Književne novine

=.

Ako je sudbina velikih duhova da umru, neshvaćeni od okoline u kojoj su živjeli i u kojoj su ostavili neizbrisive fragove svoga postojanja, onda je Tin Ujević još jedna trpki dokaz viša, još jedan #jeliki pjesni: manje među nama, na gozbi svijeta, u kojoj je on imao samo idealnog udjela, Još «”“ijek su na snazi riječi Stanislava Simića, c# pri je dvadesetak godina da Je Tin Ujević najviše poznat po svom životu, samo što bismo danas gorko mogli dodati, i najviše cijenjen po svojoj smrti. Kao da poezija nekog „pjesnika počinje živjeti pravim životom tek poslije njegova {fizičkog nestanka, kojom je zapravo omogućen utjecaj đuha oslo= bodena „eventualne fizičke odbojnosti ili neprivlačnosti njegove stvarne tjelesne ezzistencije. Tin Ujević , nije vjerojatno, kao čovjek, smetao jačem i dalekosežnijem rasprostiranju svoje dalekovidne i dubokosežne poezije, ali lišeni njegove dragocjene zbiljske prisutnosti, više smo u„ućeni na trajni plod i izraz njegova bića i nesvaki=dašnjeg pjesničkore duha, sublimiranog u stihovima, koje tek valja da pročitamo, tko zna vo koji put, da bi= smo otkrili u njima ne samo unutrašnju ljepotu 1 obasjanje neponovliivoga tre nutza, nego i poruku pjesnika, koji nas je nepovratno napustio. . koliko nam je god za njegova života moglo promaći, da se s njegovim dielima ne postupa s do= stojnim obzirom prema njihovoj vrijednosti, kako sa strane „izđavača fako i sa strane kritičara, đanas nam še to zaoštrenije nameće dužnošt i želja da spasimo, da saberemo sva njegova djela, rasturena ne samo po mno= gobrojnim lishyama i nepristupačnim periodđdičkim edicijama ,nego i u raznim ru kopisima., još nepoznafim :li neobjavljenim, „sačuvamnim, Torigom Yijetkih pojedinaca, prijatelja Tinovih i prilježnih poštovalaca njegove poezije.

Neobična složenost Ujevičeve poezije posljedica je, svakako i višeslojnosti njegove ličnosti. On je izrijckom isticao bezimeno mnoštvo u sebi, koje je zapravo on sam, „pozajmljujući od Pirandella pojam pluraliteta ličnosti ali usprkos svim uzaimanjima sa strane, iz drugih izvora i preko posredničkih ruku, usprkos fome mnoštvu, fim mnogobroj nim jedinkama, koje su sve bile njegov velisi JA, Ujević je monolitan i sam sebi dovoljan kao objašnjenje; valja tek naći prikladan kut promatranja i ključ razumijevanja. |

Ponajprije iskrsava bDitanje njegova boemstva i otklanjanja od svijeta, zapravo od društvenih konvencija i institucija više nego od ljuđi. On nije mizantrop, on ne prezire ljude oko sebe, na koje bi mogao vleđati, gordo, 8 brijega svoje misaono= sti i erudicije. On naprosto zazire od svega, što bi ga moglo! omesfi u fežnji i nasušnoj potrebi, da bude i ostane, prema njegovim vlastitim riječima, »ogromni automat slobode«. On dakle nije bježao od društva, nego od ozova koje mu je ono spremalo . i a tome je možda bio najdosljedniji i pjesnički riajmoćniji boem u Kvropi novijega datuma. I mi bismo imali mnogo poštova– nja, kao što imamo razumijevanja, za fakav njegov nekoristoljubivi živopini stav, da on — izbjegavši jedno sužanjistvo — nije đopao dru gom ropstvu. Boemi, naime, nisu sputani društvenim konvenoijama, ali su zarobljeni u ograničenom svijetu boeme. Boeme je svojedobno započela kao pobuna, a đanas završava kao namještena afektacija, Tin, Ujević, međutim, nije bio ni

on se samo skloni, pod suTovo podneblie boeme kao pod nebo plave i čiste kontemplaclje, gdje je mogao nesmetan ni od koga: — živjeti svoj život, kakav je izgrađio prema sebi, kao Što je svojedđobno i sam djelomično preoblikovan životom, koji je drukčije zamišliao u svojoj naivnhoj mlađosti.

Već analiza, letimimna i fragmentama analiza Ujevićeva pjecničkog opusa navodi misao na postojanje nekih snažnih otresa izvan čovjeka, a Koji su ga nezau-

bunfovnil, ni mistifikatory.

stavljivo uputil putem devijacije od društva.

Ujevićev odnos prema že=

nama i prema bogu čudesno je uvjetovan, kako međusobno, tako i nekim životnim trenucima, koji su izmjenič. no djćčlovali na čitav njegov dalji položaj u lju skoj ZAjednici i odnos prema bližniima. Činienice, još nedovoljno aosvijetljene, potvrđuju neke pretpostavke do te mjere, đa danas već možemo govoriti o izvjesnoj Tinovoj sklonošti i predđispoziciji za samofnički život, ali u vanjskim oblicima svazodnevne egzistencije njegov je život mogao poprimiti i drukčije modifikacije, da nije bilo nekih presudnih vanj skih „događaja i okolnosti, koje su bimo „promijenile njegov način života. Kažem: način života, a ne Život! I drugi su veliki duhovi osjećaii bol nerazumijevanja, nosili su gvoju osamljenost među drugima, izmiješani i s njima alto već ne stopljeni, što je avakako utjecalo i na Tolstoia pri njegovu posljed njem ispađu iz normalne gra đanske i porodične colotečine, a ipak nisu zbog toža sebe prisilili na dobrovoljno progonsivo i odsustvo iz pro tokolarnog života. Ako čovjek u jednom trenutku protestira protiv filistarske umivene uglađenosti namjernom musavom razbarušenošću, ne znači da tai protesti, taj pasivni oblik borbe prihvaća kao svoje prirodno stanje, živeći radije među stjenicama nego među ljudima. Kođ Tina Ujevića ba=

NOVA EVIJACIJA

rem, nije blo taj slučaj, u početku, premda je to ka> snije posve prevladalo, obuzevši ga kao sudbina.

On je kao mladić bip anakreontski raspoložen, ekstrovertiran; upućen na druge,i zajedno s njima, znao je uživati život. Vjerovao je ljudima i humanistički gledao na svoju ulogu i poslanstvo međ unjima. Nadmoćan, nije pomišljao na prezir, niti je bio plijen neizlječivih poroka, koji bi odbili druge od njega. Naprotiv, on se odbio od drugih nakon uzastopnih razočarenja, od kojih su dva bila presudna.

Obadva sti bila osobne prirode samo što je u,prvom slučaju bio u pitanju odnos prema najbližima bližnjima, 8 kojima se sukobio zbog prljave ostavinske rasprave, a u drugom slučaju — jedna famna i zaroneina ljubav; svakako, neka žena; tunel fame iz koga je izašao 'osamljeniji no igda, skršen i svršen tražeći lijek u tuđini, Promijenio je mjesto boravka, a kad se vratio, nije više bio ni Tina. Je li u svemu tome dje lovalo i nešto druzo osim duševne patnje, teško je reći dok ne dođemo do vjerodostojnijih dokumenata od postojećih nagovještaja, ali čitav njegov Rkasniji život odvijao se u znaku prevladanog sloma. Brodoloma, U ašiezi. Da li dobrovoljnoj?

Ogorčen životinjskom jagmom oko imutka, u koju je i sam, bez voljž, bib uvučen, Tin je zauvijek zamrzio sve, Što od čovjeka čini

nalik na starog”

“Uvodna riječ pred čitanje

pjesama Tina

Ujevića

grabežljivyca, prije svega privatnu svojinu. Idealno i instinktivno, na temelju vlastitog iskustva više nego: predumišljajem ~ Ujević je spoznao varljivost t. zv. gra đanske situiranosti: da bi čovjek bio uistinu čovjek, mora se oslobođiti brige „oko stjecanja imutka, održavanja i proširenja plemena i roda um krvi, dakle u krusu porodice. Kad tome pribrojimo i njegovu mediteransku sklonost naglim zaokretima, kao i svojevrsno nagnuće mi stičnim tajnama s onu stranu stvarnosti onda je najlogičniji zaključak, da Tin svo ju sudbinu nije donio sa 8Obom upravo takvu na svijet, nego je stjećajem objeltivnih okolnosti ustrajao na putu, koji je u jednom frenufku mogao biti samo privremeno zastranjenje.

Dokumenti ove njegove drame sadržani su, direktno ili indirektno, u „svemu

što je pisao, kako u poeziji, tako, još eksplicitnije, u isšpovjednoj prozi. Njegov je uzvik: »Pobjeđujem hljeb!« Koliko li je qa njemu očaja prikriveno frijumfalnom orkestracijom volje koja se savladava, svijesno, ne osjeća jući teret žrtve!? Tin je po= bjedio niski ljudski nagon za sitošću, đa bi zauvijek u sebi zanijetio iskonsku istinsku glad izvam jelesnih ćutila. Tako se je maksimalno produhovio; a da Li ipak izdržao, morao je tražiti kompenzaciju u najnižim odušcima, pa se kora Do korak obreo među ljudima za vra tima gostionice, Sa sobom je

'sao, u ovim

'Tin među

ponio skalpe] kaosa, i njima

je skidao pozlaćenu kožu, taj, privid stvarmosti, kopajući

usto s bolesmim užitkom po

svome raskrvavljenu srcu.

Mefamorfozom započeo je

niz drugih života, kojima je

pozajmljivao svoje biće, da

bi pronašao bif.

Negdje u tim prelomnim godinama zapisao “je:

»Gazi stazom varke myfvi \Ujeviću«.

To nije bila pomodna fraza! Kao i u najvećem dijelu stihova koje je Ujević hapijednostavnim riječima zgusnut ji bol čovjeka, <oji majčišću muziku doživljuje kroz suze, u groznici, sluteći i potajno želeĆi smrt: a

O lirici Tipa TUjevića na.

pisao sam opsežan ogled,.i,

ne smatram potrebnim, da ovom prigodđom ponavljani zaključke svojih eksperftiza i analiza. Oni su uostalom &va kome dostupni u kmjizi SUD BINA AUTOM TA, a svakako predstavljaju tek pokušaj, da se ovom fenomenu u našoj poeziji priđe analitički svestrano. Bez predrasuda. Najtieži dio posla još je Pred nama. Jer i u slučaju Tina Ujevića se ostvaruje Goefheova riječ, da je književnost fragment fragmenata: samo jedan je dio poznat i pristupčan od onoga što je Tin objavio, a to je opet tek jedan dio onoga što je on napisao što je pak nežnatniji dio onoga što on doista jesf.

Držim da „ipak postoji ključ, od koga bi, prije svega, valjalo poći.

(NOP ON O a TV PJ)

omlađinom

»A što bih jedino, „Otomcima htio namrijeti u baštinu, bila bi: VEDRINA!= ~

(Ovo nisu jedine riječi 8š nečim proročanszim u podtekstu. Pyrofetski Su, izvan svake sumnje, i ingeniozni stihovi napisani Marulićevim jezikom, izvađeni iz dubina antejske povežanosti sa zemljom, rodnom grudom 1 Zemljom u širem smislu, no najčudnije: godine 192, u jedhom efemernom bDeogradskom listu (»Novo čovečanstvo«) napisao je "in oštar

napad na buržoaziju, prore- ·

kavši da će Jugoslavija postati „komunističkom republikom — što mislite kada?

.— godine 1942!).

Nije dakle čudno, što nama oji smo ga poznavali, i kojima zagrebačke ulice izgledaju bpustije, otkada jie nemoguće, da ga na njima greinemo, iskrsne pred očima na iremn, kao priviđenje... ) ;

T viđimo, kako na svoj na čin, neprispodobivo, siameno uspravljen, u sime sate narušava tišinu zvučnih grad skih ulica poznatim svojim teškim povlačnim „korakom — kao da je uvijek „derao tude đonove! — i miče usLa– ma jedva gzamjetfljivo, kao šaporeći zagonefne basme, i odjedanput nam se čini, kao da nas obasjava nečija SVCčana „risufnosf:

To usnulim gradom korača drevni vrač, što je, zatečem, ostao zatočen u samoći, na koju međutim nije nikada dobrovoljno pristao.

Vlatko Pavletić

E,stetika i psihijatrija

(ROBERT VOLMAT: xLART PSIHOPATOLOGIQUE«, PARIS 1945

»Prapanina sličnost izme đu psihopatološkog, primitiv= nog, dečjeg i nadrealističkod slikarstva« (Drakulides) privlačila je psihijatre i nmavođila ih na dalekosežne zak ljučke o prirođi mođeme u-– metnosti i umefničke imagi= nacije koji, dovedeni do kra= ja, nisu bili ni malo laskavi ni po jednu ni po drugu. Pfister je čak (1923) govorio: »Recite mi koja vam se ekspresionistička dela sviđaju i ja ću vam reći šta ste.

Prvi je Lombrozo (1887—/ 1895) istakao sličnost između psihopatoloških i primitivnih umetnosti: i u jednim i u drugim on je oikrio obilje simbola i hijeroglifa, i u jed= nim i u drugim taj je simbolizam, po njemu, atavistički fenomen. Kasnije je veliki broj studija posvećen »for malnim nedostacima« fih umetnosti, onome što je Like (1926) nazvao »intelektualnim realizmom.

Istraživanje simbolizma pri mitivnih 1 psihopatoloških umetnosti dalo je isto tako veliki broj studija, Maro (1915) ističe da animizam karakteriše kako primitivnu teko i paranoičnu umetnost paranoik vrši patološki povratak na jedan arhaički nivo koji se karakteriše egzaltacijom emocionalnih pulsija. Egocentrizam paranoika odgovara antropocenirizmu primitivca, i obe ove fenden"cije vode animizmu. Postoji jedan vrlo uzak paralelizam između misli i crteža shizofrenika i primitivaca — ekspresija unutrašnjeg više no spoljašnjeg sveta uz kondđenzaciju, šimbolizaciju i geome trizaciju predmeta (Kempf, 1920 i Krečmer 1934). Mos je (1940) pomišljao da pronađe sličnosti između umetnosti dece, primitivaca i psihopata, pošto se sve one mogu posmatrati kao regresije na primitivne stadijume menftalnog razvitka: ova regresija se vrši zahvaljujući bolesti kojia oslobađa primitivnije slojeve psihe. U ovu gru pu dolaze i .poznati radovi Frojda i Junga o vezi primifivnog simbolizma i neuroze.

Međutim, pored sličnosti, važno.je zadržati se i na razlikama, i jedan dobar deo studija. posvećen je njima. Tako Prinhorn (1923) ističe ambivnlenciju kao specifičnu karakteristiku umetnosti shizofrenika, a koja se ne na lazi ni u dečjoj ni u primitivnoj umetnosti. RA

Volma je (1955) analizirao slučaj jednog paranoidno/ psihotičara pokušavajući da iznađe sličnosti između nje-

govih crteža i crteža primitivaca. Umetnost duševno obolelih ima čisto utilitaran karakter — bolesnik crta likove koji ga opsedaju da bi ih se oslobodio: oni se »lepe za crteže, »hartija ih izvlači«.

Iza·' ovog načina mišljenja nije teško otkriti sociološku školu, Levi—-DBrila ] njegovo shvatanje o mišlienju u par= ticipacijama. Međutim, baš ovde su zaključci sociološke škoje najproblematičniji, i Levi—-HBrilova razrađena fteorija o »primitivnom menftalitetu« dovođi se u sumnju.

Profesor Kolingvud iznosi ovaj argumenat protiv te teorije. Primitivac uništava otsečke svojih noktiju da ne bi pali u ruke neprijatelju veruje li on u participaciju, vezu između sebe i svih pred meta koji mu pripadaju? Ako ona postoji, taj čovek bi, prema koncepciji »primiftivnog mentaliteta« vršio ništa manje nego samoubistvo. Da bi se ta magična veza ostvarila, potreban je dakle ritual. Ali ritualom se ne Oostvaruje nikakva magična veza — on služi samo zato da izazove one emocije koje su za jednu određenu životnu praksu potrebne.

Ali mođerna umetnost sva=kako da se u rukama psihijatra najlošije provela. Ž. Delaj pisao je posle TI međunarodne izložbe psihopatolo-

ške umetnosti (1950) da »sposetioci navikli na modernu umetnost mogu ovde da se potsete na Maks Ernsta, Kirika, Klea, Sagala, Dalija ...« Morzeli je (1894) pisao da su individualizam, ideografizam i simbolizam zajedničke karakteristike i psihopatološke umetnosti i »mođerne dekadenine umetnostli«. PFej je (1912) istakao sličnost između slikarstva shizofrenih bolesnika i ekspresionizma. U Filađel1fiji su, 1921, psihijatri ispitivali slike na jednoj izložbi moderne umefnosti ustanovljavajući teške duševne poremećaje njihovih autora — ispitivanja vršena na samim slikarima porekla su ove pretpostavke. Svaka velika izložba psihopatološke umetnosti -— 1913, 1928, 1929, 1936, 1946 i 1950, — ponovo je pokretala problem odnosa te umetnosti i mođernog slikarstva. Nacistički psihijatar Vaigant je pobrojao trinaest umetnika koji »iako nisu bolesni stvaraju dela degradantna po ljudsko dostojan= stvo« a MHajslop je (1911, 1924 i 1927) pisao: »izgubio se svaki kontakt sa lepotom. Umetnici se obraćaju anormalnim stimulacijama... koje nemaju ničeg zajedničkog sa prirođom umetnosti. Ti umet nici su estetički perverfi.«

Leel je (1996) objavio »demenciju mođerne umeinosti«. •*

Vremenom stav postaje to> leraniniji. Mandelini kaže (17338—1994) da kreativna ak tivnost zahteva izvestan stupanj nenormalnosti, ali slupanj koji ne mora da bude vrlo udaljen od »standarda grupe«, dok je duševni bolesnik odvbjen od grupe. Meninger (1950) stavlja u svoju klasifi::a.iju shizoidnih fipova i »umetničku varijantu«, ali se tu ne rađi o većim i bitnijim otstupanjima od nor malnog. Stavenic (1939) ističe duboku razliku između psihopatološke i modeme umetnosti: ova poslednja ima duha i humora kojeg je ona prva lišena. Sa druge strane umefni stvara svesno, što se ne bi moglo reći i za bolesnika, Minkovski (1955), analizirajiući Jaspersove studije, smatra da jednom stvo» reno, umetničko delo poliskuje ı drugi plan sve što je učestvovalo u njegovom stvaranju, pa i eventualnu nenormalnost samog umetnika. Jaspersove studije o Stridbergu i Van Gogu potvrđuju ovaj stav. Prinhorn (1932) kaže da shizofrenija ne stvara estetičke vredno=sti, mada može da pomogne oslobađanju jednog talenta. Kincel (1920) zaključuje da jako ima umetnika koji ru bili duševno oboleli to ne mora da znači da kubizam vodi svoje poreklo iz psihopatol„gije. Pridman (1982) o-

GOO

Iz psihijatriskog „umetničkog“ albuma

pom „e da pre nego donese= mo ikakav sud o modernoj umetnosti treba prvo da razmofrimo odnose koji postcje među kulfumim i moralniri vrednostima naše epohe. Tenđenciie u savremenoi umetnosfi, kaže Volma, movamo posmafrati u vezi sa jednom dubokom krizom čoveka u današnjem svetu: »Kriza objekta u umetnosti je u dubini bila kriza čoveka«a. U isto vreme one su u tesnoj vezi sa novom slikom sveta kožn ie stvorila moderna nauka. Dve tenđencije se naročito fu ističu: prva je tendencija ka čistoj likovnosti, — do u apsftraktnu umetnost, druga je »prođo '{ nepoznafo«, intravertovanost

nadrealizma i niemu srodnih .

škola— do u »revolucionarni realizame meksikanskih slikara: Hose Orosko'i Posađa. »Savremena ume{inost vezana je za sve mođerne načine, saznavanja«, ona u sebi nosi sve probleme jednog vremena ali i sva znania jednog vremena. PFroa—Vitman ka= že: »Univerzalnost sihološkog razvihka dozmvoliava nam da nađemo dokaze za fiksacije i regresije kođ ma kog čoveka i ma kog umetnika, bio on normalan ili ne. Odbaciti modemu umetnost zbog toga što ona sadrži neu-– rotičke simptome, to počiva na premisi da umetnik mora da buđe savršeno normalam, i da je ftrađicionalni ume{nik fo bio više no moderni. »T'o što se moderna umetnost obratila primitivnoj, pa i psihopatološkoj, kao svojoj inspiraciji, nije dokaz abnormalnosti umetnika, već pre indikator duboke razjedinjemosti čoveka i određenih kulturnih vrednosti. Sa jedne strane primitivna umetnost osvežila je jednu iscrpljenu .trađiciju, dok sa dru Pe obraćanje nioj ukazuje na

. duboke rascepljenosti i deza-

gregacije. jedne kulture i jednog društva«. Taj modđernizam koji izaziva smeh kod iednih i zeražanie kod drupih, nije ni mođa ni farsa. To je jedna drama o kojoj treba sa žalošću razmišljati«. (Drakuliđes). A

Možđa se ovde psihijatrija

pokazala muđrijom od mho- .

gih estetika: tražeći u slojevima koji se kriju daleko iza umetničkog dela samog,

ona je doprinela duboko analizi jednog vremena, ljudi koji u njemu stvaraju 1 onog što je stvoreno đa buđe ne~

'mirna savest njegova.

Jovan Hristić

Jap i VP ina

OE OP ip MA |P 300

!

JASTRUN. | .

Mavremeni poljski pesnik Mjećislav Jastrun rođen {e đine wu Malopoljskoj, Prvu vbirhkmu pesama izdao |N 182 godine, a do rata još mekoliko, Njegova književna delatnost ee postala naročito plodna posle raia kada je izdao nekolike zbirki poerije i romansirane biozrafije velikih akih pec snika Jana Kohanovskog (XVI vek), i Adama še = proveden» kod nas 1950. U svojoj poeziji i mnogobrojnim ese.

ima dJastron se bori protiv uprošćenog i vul wi poealje: Neguje cofiBkijChu i filozofsku lirikm, t>aM

spađa w red najvećih savremenih poljskih pesni M Prevedene pesme sm mu iz poslednje zbirke »Vrelj pe“ i peo” „Goracy popiol”), objavljene krajem prošle godine,

VAVELSKE GLAVE

8 tavanice gledaju glave vavelske, ; : Njuške đavolske, lica anđeoska, i

'Trepću očima, mrđaju brcima, pitaju obrvama, Muške, ženske, ćosave, brkate.

Tavanice drvene, zlatom prevučene,

Kao izborane u zidove utisnutim brokatom. Tamo u kasetama na tavanici vise t

Glave čovečje, kape zlaćane i ušate.

Zemlja je tišina, nebo je" tišina, Ljubav je zvezda, želja je cvet.

T san je prevara, i bog je prevara, S tavanice gleda mrtva Barbara.

Vaskrsni je vajare! Šta? Nemaš snage? Duh nema tela.

Nebo već bledi. Osvit je zaigrao. Iznađ zamka zvone zlatni časovnici,

A antifon | Juri belom galerijom sa agnecomtı

U drhtećim rukama.

Glave vavelske, lica anđeoska, njuške đavolske, Ne gledajte svojim slepim očima,

Ne mrđajte ustima, brkovima...

O, rex _Auguste, iudica iuste!

Amin,

Strašno je pogledati u lice vremena, u testamenf

Boga živoga! Tivo u Izbu pod Glavama ulazi sud Nad vekovima.

U vigini se otvara nebo, Kopno zvezđano.

Neka krv ne uprlja "Tvoje ruke.

Ljudski je život kao život tih glava. Ođ tvrdog materijala i snova. Amin.

ZLO JI H Ubijeni, vraćajući se, optužuju. Kao utvare stoje u prozorima i iza praga, · Silaze sa leđenih stepenica i zastaju Na svakom stepeniku i krvlju beleže pul,

T pokazuju na Srce, na čelo · • U seljačkoj ođaji, u radnikovoj sobi, T.upaju u okno, a onaj koji otvori,

Čuje cviljenje psa i pustoš unaokolo.

A tu sa svojim vakasnelim saučešćem Mali zlođuh se vrfi, rađujući se povratku ; 'Duhov3a, sli bi ovek bio spreman : a Da žive stavi pred kazneni vod.

On ih uvodi, cinički knjigovođa, i Što obračunavajući diru, štetu i korisl, : Nema ni ljubavi ni mržnje

TI svoju ravnodušnost pokriva tuđim kaputon!,

On zna, da pamćenje prolazi brže nego glas,

I da mora da ćuti onaj što se vratio kao senka. | Sađa je usuo med u svoje otrove, | Ali nagažen siknuo bi kao zmija: |

PROSXLACI

Vraćčaju se izbrazđana čela, » . Sa zubima ispljuvanim na zvezđe, Vratovi su im savijeni Polarnim Krugom,

U očima horizont ledene pustinje,

Kao prosjacima, belim govedarima, & Duge im, snežne rastu, brađe.

Tako su se razišli sa svojim vremenom,

Da su izgubili davni pogled i govor.

Mole samo za hleb i za votku. Zavlače se u uglove stanova.

Čuje se klokot i mljackanje desni: Da, istorija je đuga a život kratak,

ŠBKSPIROVSKA TRAGEDIJA

Tauer. Temza. Hladna londonska magla. | Duhovi lutaju građom sa živima. Iz grobova Izlaze leševi, U zenice im brizga Zaslepljujuće svetlo reflektora.

Starinski Rim se nije ukočio pod zemljom, Tu je. I ti, Julije Cezare,

Gledaš na novu istoriju, kao na lica,

Što će promenti izraz, iako misli neće!

3 induka

Ali pre no što se spuste poklopci mrtvačkih Neće samo leševi ostati u pozorištu,

Za žive pekar peče jutarnji hleb, ı | I krvavi trag će nestati pod cipelama. ,

Fortinbras će ući u svom feškom oklopu Kao pravda ne brza i tvrda,

Prostak, ali on se ne boji smrti

I zna, da svetom ne gospodari prezir. š

Postoji takav trenutak, kad se mračni h803 Iznenada razbuktava u trijumfalni

Zvuk truba — i u ono što je još ostalo čitavo Kao dan posle noći vraća se moralni red. ;

Ko je bio tako odvažan, da u slogove

Stavi okruinu istinu? Ko tako slep

Da ne progleda? Ko tako pođao, da + – Na vreme skoči u sedlo i odjuri u stepe?

Gluvo je, sa žalobnom lupom na scenu

Kao crne kuglice pađaju imena ..«

Samo običan čovek plaća cenu - |

Najvišu cenu toga spektakla. OBJE + |

| Preveo Stojan Šubotin | wo | „ji &

A

y 1