misije koju vrži film, bile su formulisane na pi Kako uvući te ljude u njene magične krugove a istovrenie~ hvatljiv način ali je doživljaj no ne usporiti korak onih koji koračaju ispred svog vre- bio nepotpun. Dramska umet mena ali ; za njega. svom vrelinom svoje utrobc i do svoF nosl je osobene prirode i u poslednjeg trzaja? U redu: pevači, vodvilj, satirični sxeč, njoj se i najlepše zamisli kuplet i klovn, pre svega klovn, naš dragi, izmučeni, pouz- moraju ostvarivati kroz kadani tumač snova i čežnje na zategnutom užetu vremena raktere i njihovu akciju po— ali u ime čega? ] "gde je tajna? Nije li ona u lome š:o moću koje se stvara situacija ovi ljudi i -ovo vreme imperativno zahtevaju da im se i almosfera. Kako reč na sce pruži mogurnost da se sretnu sa umetnošću na nekon- ni implicira i misao i pokret vehcionalan način. da umesio VveštačROE bleska do- i gest osnovni problem je žive jeđan dah autentične životne radosti, dah nekog no- bio kako ie starinske reči na vos praznika u trenutku kad su proželi do groznice naklo- RKojima leži zlatni prah vrenostima i strašću svog vremena. Da se ozari dan kad mena stlopiti u celinu sa sple pozorište neće bili skučeni doživljaj, između plišanih fo- lom svakodnevnih asocijacija. TI dalje: kako postići mi-

telja. pego helenski uzvišena sreća i Stanislavskov san O parku, o mirnom „jezeru u šumi daleko od grada, sde se miku i pokret glumca koji

ne dolazi samo r.na prelistavu neso na ceo dan. Možda je će izazivati baš takve asoci:nal: u ovoj zemlji qošao trenutak dn svima postane J3ašno jacije a neće razbijati stilsko da se u laboralorijama proriče sudbina čovečanstva. da jedinštvo feksta i ipfternreeksperiment nije dokona zabava rafiniranih... U ovom tacije. Problem se kr g plikonemogućem ritmu života svaki dan liči na pijanstvo iza- vao i postajao nerešiv ilume zvaho suludom smenom događaja i čovek nema vremena što kamerna scena ne trpi da zastane da bi se udubio i promislio. Zbivanja se osipaju patetiku i retorični ion i Što i prepliču na krvavom panou našeg života, otliču i česlo je u njoj glavmi korektiv ne dodiruju našu savešt i ostavljaju naš duh u slanju običan sledaočev doživliaj iz utrnulosti. Ako u nišim stremljenjima izmislimo pa onda života. Na prvi pogled izglei istinski doživimo umetnost u kojoj će biti zaustavljeni dđa da je opsena prognana sa takvi obični trenutci vremena, i ako nam na esencijalan fakve scene ali ustvari ona način bude sugerirana naša svakodnevna istina u obliku samo menja vid svog poštostrasnog reagovanja biće dat smisao mnogim anonimnim janja-· U kamernom načmu aoživljujima i ukazaće se putevi na kojima će biti odgo- izvođenja bilno je da se slevoreno na postavljena pitanja. Pri tom se pojavljuje velika daoc znatno prostorno priblia:lema: avangardizam — ali ne u ime shobizma, mase -—— žŽio glumcu i da su'nestali ali ne u ime snižavanja kriterijuma. (ili svedeni na najmanju

'rih nekoliko digresija neće svakako nikome bomogči meru) svi spoljni scenski deda lovi (dekor. osvetljenje. ma-–

da ı moru običnog pronađe svoj neobični put i ı / Je izabere witanja, na koja će odgovoriti. Može mu rprsmocči ska i 51.), dok je reč postala samo Vreme, eksperiment, savešnost i mnogo, nur:80 gotovo jedino izražajno sred strpljenja. a stvo. Iako se na premijeri

PF a u s t a crećao izvestan napor u tom pravcu takva nastojanja nisu dovoljno sme la sprovedena. Doduše možda su ' nepravedne fnkve zamerke: kamerni stil izvođenia ne postiže se preko noći a i kd

S{ačić, Milošević,

Crnobori i Jovanović

Ako je na početku i mogla biti reč ili delo ili slučajni dodir vihora iz svemjra na kraju je, kao i uvek, ostala nerešiva zagoneika. U Pa uslu je Gete, izrazio jedan od malobvcojnib mitova što ih je stvorila evropska civilizacija za dvadesetak vekova svog postojanja i taj mit po avojim genijalnim i do šsamopronicanja 'zaoštrenim antie'pacijama oslaje Vecno savremen. »Koju sam ideju hteo da izrazim?« — zgranja vao se Gete i zaključivao da se u ume{nosti 8VeC svodi na igru u kojoj še jedan oblik života koji je pred nama 1 uzbuđuje nas spaja sa našim sopstvenim različitim oblikcm u jedinstven lik: I ne (ragajući za centralnom idejom tog mita\može sč zapa-

ziti čitav spektar ideja i

“aast

shvatanja kroz koji se bprobija i jarko ukazuje skoro bolesna čežnja za istinom, totalnom i jnlegralnom. U njemu f{uinji vekovna borba koja se sve češće završava

bi bio postignut pitanie ie dn li bi sa mublika odiednom prihvatila. Složen proces uza jammnog đelovanja mora da prođe svoj nopmalni tok. Ali jiednns jie sigurmo: takav slil i način daleko će se lakše nosfići dđelimn kod kojih niić

'zablude da svet prvensiveno

mnaftreiman savladnveofi vremon ske distance (makoliko inače niihove ideie bile savrelimnom obliku u prvom de- mene), delima koja su takolu Fausta ali i. objašnja- reči postala na ulicama našeg va prirodu velike evropske Veka.

Samo izvođenje Fausla

triumfom večito mlade matevije, Anftagonizam duha i materije ispoljava se u sub-

doživljavamo kroz igru in- teklo je u dva pravca. M. telokta: da se čovek ne za- Tprailović je zamislila „strog dovoljava olkrivanjem naj- stil koncerinog izvođenja.

bliže istine i naslućivanjem Kod ftakvoge izvođenja iasmoveze koja postoji između nje ća vmetnikovih hiperbola i i neke smodne pojave već da namera zavisi u potpunosti uvek teži da pomoću nje od dinamike govora i jevičobjasni i najudaljeniie feno- kog pokreta a nijanse u dikmene, šlo vodi iz zablude u ii, naelasku. ritmu i muzičzabludu. Istina, fantom i fa- Whoel mođulmeii fraze Dpreltamorgana, najuzbudliiviji &tavliaju jedine muteve za doživljaj kad se oseti pod pr- fopmiranje posebne drama–

'

tičnosli. Sugestija mora. ubeđ'-

ljivo da izvire iz izgovorene reči | ona se ne može ostvariti konvencionalnim. recito'vanjem, Da bi se to postiglo

potrebno je daleko egzaktni-=

je (u muzičkom smislu) obra-. 'divati vibraciju tona, njegovu punoću i boju, sinhronizovanje akustično oprečnih udara i defomnacije zvuka nego što je to bio slučaj.

Povrh toga često se osećalo da glumci dolaze ša tradicionalne scene i sluma ić povremeno delovala prenaglašeno. U takvim frenucima dobijao se ulisak da je dekor mestao zabunom i u glumačkom izrazu se osećala izvesna spuftanost. Jer glumci su morali da nam dočaraju sve nepostojeće stvari i da nas magijom reči natevaju da vidimo fikcije. 'U takvom prikazivanju od neobične važnosfi je pašivmi deo uloge (kad glumac ne govori): istina na koju pristaje živo ljudsko biće na sceni deluje zarazno·

Veliki. doživljai večeri pru žila nam je M. Crnobori. Transformacija koju je ona postigla doživljava se veoma retko u pozorištu, Pred našim očima dešavala se čudesna metamorfoza i iz zrele žene pojavljivala se šesnaestogodišnja devojka. Putevi preobražaja bili su potpuno van racionalne kontrole i nalazili smo se pred tajnom na kojoj počiva pozorište,

M. Milošević naslutio je suštinu kamernog prikazivanja: on se trudio da prikrije uznemirenost da bi u odlučnim trenucima i sitni detalji otkrivali pravu, istinsku mu– ku. Drugo je pitanje da li je maska bila prava a nesumnjivo je pomalo smetala mrgodna poza.

U tumačenju Lj. Jovanovića „Mefistofelova ironija, ruganje i cinizam imale su naglašeno demonski prizvuk. Gete je međutim shvatao Mefistofela kao izrazito negativnu ličnost suprotnu dcemonskoj prirodi (koju je definfsao kao nagomilanu pozitivnost posmaftranu u karakferističnom momentu),

V. Starčić nije u dovoljnoj meri podvukao modernu ležemost Stefanovićevog tumača. Prilagođavanje teksta izveo je Pavle Stefanović i njegova namena nije bila toli ko da delo fumači na geteov sk? načm koliko da ukaže na jedan mođeran, mogući način gledanja i na Getea i na Tausta. Stefanović nije išao za pronalaženjem mistferioznih srednjevekovnih formula pomoću koj'h bi tražio (i uvek ponovo gubio) Getea već je težio đa podvuče ono što se poklapalo sa njegovom koncepcijom. Ako je tako Geteov tekst dobio prizvuk nekih savremenih filovofskih strujanja onda je to bilo posledica i Stefanovićevih preokupacija i izVvesne bliskosti između opšteg duha nemačke filozofije i današnjih egzistencijalnih na ginjanin nađ čovekovu sudbinu· Pri adaptitanju drama je sagrađena oko nekoliko centralnih motiva: oko motiva o dvojniku, kojim se oli-

čava večita dijalektička bor~-

ba kan izraz Kretanja, oko motiva greha i u vezi sa njim: oko motiva savosti.

Vladimir Stamenković

IIVDINTRIJA,

Umetnost postoji od vajkada, dok industrija, u njenom pravom i savremenom smislu reči, postoji tek od skora. Za čoveka u XIX veku, kada je industriska proizvodnja postala glavni činilac ekonomskog života u jednom delu sveta, veza među njima još nije bila uspostavljena. S jedne strane, za njega je postojala umetnost kao oličenje lepog, uzvišenog i duhovnog, a sa druge su bili industriski, odnosno mašinski proizvodi, kao plodovi praktičnih potreba, ružni i niski- Takva shvatanja susre ćemo ponegde i danas, mada u vrlo atrofiranom stanju.

Nedavno je, zaslugom P. Prankastela, opet izvučen iz zaborava Izveštaj francuske komisije za pripremu Svetske izložbe u Londonu iz 1851 godine, koji je sastavio grof od Laborda. Po shvatanjima koja su tu iznesena, u principu je potrebno »pomiriti umetnost, kao nosioca starih vrednosti, sa industrijom, kao novom nužnošću. To znači da je već veoma rano, u odnosu na poštojanje industrije, bilo feoretičara kao što je naveđeni izvestilac, koji su uviđeli potrebu da se nužni proizvodi industrije moraju i oplemeniti postojećom umetnošću. Bio je to prvi korak ka rešavaniu prvobitne antinomije među njima. Ali ujedno i suviše iluzionistički. idealan, iđealistički, ustvari nerealan, i za ukus doba koje je nastupalo, pomalo tragičan,

Ova ideja da umetnost freba pomiriti. odnosno »primeniti«, u materijalnom smislu, na industriske proizvode nije bila ništa drugo do jedna od primena teorije ekletričkog ukusa, koja je za kobnu posledicu imala sve one nabujale i opterećene stilove posledniih decenija prošlog veka. Njihovo slobodno fantastično manipulisanie u Ornamentici, bez poštovanja prema izvorima, a još manje prema svrsi i ciliu. izaziva u nama danas, najčešće, osećanje groze.

Ali čemu {io zadržavanje na neuspelim proizvodima jedne epohe? Zašto ne govoYrimo &Ć onome što je kroz čitavu istoriju bilo dobro i od foga gradimo potrebno iskustvo za industriju? O zanastvu naprimer. Nažalost, i ono je u doba oestefskog elklektizma platilo svoj tribut rđavome ukusu i poremefilo svoj položaj među liudskim altivnostima. Dok je kroz celu svoju istoriju, zanastvo. u sukobu liudskih ruku i sirove materije proizvodilo logsične, u maleriji žive i otuda lepe predmete, dotle je ono. pod paralelnim uticajem fadašnje industriie i umetnosti, izgubilo svoju tradicionalnu samostalnost izraženu kroz unutrašnji sklad oblika i obrađenog ma-– ferijala, Desilo se, dakle, da je ono komblikovalo i kompromitovalo estetsku čistotu svojih proizvođa, a pri tome,

Andre Mašon; More —18

KNJIŽEVNB NOVINE

ono u industriji nije, bar za”

ono vreme, našlo svoga Nnaslednika, Istoriski razvoj je dao čoveku u ruku kompliRkovanu mašinu, sa kojom još nije umeo da se služi onako prirodno i funkcionalno, kao što je zanatlija umeo sa prostom alatkom, pod kojom je osećao sve specifične osobine određenog materijala. Bklek{ička shvatania o lepom, poremećena funkcija zanata i nesavladana (u estetskom smislu) mašinska proizvodnja, bili su kombplementarni uslovi pođ kojima je trebalo naći novo rešenje.

Ako je dvadeseti vek išta uspeo u životu oblika, a svakako da jeste, onda je to prodiranje u njihovu sušti!nu, sa beskompromisnom težnjom ka čistom izrazu, makojeg on pravca bio, Takva umetnost i takva teorija kao da su odlično odgovarali industriskoj proizvodnji. Ne samo zafo što mašina seče smelo i jednostavno kao što to čini ovai ili onaj apstraklni umetnik — možemo mi vrlo dobro zamislit: i kompi:kovanije prosedeie — nego mnogo više zato šio je za upravlianje niome potrebna potpuna jasnoćn ežtetskih i

· teoriskih pojmova Onaj koji hoće da je upstnebi za pravljenje nečeg lepog. a sa visinom stanđardn se ta potreba širi na sve industriske pređmete bez izuzetka (makar to bilo samo u ambalaži). taj mora da misli na naročiti način. On mora biti svestan stilskih zahteva, u skladu sa karakterom određenog mašinskog rada. Umesto pomirenja shvatania o lepom sa nužnošću masovne proizvodnje, pri čemu se gleda kako će se imitirati ono što je rukom napravljeno. tu dolazi do kreacije u duhu takvog. mašinskog. mnuterijalom i teh nikom definisanog pi edmeta.

Pod aspektom ovih istori-

skih objašnjenjia | možemo posmatrati izložbu pod na-

slovom »Umetnost i industrija«, koju priređuje u Beosradu Savez umelnika Pprimenjenih umetnosti. Najveći deo eksponata pripada ovde kategoriji umetničkog zanata, zadirući često u oblast čistog slikarstva, a ostavući ponegde samo u. kvalitetima zanatske fehnike. Drugim i manjim delom ova izložba pruža izvedene ili, mahom, neizvedene modele za industriske potrebe. Ta je činjenica za naše ušlove simpiomatična· Čini nam se da ije pri tome mnogo manje značaino analizirati koji su tu primerci uspeli. a koji nisu (ima ih i jednih i drug:M), koliko konstatovati da ie kod ras praktični deo problema umetnosti i industrije ioš manje nego u začetku. Po sebi se razume da su ekonomski činioci u tome otsudni. Sa estetske strane pledišta ova izložba dokazuje da materijala ima. Na proizvodačima je da ga traže.

Aleksa Čeleb:nović

}

~