Književne novine

{ i

Telcsi i vreme, Proleze vode i nastaje noć, Prizori jednog polo pljenog sveta se u vodi lome i ra» sipoju i, skršeni, opet se skuplic= ju u nove oblike,

Zovršivši intimnu komtilenu jednog olseka Žživola, zaustavio se čoVek pred mirnim iokom mulne . letnje reke, trome i golovo nepokreine kao sivo plavo nebo, kao sami hod poznog loic šlo već sluti meka jesenja zomiroanja u gla su zrikavaca, Privučen od ove prastore igre odraza, stajao je izgubljen nad vodama, sam i opijen vidikom kao drevni nomad slovenski, skrušen kao kad se preko bele hartije strepeći zuri u neslućena prositronstva, dok živi izvesnost da su se anke niti čežnje isprekidale i da ona buduća svitanja ne nose vedre oči mladosti

O, ojađeni pred prostorom! Ponoć je, hteli bi se skloniti, ali su Svcar vraic mleicčkim bravoma zaivorena, Glas bi svoj hteo da čuje, a ne uspeva da ga zaroni u ove

vode, da ga zalitra pod grcnjem..

Krv je po telu strujalu, nagonom očojnim, i penušala se u svečomom i nespokojnom širenutku iščekivanja. A onda se pojaviše zomrljoni obrisi godinc, oni sati kada je vre=

me zastajkivalo, da bi se, zatim,,

u vrtoglavom skoku, bez šuma u čulima uzgibalo. Zadržalo se sećanje na divljem haosu slika, iz koga se ronjavajući izdvojiše pozncte boje cvetonja i nestajonja ljubavi.

Neodređeno je skrivao drhtavu molu isiinu što je svi mi čuvamo kao neku belu ruku proleća koja maše zcomelo i razuzdoano pod sun= čoanim itreptajimc. I svi imamo osveiljeni prozor jedne večeri, ispod koga čujemo samo svoje disanje, dok bi hteli, beskrajno hteli da se jedno milo nasmešeno lice približi oknu i tih pozdrav uputi namca.

Krećemo se u sadoašnjosli, a čuvomo lišća opala. Nikada nije bila maboravljena. klupa u omcenjem parku više Slavije, podosta zcapuštenom u prikrajku gde su slaze obrostale u travu, dok se prolećno veče javljalo iza. stabala, c- qradski život počinjao da menja svoje dnevno koračonje i sliva se sve meposrednije sa almoslerom noći, Čitcev sat romije od urečenog sastonka čekao je i osmatrao sa koje l će se slaze iznenadno pojaviti Josminca. Pa kada se sa zavijutka zololasoju kreinje što omomljuju prisnošću i stapaju se u određeni dragi lik, sve je izgledalo drukčije nego pre. Drveće je gubilo ravno= težu i zoaklatilo se, klupa se ljuljialc, saobraćaj se beskonačno u daljio, počeli su da šume nepostojeći potoci, A. kad je onc prišla, moastala je tišina, Sve su reči bile megde wu imincmcr premaglina iz&govorene, somo su se prsti neprekidno pronalazil. U ćutonju behu dva somoće združene za kratki in= tervol irojaric., Ti prvi časovi skrovitih poveravonja, kada je sve još ebowijeno velom neodređenosti, i čime da onu bliskost koju zračimo iz sebe dobijomo nocairag ustosiručenua 3 drugog bića,

Zeraljina se kora čudno noabiralc i mora su nestajala, a mi ih još uvek um sebi slušamo. Pa drhti u svellom plaomsonju moždconom i o vaj spomen šio je ostao kao večno živo sadašnje uzbuđenje pred linijoma ulica. A zoayoleo je odavno one iajnovite, samotne beogradske ulice koje vode nekud i nikud, da bi se isprepletone ulišale u kasnim otkucojima za svoje sicnovnike. Znao je predobro i Onu njenu uličica što čuva svoju noročitu. sutonju draž mirisa i senki koje svcko ed tih izgubljenih ulica imc. Doše{odi bi se lakim korakom, pa bi dugo ispijcli, zagrljeni, rona isparenja svoga prvoga leta, noaslo. njeni na ogradu svu u vreži i Cvdfa simih crvenih ruža što im bebu simboli isticonja iz tela opijenosti Jjubovne. Niko više ne prolazi trofoorom, njima i zvezdama pripadc svet, Još odlaže, i sada u. mislimci, čas rosicmka, koo što ga je neknd odlagao samo za molo, pa za sate, zet večnosk A ipak bi došao grčevwil poljubac oproštajni koji je no> sio i) zebnju da može bili poslednje srećno vreme, qa i obećavao skriveno doviđenja.

Oni koji nisu bojoažljivo i ne spremo mucali mekcne mciglovite reči Jutaju osakaćeni po živoiu. I pod sklopljenim očima diše jedcm svežh A kad bi se vratio u svoj sobičck i našao se zagnjuren u jostuk, dugo bi osluškivao krv. Jasmina — »usne same sad šapću iz šomec... Ona beše ta noć, vidowilt, potresna, čudna, iskonska moć, noć njegove male sobe, noć

nad stvarima, noć koja je i lui

mod širinom okeana, noć koja je juga brodovima i koja je Oosirvo spasenja i ulehe, Josmina — svi prelivi glasa i želja bili su tu, upleteni, da bi se opravdao ,zct neko skorašnje jutro, za neko daJeko jutro, i za ono juiro kod ga više ne bude da traje,

TI seno čuva poruke oprila. Diže i ovo sećanje. U žcdosno očiglednom prislizonju jesenjeg dcha vide i svoje nemirne oči kako se ogič” doju- api, irepiopjima svetiljki

&

ula secanja

._—NRNN :J– pp ILOor|LLLLDOK_ZKIJ | ICC- T__--________ | „Oči ispijenog priviđenja potamneše opet, kao što

_ potamneše u njegovoj mladosti“ (Tomas Vulf)

po izlozinic, Ove beše samo čekanje, i vreme je pritaojilo korcke w lišću opalom, vodeno i suro nebo spuštalo se po krovovima, dok se bulevarom igrao vetar i nehajno čurio za prolaznicima. Ostajalo je čekanje. I svi mi imomo sliku neke daleke a bliske nje koja se ovaploćuje kratkotrajno, koja dolazi sa dna ulice, i nejasne, neuhvatlljive slutnje nom govore da je io ona, dc je to njen hod i njena znane halhinae koja (se leluja samo za nas. Josmina mu se iz daljine smeši, a ipak ne veruje svome pogledu i čini mu se da ona nikada doći neće, u ovom oktobru, lomne, tajanstvena, blaga.

Soačekivcli su se na irgovima jesenjim, na uglovima velikog bulevora što se penje do horizonta i odmiče iznad dolina. beogradskih. Oči unutornje još vide ono dvoje što se Čvrsto drže za ruke kako su krenuli trotoarima, tragom oblaka u zenici i sa odjekom siarih pesemc t Žžilomc. (Sećoš li se onog saia...). Bezsmerno putuju do polja, dok kuće postaju sve monje i sve snuždenije, a njih dvoje sve više gube korak na nercvnincmce kaldrme, jedreći bez kompasa i slušajući bilo onog drugog iela, bez svesti i izgubljeno,

Još jednu kupu vina, možda će doni biti manje gorki! Oživljava i jednu prizemnu kućicu, uokvirenu snežnim pokrivačem, i sebe nagnutog nad udžbenicima koje je preločavao u Vijuge neumomo i istrojno, a. u slepoočnicama je fire» perilo potmulo prizivonje onog po znctog lika koji je uvek pored stola prisustvovao zračem, a vidljiv neuobličenim uznemirenjima njeqgqovim. Pa je švesten da će ga uskoro zvonki poziv sa ulice oitrgnu li od napregnutih sali učenja, poziv stalno slrelovit kao iznenađenje i radosno primomljiv, kojim ga je zvala onc, sveža, zorumenjena od mraznih doma, sa injem na irepavicama i moaljoma nad gornjom usnom ovlcženim od discnja, Brzo bi skupio rasturene hartije i knjige i hitro se bacao u noručje bele svetlosti koja je obećavala foga popodnevcr sve što život može pru= žiti velikoj ljudskoj ncli.

Ali je nojživotvornije upcamtio preiprolećno „podrhtewcmje zraka koji je u sebi nosio struje razvigora, Ssiline bujica gorskih i ponovljenu igroariju odevanja prirode, kada čovek veruje da je drukčiji i kada se u srcu javlja nagon plica selica, pa bi i mi hteli da putuje= mo mea kuda, prvim slučajnim Vo= zom, Smirivao. je svoja lutanja za kofanskim stolovima sluteći u njenim „očima čaroliku „neizvesnost daljina,

On je znao za postojemje nekih dotrojalih kafemica šio su pristigle iz nekog drugog doba koje je išče= zlo, a ostavilo senke netragom nestalih gosliju, pa je tu neizrecivo tužno, jer više nemo vremenskih gronica, aq sumo nmcše prisusivo po= kušava da se produži u večitost, I ovde st mjih dvoje pronolazili sebe, kao neotkrivene oblasli geogroafske, i istraživali ono šlo se nemerljivo krije u ljudskim očimoca kadc vole i kada proaštaju. Duge behu ie večeri sa kojima se jezdilo u modre aprile, a koje imaju okus levoniskih vina, mulne kao storinski južni pejzaži, mepomične zaljubljenima kao stiaiue, i oni znadahu voleći se da svaki taj kip ukleto vapi da se vrati u život, jer mu je dosta začaranosh oblika isklesanih u komenu. Sve su Io bile priče ispiseme po memljivim kofenskim zidovima i u dimu Što ga je pritiskoala niska tavcnicci.

Ni potok ne sluti da će jednom biti rekoa, liha i bolna. Pa ima i onu poznu voljenu beogradsku noć u kojoj su sedeli u bošti jedne od tih kofemica, a koju su slučajno iščeprkoli i sačuvali zar svoje Dpribežište. Umorna pevačica, sa čudno . pronođenim izborom pesamc, promuklim cliom je razastirala prohujale sudbine, a oni su upijoli romanse čije jednostavne reči kozuju, kada to mošta hoće, duboke virove osećanja, zlatno zoamućene strasti, prelinjene izlete do ptica, do vidika, do skrivenih ucdorc srca.

Prigušivali su sami sebe, i sve su daljine bile svedoci ovom raz> govoru nemuštom. gde se prsli lako dotiču, a ruke kao odvojene od ie= la some miluju, i gde svcki izraz i svaka menc lica šopuću: volim,

Pred golim zidovima o koje se sudara ncšc somoćc mi se rianOVoO prepoznajemo. Kada je ona nesiala, došli, su meseci i proleća koji mu koazaše nemilosrdnom olvorenošću, kao i sva otkrivonja u prirodi, da ga više niko neće pred vidicimca voleti osmehom prve mladosti, jer. su sve zreline samo zGaslepljenosti požara, i da će mu

mnoge buđenja osvitati neprebolno

gorka kada se ne vraćaju snegovi prošlosti. A. ipok se u nejasnim irenucima između sna i javc nečije” nečujnom prilasku nadao.” | Zot smo već pred ušćem? Po

živi i bode stokrakim icglicomc i ova nojbliža, skorošnja slika, Ho= dao je bez smera, neutaživo, vođen storim zovom, i kad su prve senke

sulonske zaigrale preko krovova i.

koaldrme, našao se u ulici svoje mladosti, gde zidovi jednocko traju, a devojke koja je nekad iu bilc nema. Uz boaštensku ogradu priklonilo se dvoje u ponovljenom sanjarenju, do grča svesti poznc= iom, tako da je obnevideo u fuzi

i za iskru sekunde pomislio da se.

život vralio pa se nastavlja ne prizncijući zakone kretcnja. Kao da su oči priviđenja još jednom zesvetlele foslornim sjajem bivše ljubavi, Ali su hitro potekle nevidljive suze i ulica mu je neumilno rekla: tamo nisi više Ti sa devojkom svojom, ostaju samo avetinje aoanac. I on sagleda da su sve praznine prekrivene iclasima drukčijih cveicnjc, svuda je pronalazio druge parove nc slcarim mestima.

Jednu su melodiju pevali pod svodovima, i ona je odjekivola kao da će se tu do bezmerja nocstoniti, a sad je tu druga svirka što je neko polresen sluša i ne prepo= znaje. I to porazno bolno primanje nove, tuđe mladosti, koja se zahuktalo i bezbrižno prelivaše po trotoarima, preraslo je u nemirno

gorenje i' podrhtavonje sviju deliće tela kadc se našao skupljen između četiri zido., Pa su ga ia skoranja viđenja, što su mu sve iznova bleštala pred očima, progonila do besšlovesnih a prizorima tako ispunjenih časova polusna, Ranila su ga, teško pogodilc oštrim strelamc dva priljubljena bića. na storoj ulici koja je zopomtlila i njegoge ushićene himne prostoru i picvet~

:nilu,

Donimc se lomio u neobičnoj groznici iz koje mu se svejednako pomcljala Jasmina, pa kcdc slomljeni živci zamreše, toga popodneva je došao hodom slučaja da se nad rekom ovom beogradskom oprosli sa kovitlonjem uspomena, da se uveri u odjeku koraka sadcšnjih kako se ne blistaju zaklopljene oči časova.

Često u snu mislimo da je jutro, ali kad se probudimo vidimo scmo noć, Jesen, koju neodoljivo sluti u žildmca, sa reke mu pripoveda da su nestali sati njegovih Doveravqnja i njegovog snd, čim potamne zenice zonesene,

Okrenuo je glavu i liho se vr tiq u grad, u kome zna doc se svetiljka jedna neće više nikada upoliti, Slobođan Galogaža

| ANKETA PISACA SRBIJE

OGI ai Udruženja — da pokrene razgo«.

Kv Žž lenu luku s kojom se složio i ple: rar wežeh

đusobna stalna sara im članovima pism:

Nova uprava

vore s pretstavnicima izdavačkih Što bolje razvija i neguje me uprava Udruženja uputila je SV govore na niz pitanja, govori o najvažnijim ı

Među pitanjima upućenim piscima na ikoive 7: od đana kada predate rukopis nekom ·

g ili negativnog odgovora izdavača?

— koliko vremena protekne

preduzeću, pa do prvog, pozitivno

— koliko vremena protekne knjige iz štampe?

— da li vam izdavačko honorare uredno i prema prop'

— koliko vam u proseku pla

autorskom tabaku proze, odnosno — đa li se vaš izđavač rasproda?

— koje su teškoće, po vašem mišlj

ponovljenih izdanja vaših dela?

e — imate li rukopisa koji čekaju kod — kako ste zađovoljni s tehničkom opr

— koliko dobijate autorskih pr — šta biste želeli da se pobo' ževnika i koji su problemi na koje naro druge

nova uprava Ul Ć ljeni da ih dostave do 1 aprila o. g. ~

Uz napomenu da očekuje i tanja naveđenih u anketi, vore — za koje su pisci! zanio

preduzeti prve korake i na osnovu a

kako bi se na osnovu tih najaktuelnijim problemima. ,

pred

/

ka Srbije donela je neđavno odi da se na taj način dnja. U tom smislu

a s molbom da od-_ podataka započeli raz,

laze se j sleđeća:

ođ prihvatanja rukopisa do pojave

uzeče s kojim sarađujete isplaćuje

isimma Uredbe? ćaju na ime autorskog honorara po

po stihu? dovoljno zauzima da se va

ša knjiga brže enju, zbog kojih ne dolazi do

izdavača?

emom knjige?

imeraka svoje knjige?

ljša u saradnji izdavača i Knjičito treba ukazati? itd. sugestije i predloge izvan pidruženja će, čim sredi odgo

nketom prikupljenog materijala

kontaktirati izdavače i pokrenuti razgovore.

IZ REDAKCIJE

| Po zaključenju lista ređakcija je primila

odgovot dr, Fedora

Bazale na članak Eriha Koša „Mrtvi autori i živi pravnici“, Odgovor će bili objavljen u sledećem broju „Književnih novima/.

Nerazotkriveno lice smrti

Teško mogu verovati da smrt može da dokaže svoju novinost. Ona je izabrana đa je proklinjemo jer je po svojoj ćudi neprivlačna i upadljivo svirepa, Ona u, dijalogu sa životom uvek vodi spor, natrunjuje ga sumnjivom radoznalošću ubice, stavlja mu zamke, zločinački ta kinji i ponižava. A ži.vot ovaj naš zemaljski objavljuje svoje pravo na trajanje, svoj poziv za dvoboj sa otrovnicom smrti. On želi da prepozna svaku busiju odakle mu se smrt javlja, odakle ga ona dočekuje. Nemajući poverenja u „magnetna“ polja nje nih nemogućih prikradanja i prokletstava, čovek traži brižljiva skloništa odakle će da osujeti gnu san karakter njene podivljale legende, da razulari tu svirepu upregu strahote i slučaja. Smrt dolazi u oklopu od čuda, od svoje razvratne neobjašnjivosti, od svojih izabranih a profanih i satanskih raspusništava, da čovek posle nje ne neočekivane posele kaže: neverovatno! Rezbarija je to čudna i nemila, rezbarija pred ko-

presahne,

jom se ustalasani zanos: smiri i pred kojom je čovek stalna zvanica i stalna tuga, Smrt ima svoju „melođisku“ frazu, SVOje plahovito golicanje, ali njen „koncert“, na brzinu pripremljen, lišava čoveka mira. To je „koncert“ užasa, jer su njeni onovi podešeni i ispoljeni na način gde je partitura do kraja vezana za iznenadno čeqrtanje ništavila kao naša stalna pratnja i pretnja! Smrt je vešta da nas onespokoji, da našu inače primetnu ljubav za životom obezvaniči, da nas pretvori u sadnice sumnje i očaja. Ljudi smo od krvi i mesa, zarobljeni po nekom čarolijom, ali nesrećni kad priziv smrti (bar i na časak) doplovi u naše pamćenje. A ona je takva đa joj ne može umaći obasjana rumen čovekova sna. Njene se verige spuštaju u naša sećanja, spuštaju se sa uživanjem nepristojne oholosti, spuštaju se kao neizrecivo pakosne i nepotrebne!

I „Poruga smrti na prepad“, o kojoj je govorio Pavle Stefanović u, jednom od poslednjih brojeva

„Književnih novina“, imala je za težnju da pronicljivo zađe u nje ne pomamne odaje i da joj. oduzme ključeve svirepih obeležja. Iako je prisustvo gneva u njegovu napisu poprimilo visoko intelektualnu kategoriju obračuna, iako je njegova blagonaklonost prema pra vu na život vidljiva i donekle veličanstvena, usuđujem se — # da shodno svojoj otvorenoj prirođi uočim da je red i raspodela „smrti na prepad“ utkala u svoje tapiserije jednu vrstu nepotrebne de klamacije i đa je bila ispunjena sa napregnutim interesovanjem isključivo za fudbalsku ·momčad Mančester Junajted. Meni je lično drago da imam i dalje poštovanja prema tekstu Pavla Svefanovića i da taj tekst zamišljam kao neposredno učešće u temi tremutka, ali mi je sasvim nepojmljivo da se spasonosni savet pomenutog člankopisca morao pojavljivati u obli-

ku takve izazvane zanimljivosti, kad je on mogao nastati i nešto ranije! Bez želje da prigova~

ram Stefanoviću ili pak Žiki Laziću zbog njihovih naklonosti za veštinu sportskih takmičenja, ja sam se slučano prisetio, razume se — bez sposobnosti tumačenja autora „Poruge šmrti na prepad“ — prilike da je pre nekoliko gođina u jednjak smrti. zapao i rečni brod „Niš“ (broj mrtvih po peo se na 100) i đa tom prilikom nijeđan pisac nije osetio bilo kakvu srdžbu na jezivo prisustvo smrti. ~

No, kako my humble self ume da se seti i toga trenutka, ona je htela nekim slučajem da se bar izjednače ti sumanuti krediti ljuđske pogibije i da traži očiglednu saradnju u neustručavanju pomena naših teških smrtnih slika, Iako ovaj napis nije kao ono Danošjlićevo „Iznenadno proleće na Kalemegdanu", iako na inconiranost ovoga teksta nije uticao niko drugi nego moj unutarnji nagon, spreman sam da kažem da sličnu nesmotrenost nije smeo da učini ni Pavle Stefanović, kad su u pitanju „prepadi smrti“ i na naše ljude, Što se tiče razgovora o

.tome da je neko posedovao dečju

naivnost, a smrt ga je iz prikrajka vrebala, onda su to oni strašni prizori koji su zadesili i naše mof nare u Senjskom kanalu, onđa je to aluzija na one žučne napade što ih je naš građanin dobio kas da je doznao za zle udese u Ma-= vrovu, Mirogoju ili kod Nikšića. Neću da posedujem žestinu pa da prekorim Pavla Stefanovića zbog toga, neću da se pravim previše neodvažan i surov a da ne pomislim i na „Bezbijeve bebe“, te virtuoze na zelenom polju, ali — čini mi se — mi prepuštamo sebi mogućnost, nečuvenu mogućnost, mi pisci, mi umetnici — da s plastičnom pouzdanošću dokumentujemo jedan detalj a drugi ne. Tuđi detalj više nego svoj, a ohi su u svojoj osnovi teški i tragični da su se morali izreći.

Stefanović, istina, ne zna pravila trgovačke kuće (ne znam ih ni ja!), on je svežim utiscima koji su se probudili nakon mnesrećnog udesa kod . Minhena — proizveo kođ mene jeđan vid revolta, da sam ja — verovali ili ne morao, evo viđite, da budem nekorektan, da nećija pamćenja klju-

kam svojim davolskimi prekorita! Bez preterane težnje da usavršim osećanje jezika do te mere kako to ume i kako to čini Stefamović, bez težnje da se sa njim u intelektu izjednačim (ta mi je briga, bar zasad nepotrebna), ja sam ostavljajući prepirku po strani 'želeo da osećanje prema našem čČo veku malo više očvrsne, da Onq. bude vrednosna etička poluga i 8. stidan povod da i,mi Jugosloveni pretstavljamo nešto. Istina, ja ne umem umetničku misao — kad se tiče Kritičkog teksta — da saopštim kao što to ume Stefanović, nepoznate su mi (možda) one nedokučive lirske i jezičke vibracis je kojima on raspolaže, ali sam, ipak, pri utisku, da, me kažem ljutini što sam ovog puta i na ovaj način morao Stefanoviću da iskažem javku vlastitog ogorčenja, Što sam ga morao prekoreti što se pored Mančester Junajteda nije mogao naći bar i jedan prizor od ovih koje sam maločas pomenuo. Stetanović nije meni nikada ostao nezanimljiv i nepravičan, on je čak talasastim pokretom mašte ı duha uspevao da mi nametne do bre podupirače za shvatanje umet nosti, ali mi je u ovom trenutku, kad se nisam znao savladati, u ye nutku kad se izvesna stidljivost morala izvlačiti iz školjke umerenosti i takta — ostao bez odabranog mirisa za naše cvetove! Ni sam pri teškoći — kad me nagnala realnost naše rane — da njemu, Stefanoviću, iskažem da je smrt nad našim piscima bestidno bdela, da im je oduzimala najveseliju draž života, gužvala ih vrlo rano i vrlo nepravedno, takoreći — na prepad, pa je možda izlišan onaj, komentar da smrt „nema sme losti da se baci na nas koji smo je prozreli, progleđali, upoznali unapred“, Neću biti bez smisla za tačnost ako kažem da dugog .veka nišu bili Njegoš, Branko, Vasiljev, neću se ustručavati da pomislim i na nesrećnog Disa, na njegovu smrt na prepad. Onda teško mogu, odoleti uverenju da je Stefanović pronašao u pravo vreme i na Yavnopravan način osetljivu opnu: smrti, njene prepade brze i svirepe. Kako ne posedujem dečju lakomost i kako moja nepca žele da budu ocuvana od brzorečivosti Milovana Danojlića, kako moja čula neće đa poprume lažnu pritvornost i lažne ushićenja, ja sam se kao i uvek u trenutku pune slobode — nesa< alasio sa Pavlom Stefanovićem, oO SAGL Trbu pravo da se potseela dyla. ančesterskih majstora ya, i drugih tragičnih ude-

sa, razume se — na prepad, a koji nisu, nažalost, dobili publicitet

\

Zarko Đurović

jer su zaoravo NAŠI.