Književne novine

Pomovo

poklomiemi dan

„KRITIČARI O "ANDRIĆU“; DŽADŽIĆ; „NOLIT“,

Mada ova knjiga, s jedne stra ne, mami svojim izvanrednim .ehničkim izgledom, samoni činjenicom što stoji pred nama i, reklo bi se, svojim Ssvečenimi ruhom, ona je ipak, s druge stra ne, dobar primer jednog na brzinu i nestudiozno obavljenog posla. Mada sama zamisao — da se kod nas, gde su izdanja ove vrste više nego retka, objavi knjiga sastavljena od eseja o jednom piscu — predstavlja š#otovo pravi izdavački poduhvat, sam način na koji je ta zamisao ostvarena, ipak navodi na pitšanje: zar se nije (i zašto se nije) taj posao mogao obaviti (i obavio) pod svodom ijedne malo druk čije, odgovomije koncepcije? 'Knjigu „Kritičari o Andriću“ objavio je „Nolit“ povodom s--

damdesete godine piščevog Živo .

ta; dakle, kao rođendanski dar našem najvećem živom piscu. Sastavljač, Petar Džadžić, uneo je, kako on sam kaže, „tekstove esejističkog i studijskog karakte ra” jedanaest naših pisaca (rs= čunajući tu i jedan njegov odlomak iz eseja o Andriću), koji su ramije bili objavljeni i koji su, ovom prilikom, preštampan: iz njihovih knjiga ili iz listova i časopisa. Uz Džadžićev predgovor, u kome su, uz kratku uvodnu belešku, štampana dv ranije objavljena njegova teksta — „Pesnik prolaznog u neprolaznom“ (objavljen. ranije u „Politici“) i „Mostovi“ (poglavlje iz ogleda: o Andriću) — ovu knjigu sačinjavaju sledeći tekstovi: šest „recenzentskih reagovanja“ Milana Bogdanovića na glavna Andrićeva dela, od DOjave „Ex Ponta“ do „Travničke hronike”, eseji Isidore Sekulić („Istok u pripovetkama Iva Andrića“), Đuze Radovića („Igra za život“), Slavka Leovca („Ivo Andrić“), Predraga Palavestre („Usa mijenički nemir Iva Andrića”), Karla Ostojića („Život i apsurd kod Ive Andrića“), Riste Tošovića („Realizam Ive Andrića“), Bo: rislava Mihajlovića („Čitajući „Prokletu avliju“), Muharema Pe rvića („Pripovetka Ive Andrića“) i Velibora Gligorića („Iv“ Andrić“). Podaci objavljeni na raju ove knjige vrlo rečito govore da je najveći broj ovih tek stova preštampan ovom prilikom treći put, najpre u časopisu, potom u knjizi pisca koji ga je napisao, pa ovde.

Sa sastavljačem se, nakon Ž:tanja knjige, nije teško” složiti: on stvarno „nije imao šire moBućnosti u izboru i morao se za-

ai Sek rye S E dovoljiti onim što postoji“, poštc Andrić kod nas još nema sve · prave tumače, pošto „dosadašnji obim «esejističkih i studijskih interpretacija Amndrićevog dela još nije „u srazmeri sa značnjem ovoga pisca“. Međutim, čovek ne može a da se ne upita: čemu se, u ovom i sličnim slučajevima, zadovoljati onim što postoji? Zašto ne pokušati, po cenu napora i nešto dužeg čekanja, prevazići postojeće neza„dovoljavajuće stanje?

Život se žmika u sivom tisku

() ži oboTa . i lova i olova, život g O SOUOk ne. me, viri, mete, ši ka, potpis i mišljenje lamen i oduševljenje i smrt će biti sasvim nasmijana ispisano crno i bijelo lice dama.

svijet ma vama čež vrpolji se kao stav po vama će teći D

Pabpiri, šareni, žuti, a: koliko večeri preko DTS u pljuvanju timte duh se no vama p

uermjema srca ispisana ka

Gdje ste samoćo, na stavi spis, ust iz vas se mnogi vrat mnogi zašute, kad po.

Miroslav S. MAĐER Papiri, kako ste?!

apiri, gdje ste svijetu, kumiri, idoli bo ma UStUTU) u stranicama, u pokretu | Rkonjamici memiri i platna svih riječi ; imam, ja prema vama ljubav sjajnu, svetu aveti, kako ste, ma koljenu, „gdje 9a8 me. mogu dobro smjestiti, vjetaY LIR razmijeti, bjelinu, vam vašu prokletu.

Koliko sađa šute, šetaju dusi i ljute

ruke od, nauke i sivih ptiča priča }

papiri, muke — vire i šušte ječe s OOOEı tišinu vuku za TYep, svuku misao S Ke stoje i sebe broje u knjige, u, hrpe, Oe arhive, gomile mile, nemile vike u OCU

s očima koje su misli, ili bacanje u n

kako ste, neizmjermi Mao OUAENIČ rastrgani, prazni cijeli ] tiju ma 9dS5 su i malažemju slika lodi, sipc. i OU z Po a svjetiljke igraju dah La EO j

kad sunce legne samo anite se, stamite u V

e u mas, u spas, u iq žute listići, kanaYinct

PRIREDIO PETAR BEOGRAD 1962.

Mislim da se od jedne knjige kao što je ova s pravom može tražiti da delo pisca, kome je pesvećena, osvetli u celini, da bade sastavljena po jednom koliko sveobuhvatnom toliko i dubekozahvatnom sistemu, da svojm prisustvom popuni praznine koje u literaturi o dotičnom piScu postoje tim pre kad je literatura o njemu nezadovoljavajuća i puna praznina. Umesto da, svesni nesrazmera između znsčaja dela i broja i vrednosti njegovih tumačenja, učine izvestan napor i doprinesu njegovim novim, dubljim i celovitijim tumače njima, iizdavač isastavljač su po šli linijom manjeg otpora i zadovo ljili. se da čitaocima pruže omo što im je, u daljoj ili bli žoj prošlosti, već bilo pružeru', ono na osnovu čega je i sam snstavljač doneo zaključak da Awdrićevo delo nema kod nas još svoje odgovarajuće tumače. Zb»gE toga, umesto da bude knjiga nvih kritičkih osvetljenja, ovaj ponegde neveseli presek kroz kri tičku i esejističku literaturu » Andriću postao je knjiga pabiraka. Sastavljač je nastojao da ovu knjigu učini što raznovrsnijormi, „da joj obezbedi što veći broj stanovišta i metoda fumačenja“. Njemu, sudeći po ovome, nije bilo stalo da Andrićevom delu, pomn= Ću tuđih tekstova, pristupi ua svom njegovom obimu. Osnovni

PETAR DŽADŽIĆ |

utisak je da kroz ovu Knjigu razne svetiljke, raspoređene na različitim mestima, osvetljavaju iste predele Andrićeve umetrnosti, ostavljajući mnoge njegove delove obavijene potpunim mrakom, Zato se valjda desilo da se u svakom drugom tekstu govori, recimo, o Andrićevoj ranoj lirici, dok je u svim tekstovima zajedno rečeno, ma primer, svega desetak rečenica, o „Gospođici“. Uputnije je bilo, pa i po cenu da knjiga iziđe neki mesec docnije, naručiti tekstove koji bi po karakteru bili slični esejima Karla Ostojića (mada me po načinu saopštavanja) ili Isidore Sekulić, nove tekstove koji pi svojom sumom bili komentar svih bitnih vidova Andrićeve umetnosti i svežinom svojih tumačenja i dubokom usredsređenošću svojih kritičkih sudova i esejističkih interpretacija omog:: ćili da se učini korak bliže uspostavljanju ravnoteže izmeđi značaja Andrićevog dela i vrednosti njegovih tumača. Brižljivo izvršiti izbor saradnika, svakom dati jedan ugsaD posmatranja i sastaviti Kknjiju od takvih tekstova — fo je b:o put da knjiga ove vrste u pot: punosti odgovori svojoj namen'. Ovako, ovaj rođendanski poklon Ivu Andriću nije ništa drug» do već u nekoliko mahova Ppoklonjen dar. r Dušan PUVAČIĆ

elanholično

MIHAILO RAŽNATOVIĆ: „BRISANI PROSTOR“, „MINERVA“, SUBOTICA 196; „KAMEN U NJEDRIMA“, „GRAFIČKI ZA-

VOD“, TITOG:RAD 1961. i

oživljavanje sveta

Knjiga pripovedaka Mihaila Ražnatovića „„Brisani prostor“ ima mnogo zajedničkih crta sa

njegovim putopisima objavljenim u knjizi „Kamen u njedrima“. I tamo i ovde autor je pod jakom, neprekidnom «opsesijom zavičajnog kamenja, u groznici sećanja i slika crnogorskih predela. Bez obzira da li se prepušta čistoj fikciji ili, pak, opisuje prirodu i ljude realno postojeće, on ne zaboravija surove, tvrde upečatljive pejzaže i pitoma primorska mesta okupana morem i suncem, koji stoje kao nepromenljivi dekor piščevih fabula i deskripcija, kao podstrek njegove mašte i najvažniji premet njegovog posmatranja i slikanja. Zato se i može govoriti, uprkos različitosti žanrova, o Ražnatovićevoj novelistici i putopisima kao jednoj celini u kojoj dolaze do izražaja i pozitivne i negativne osobine OVOE Digca.

Mihailo Ražnatović je naklonjen melanholičnom doživljavanju sveta; u svemu traži povod za setu, za intimne lirske ispoveSti, za rezignirana razmišljanja o prolaznosti i nesavršenosti ljudi i sveta; neguje u svojim putopisnim ogledima usamljeničke mono loge nekoga ko je u sebe zatvoren i pritisnut jadom. Sklonost ka iskrenom, foplom, neposrednom jadanju vuče pisca mestima prošlosti, koja žive od stare slave i veličine; u njihovoj senci,

među ruševinama i spomenicima, on otkriva najprikladniju atmoza svoje lamentacije,

sferu čiji

Povratak prvim lutanjima

ANTE CETINEO: „DIORAMA DJETINJSTVA“; „ZORA“

Dalmacija — njeno more i njen škrti kamenjar — oduvek je davala pesnike, ispunjene ne kom nostalgijom, koji su pevnli o njenom čoveku, njegovoj večitoj neizvesnosti pred beskrajem pisvetnila, koji su ispovedali sebe, trzaje svoje duše razapete između jedne grubosti, teškoće, kamena na srcu i naslućenih zvezdanih staza detinjstva, lepota i njenih meizmernosti i prostranstava. To naslućeno teralo ih je, kao i njihove zemljake, na puteve bez DJvratka, na odlazak u nepoznato — za suncem, baš kao što to čine i preplašene laste nad gr:adom, nad uvalom u prvim kišnim jesenjim danima. Nešto od toga dalo je osnovnu potku pesmama (i prozi) Ante Cetinea, on:m njegovim rastrganim itihovima u kojima odzvanja jedna tuga neprebolna, očaj, nespokojstvo i jedno tiho radovanje, nadanje. Cetineo se nikada neće osloboditi opsesije zavičaja, on će biti večito prisutan, sa svim svojim čemresima, cvrčcima, ruzmaritnjma, tihim i uzburkanim morem, sa svojim čovekom i njegovom izgubljenošću, slomljenošću i nje govim upornim otimanjem za još jedan trenutak života. Na prvi pogled, Cetineova poezija sadrži

u sebi izvesne deskriptivne eicmente; deskripcija — a njome će on gotovo uvek započeti SVSju pesmu — samo je okvir Db_moću kog dočarava krajolik svoga zavičaja i u koji, dosta skriveno, nenametljivo, stavlja deo svoje duše, poistovećene s rastrzanim psihama dalmatinskog *"veka. Deskriptivnost Ante ·Cetinea nije opora, tvrđa, nije dokaz kao kod nekih drugih pesnika — njegove poetske nemoći da nn jedan direktniji, neposredniji ilir skiji način govori o svojim nemi rima, razrivenosti svoje psihe ko ja je uvek u nekom letu, u nekim visinama, nad onim grebenima št»5 se rone, koje neprimetno plače, odnosi, uništava rodno more, Dprvi vidik detinjstva. Cetineo u svojim pesmama ne propoveda bunu protiv ljudske nepravde, niti je „za krvava proricanja“; on je sav, od početka do kraja svoga pesničkog stvaralaštvu, „Za drugarski razgovor s hridi'ma, s valima, sa samoćom”, na-– stojeći tako da prelije „šum vesla, glas bogalja, jauk vjetra u psalam odricanja”. . To odricanje je osnova Celineove poezije, ono joj daje tanani poetski veo kojim je ublažio sve nemilosti života, sve njs-

ili svijet se zakopa olovkom sna nikuda od vas, od pijanog čitanja | i od skakanja slova i glava, java i rješenja.

U vas su sjurili strah i mnogu spravu papiri, za čega ste, umor ili tugu u prahu ja ću vam odati strpljenje, dati zahvalu bili ste dobri od prog početka, zapalit

ne bi smjeli ni ništavno djelo slabog retka koje ste imali čast primati po naređenju.

Papiri, mali kockari, jesenske laste, plesovi kako da vas izmješam u kašu maših ideala u kašu starog, ludog, crnog, novog vala sva glava koja vam se podala, prazna tisi na sisi velike misli još nmeizrečemog oltaYa, Vi ste uvijek pripravni, sbe podmesete.

Možda zato pjesnik piše, jer ga bonesete.

sjeli

uvcla,

is u leglo

Papiri, bijeli crvi, svetići, sladostrasnici . plesati volimo po vašoj ivici, vezati u knjige kako ste šutljivi, pera as brzo obore mnogi dođu pa vas mjihova vuka podere

ali mudro ste u kovicama ma ladicama

našli mjesto za vječnost i bogove prestanite se nuditi preko bjeline.

Negdje u vama, u tankome stavu ja imam isto zapisamu svoju, glavu taj stasni stih i Yješenje o životu možda i zato lebdi često meki list lebdi u zraku jer wmije dosta čv?Yst šuti u vama, jer nije snmažam i čist. Radujem se kada šumite i šuštite.

Papiri, novi i stari, kako ste?

OC ai ub BWpun UMi e ren

*Lv.

KNJIŽEVNE NOVINE

ZAGREB 1962.

gove nastranosti i protivurečno= sti. Odricanje i saosećanje, pyjnekad preterano sa samim 50bom, s neostvarenim snovima svo ga detinjstva, lirska su mueditiranja ovoga pesnika koji, osećajući svoje poslednje susrete s: životom, pokušava da sagleda, baš u onim prvim lutanjima, smi sao čovekovog bitisanja, njegovog neumornog i suludo kretanja ka prividnoj lepoti ž:vota. Zbog te spoznaje prividn:-

sti lepote — zbog nenađenogz smisla života — Cetineo je ob.jio svoje stihove, bar u ovoj SVOjoj poslednjoj zbirci, izvesnim

pesimizmom, nekom gorčinom, n u svemu tome primetni su u nekoliko izvesni sarkastični tonov', puni prkosa. „Diorama djetinjsliva” je proistekla iz dubokuz pesnikovog nemira zbog čovekovog stradanja, njegove nesigurnosti u svetu, danas; po tJme, ima u ovim stihovima izrazito alegorijskih natruha, alegorii skog vela i potke. Sve je to dokaz da Cetineo (umro 1956) ni u jednom momentu nije bio u bežanju od života: on je bio u njeBovim kretanjima, vihorima, nemoćan, najčešće sam i izgubljen. Zibog toga su elegičnost i neka neprimetno crna tuga obojili stihove o detinjstvu bez detinjstva, u kojima je ftragičnost potencirana. „Dioramom ~ djetinjstva” Cetineo je nastavio one svoje nemire nagoveštene u „Zlatnom ključiću” i „Lastama nad uvalom“ koji su bili posledica predosećanja jjudske katastrože, stradanja i svetskog haosa. Poetski doživljaj Ante Cetinea je neobično jednostavan, spomtan; on nikad ne teži ka bučn.sti, uvek je u imaginativnom sve tu svojih tišina koje je kazivao S dosta narativnosti, protkivajuci je lirikom zanosa i bola, suza ı pelena. Težeći da uvek do krajn iskaže svoj svet, on i nije mnogu polagao na formu pesme, razbija je, pa otuda i izvesna neujećnačenost u ritmu njegovih stihova, mađa u njima ima nekosa sklada, možda baš zbog one jednostavnosti i nenametljivosti izraza koji nikada nije biran, tražen. Ante Cetineo nije raspeva:ti, zbijen je i izbegava razvučenost. Jednostavan izraž njegovog stiha najčešće je škrt, ali ipak dovoljno jak da slikovito i plastič no predstavi pesnikova Jutanj: svetom, njegova kretanja među ljudima i njegovu viziju haosa života. Tode ČOLAK

ORO

prigušeni, tamni poetski smisao poseduje dosta čari. Treba pročitati Ražnatovićeve putopise u kojima je reč o Karlovcima, Perastu, Kotoru, Cetinju, pa se uveriti u nesumnjivu sposobnost pisca za uživljavanje u jedan određeni kulturni, istorijski i geografski ambijent,

U Ražnatovićevim pripovetkama najbolji su oni delovi posvećeni prirodi. On oseća prisno, intuitivno život crnogorskog podneblja. Autorov zanos je iskren, jak, samonikao. Mirisi, zvuci, boje zavičaja ulaze u njegove proze nezadrživo. Naćićemo u „Brisanom prostoru“ mnogo uspelih slika zavičajnog krša. ustreptalih od emocija, od direktnog, tačnog gledanja i intenzivnog unutrašnjeg doživljavanja.

Fabule pripovedaka vezane su za rat. Pisac prikazuje mnoštvo situacija u kojima vidimo ljudsko biće u trenucima kriza, poraza, slomljeno nehumanom težinom surovosti i ubistava. Ražnatovićevi junaci su patnici u većoj ili manjoj meri, skrhani u svom poletu, tragični u suštini, prepušteni mračnim mislima i crnim slutnjama. Univerzalnost bola čini i pobednike i pobeđene u bitkama „podjednako nesrećnim. U stravičnoj blizini smrti stišavaju se egzaltacije i svako razmišljanje usmereno je ništavilu.

Intimno-lirski akcenti, najupadljivije i najdopadljivije svojstvo Ražnatovićevih putopisa, pri sutni su i u pripovetkama, iako u drukčijem vidu. Lirizam se u „Brisanom prostoru“ dramatizuje, diže na stupanj verbalne, patetike koja nije u skladu sa osnovnom zamisli, kreativnim impulsom. Ražnatović isuviše teži podignutom fonu u pričanju. Emfaze u pričama zamaraju ako dugo traju. Umesto da radnju i likove gradi u stilu stišanog, uzdržanog poetskog štimunga, on se opija vlastitom rečitošću, rečenicama punim patosa, zvonkim, dugim, napetim, koje postaju monotone usled stalnog ponavljanja.

Ražnatovićev rečnik je bogat, svež, slikovit; njegov smisao za prozne slike i metafore je razvijen, istančan. Ali kao što to obično biva sa piscima kod kojih vrline prelaze u mane, Ražnatović preterano insistira na leksičkom bogatstvu i raznolikosti. On se zanosi jzlivima retorike, ne predosećajući opasnost koja ga očekuje zbog tog jednostranog naglašavanja patetičnog, eksklamativnog tona. Osnovna mana pripovedaka Mihaila Ražnatovića je u nedostatku mere i samokontrole. Većina njegovih priča ima dobro zamišljenju shemu fabule. Ali autor se ne zadovoljava time; pojačava boje, gomila reči, diže femperaturu pripovedanja, pošto mu se čini, bez ikakvog opravdanog razloga, da nije dovoljno osećajno povišena. Postupajući na ovaj način, on prelazi granicu „skladnog, moktivisanog slikanja i remeti ravnotežu između teme i sredstava kazivanja.

Oblast lirskog, melanholičnog, subjektivno-poetskog je tle na kome se Mihailo Ražnatović najbolje snalazi. Kad ovo kažem, ja mislim na najuspelije pripovetke koje je ovaj daroviti pisac u svom dosadašnjem radu napisao, i u kojima je fenomen lirskog zračenja bio i te kako uočljiv. Ja uočavam fu poetsku emanaciju i u „Brisanom prostoru“, ali manje nego ranije, i manje no u „Kamenu u njedrima“.,

Pavle ZORIĆ

Amegdote o

Hazašimu Mmjiževžšejazı

IZABRAO I REDIGOV

„DŽEPNA KNJIGA“

Reč angedota potiče od grčke reči anekdoton koja znači: neobjavljeno. Ali čini se da glavni problem oko anegdote nije u tome da li je objavljena ili ne, već da li je i u kojoj meri je autentična: da li je duhovitu poenitu doista izrekla ličnost kojoj se to pripisuje, da li se priča zaista tiče lica o kome je reč ili možda nekog drugog, i — da li su zabeležene reči sačuvane onako kalo su izgovorene..? Jednostavan i Sotovo neugledan književni sastav, kakva je anegdota, koji u no vinama služi kao sredstvo zabaVe, uveseljavanja javnosti, nezlobivog ogovananja,· persiflaže i, čak, društvene satire, taj i takav sastav, štampan u knjizi, gubi pr vobitnu površnost i penušavost i zahteva da se o njemu ozbiljno vodi računa,

„Anegdote o našim književnicima“ koje je iz raznih (starih i novih) listova i iz zaostavštine i knjiga nekih kulturnih radnika izabrao i redigovao pesnik Sait Orahovac zanimljiva su i konisna knjiga. Ali sastavljač (koji inače ima, i pozitivnog i negativnog, is kustva u radu na ovoj vrsti literature — sabrao je i objavio dosad dve zbirke anegdota iz narod nooslobodilačkog rata) nije se ipak u pogovoru ovoj knjizi upitao koliko je materijal koji ona donosi verodostojan, ili apokrifan, ili možda u ponečem falsifikovan. Nije proveravao njihovo poreklo. Proveriti to nije dođuše ni najma nje lako, niti za to postoje sSpoecijalni detektori. No u ovakvoj vr= sti posla opreznost je neophodna.

Pa ipak to ne bi trebalo da nam smeta da se nasmejemo ili zamislimo nad katkada blistavim emanacijama duha naših istaknu-– tih pisaca; nad oštrim, hitrim is krama uma kojima naša sredina nije oskudevala ni u majsumornijim i najsurovijim prilikama. Jedan engleski državnik i roman sijer rekao je da kad čovek postane „predmet anegdota to je znak da ireba da se povuče sa sveta. Bilo to tačno ili ne, anegdota potvrđuje dvostruko prisustvo pisca u svome vremenu: kao aktivnog, aktuelnog stvaraoca i kao atraktivnog čoveka koji je u svakodnevnom životu, u razgovoru, u odnosima sa savremenicima

A4O SAIT ORAHOVAC: ı SARAJEVO 1962.

takođe ličan, osoben stvaralac. Anegdota je, dakle, vrsta usmene književnosti koja se prepričava i pamti i ponekad zapisuje; otuda mogućnost devijacije u autentičnosti. Anegdota je priča, aforizam, lucidna dosetka, — vedra, satirična, šalozbiljna; tekst sa poentom i tendencijom; ona je smeo, sažet, efektan dokumenat o naravima pojedinaca i naravi vremena. „Anegdota, uspomena je kao ključanica, kroz koju se, kako je poznato, više vidi no kroz širom razjabljena vrata“, pi sao je A. G. Matoš.

Postoje „pristojne“ i „nepnistoj ne“ anegdote; anegdote-pamfleti i anegdote-lovorike. U njima je glavno, znamenito lice najčešće u središtu kao izvor i egzekutor du hoviltosti, podsmeha, sarkazma; ponekad je glavni junak u anegdoti običan (nepoznati) sagovornik slavnog lica; a ponekad to slavno lice samo prepričava tuđe doskočice ili tužnosmešne dogodovštine. Sve te varijante nalaze Se i u ovoj zbirci od blizu dvesta anegdota: od Njegoša i Dositeja Obradovića preko Stevana Sremca, Radoja Domanovića, A. G. Matoša, Branislava Nušića i Tina Ujevića do Gustava Krkleca i Branka Ćopića traje i nastavlja se živo i oštroumno duhovno nad metanje, karneval vedrine, vatro met duhovitosti, humora, žustrih verbalnih obrta, gde se ničije samozadovoljno dostojanstvo ne šte di, niti ičija sujeta gladi.

Pri redigovanju materijala trebalo je obratiti pažnju i na neke greške. „Pop Ćira i pop Spira“ nije pripovetka, kako stoji u jednoj anegdoti, već (zna se) roman. Pesniku Miloradu Petroviću dodat je nadimak Seljančica, iako su „Seljančice“ naslov njegove zbirke stihova; ukoliko mu je to zaista bio nadimak, trebalo je na glasiti. Hronološki redosled aneg dota nije dosledno sproveden. U ovoj zbirci nalaze se i anegdote o makedonskim i slovenačkim pis cima, — čime je ono „naši“ u naslovu knjige opravdano a knjiga potpunija. No anegdote o slovenačkim piscima trebalo je preve-. sti sa slovenačkog: ne zato što se one eventualno ne mogu razumeti, već radi monoliinosti teksta u knjizi. M. 1. B.