Književne novine

0D AVANGARDE

||| AKADEMIZOVANE

DCORTRIMNH

cepcijama. Kako je poznato, slična procedura pratila je i poljsku književnu situaciju u periodu neposredne destaljinizacije 1956. godine, no ova minijaturna poplava manirizma, „umestio prave širine vokacije, uskora je izazvala razočaranje i sleganje ramenima ćak i njenog pokrovitelja i apologeta, tadašnjeg predsednika Saveza pisaca, pesnika Antoni Slonimskog. Zahvaljujući sticaju raznih okolnosti, poetika jugoslovenskog modernizma je stekla šire osnove i brojnije privrženike; no ona ipak nije 'mogla da izbegne sudbinu svih onih strujanja koja odsustvo prave koncepcije zamagljuju težnjom za akademičnošću, za posedovanjem „prava na jedinstveni kriterijum ocena pojava i stvari u domenu književnosti. U čemu se izražava ova akademičnost? Zasnovana na pogodnom tlu koje je odbacilo oskudnosti jednog kaštigovanog realističkog prosedea, modernistička poetika je dopustila „sebi široke slobode — od nekritičkog uvoza najraznovrsnije umetničke almosfere do postepenog uvođenja konirole nad skoro svim književnim publikacijama, tribinama, institucijama iz Kkojih se širila i mogla širiti savremena reč o umetnosti. Na akademski način obznanjivalo se tumačenje savremenog, avangardnog, angažovanog, jednom reči — jedinstvenog postupka umeĐinosti socijalizma; „kako mas uverava nedavna

nađahnuto – melanholična replika Zorama Mišića, ovaj proces je, izgleda, pratila samouverenost da se pojmovi kulture prezentiraju masi nejednakih, sledstveno, kulturno podređenih. Akađemičnost jednog. mišljenja ili pojave upraVo pretpostavlja takav odnos prema onima koJima se nova reč servira; tako se postižu i rezultati, i uspeh doktrine, i njena prolazna nadmoćnost. Blago „proverene kulture postaje sumnjivo blago, u svakom slučaju blago koje se može mimoići; kada se prednosti ukazanih izvora umnože sumom pojedinačnih posmaftranja i tumačenja, doktrina-dogma stupa na scenu horom samo na izgled samosvojnih shvatanja i tumačenja, koja podržavaju jedna druge baš zato što bi bez te organizovane podrške otkrila svoje neistorično, krajnje subjektivističko, anarhističko i pseudokulturno lice. „Razvoju modernističke poetike ka akađemizovanoj doktrini znatno je doprineo i pesnički kult jedne vrste poezije i, još više, jednog pesnika.

Obožavaoci i poklonici „uopšte izgrađuju duh šarlatanstva i primitivizma; u frenucima nadmenog hoda doktrine, taj duh je obojen znacima prinudnog ulicanja na poimanje umetnosti, čiji je ishod konformističko stabilizovanje mišljenja u jednoj shemi subjektivno nezadovoljavajućoi, ali „objektivno“ veoma prosperitetnoj. Obožavaoci suvremne ppostnadrealističke poetike nalaze se u dvostrukoj zabludi: kao obožavaoci uopšte, uspostavljajući atmosferu nepoverenja u plodove samostalnog „posmatranja umetničkih pojava u svetu, i kao obožavaociposednici prava na zvaničnu ocenu, utvrđujući u oblasti književnosti — neknjiževni postupak: diskvalifikovanje, prećutkivanje, zapostavljamje svoga što dolazi s druge obale, svega što se protivi jedmom, shvatanju umetnosti.

Mogućna upoređivanja „značaja profesionalnih grana u damašnjem svetu govore o nepovoljnom položaju u kojem se našla umetnost; između ostalog, degrađacija značaja umetnosti u svesti širokih društvenih slojeva objašnjava se opštim rascepom umetničkog ideala na prolazne ciljeve pravaca i pokreta, sa jednakom glasnošću svakog od njih u isticanju prava na nepogrešivost sopstvene platforme. „Doktrinerstvo jednog pravca samo pogoršava situaciju koja proizlazi iz ovog stanja; ono čini nemogućnim

da sami sebe uništimo, da iz> vršimo kolektivno, totalno i univerzalo samoubistvo. A stigli

jedno obično osećanje, svojstveno mnogim istorodnim profesijama osećanje solidarmosti. Umesto njega, prisutno je drugo osećanje netrpeljivosti i isključivosti, koje nas lišava plodova mnogih traganja i poštovanja uzajamnih dostignuća; umesto njega, vlada svest o tome da je poslenik književnosti nepoštedno prepušten sebi, svom ćutanju, svome neslaganju sa mišljenjem i konsekvencama doktrine, ali i svojoj nemogućnosti da ovo neslaganje učini pokretačkom snagom „jednog novog i pravog podstreka. Plodnost naučne misli ne bi bila mogućna da se jedno otkriće i zapažanje ne prenosi radi podsticanja narednih, „do izgradnje jednog sistema, do postizanja jednog rezultata; umetnost takođe oseća potrebu za prožimanjem i nadograđivanjem traganja, i ne samo to ona je onemogućena kao izuzetna ljudska, delatnost akto ovu šansu nema.

U nepisanim „zakonicima književnog života nema paragrafa za krivce i krivična dela; ali postoji odlučnost drukčije ocene, koju diktira osećanje istoričnosti i koja iziskuje više samokritičnosti, više predanog, pravog teorijskog rada. Tada obim književnosti neće sačinjavati

roizvoljna zbirka modnih imena, već jedna geološka slojevitost umetmičkih dela, umetničkih, istina, umetničkih vizija. IT neće se polaziti od jedmog merila sugerisanog predubeđenjem onog pod čijom se zastavom nalazimo, nego od predstave da integralnost duhovnih napora savremenog sveta podrazumeva i jedan integralni zahvat književnosti u realnost zbivanja, misli, osećanja. Umesto razmatranja i meditiranja pobvodom i oko dela, nametnuće se potreba da jedno umetničko delo bude središte ispitivanja, jer je ono na neki način posrednik u odnosu stvara– oca i realnosti; bez sumnje, ovi poslovi će biti „zemaljsikkiji“ i manje blagoglagoljivi od prethodnih, ali će se njihovim obavljanjem ocenjivač jednog dela umetnosti staviti na svoje prave pozicije.

Pretpostavljam da jedan istinski umefnik u suštini uvek ostaje po strani hvala i pokuda koje mu upućuje firenutak, dakle na njemu će biti da se ponese sa zbirom poraza do kojih je u svom jedinstvenom radu došao, ali i da aktivizuje svoja pojedinačna viđenja i doživljaje, u kojima se mogu naslutiti buduće male pobede.

On će se nesumnjivo usmeravati ka realnosti, i shvataće da su i porazi i pobede deo jedne sudbine, čija je lepota u tome što je niko ne može izmeniti osim njega samoga. Ovo se može poručiti jednom mladom „prozaistu, između ostalog, čija je lepa knjiga postala sinonim jednog večilog nesporazuma; u ovom poznom času hteo bih da mu kažem kako ne treba da žali što mu jedan žiri nije dodelio zasluženu nagradu; ponvesad, kada je sve u redu s jednom knjigom, nešto nije u redu sa žirijima i kritikom; ostaje da poželimo da se ovakvi slučajevi izobilno umnožavaju ma ovaj način, jedini srećan način za kmjiževnost. Možda je to znamenje; ali ako ikada nastane vakuum u ljudskoj delatnosti, valja verovati da je istinski umetnik kadar da i u takvoj situaciji podaruje ljudima vredna dela. Najposle, u svim književnim poplavama dosad koračala su mnoštva autora; vreme je pokazalo da je tvorac viteza od La Manče u mnogo čemu bio u pravu, podsmehujući se upornim „producentima Writerskih romana, kao što su potom Jangove „Noći“ ostale jedine i neuporedive, kao što je Zola ostao nenadmašan bez svojih obožavnlaca i podražavalaca i bez svoje teorije eksperimentalnog romana.

Tako, gatka o „sto cvetova“ ostaje sjajna stvar, ali ona ne znači ništa, ako je jednom ar-– bitru dato da prosuđuje opojnost njihovih mirisa. Modernistička poetika, na žalost, nije iskoristila šansu koju joj je vreme pružalo; teorijski ohola i voznesena nađ „masama“ ume{iničkih poslenika, ona je proklamovala ditirambe ličnostima i imenima, umesto da sledi večiti smer afirmacije ljudskog u životu. Slutnje nove foze je dokaz da se stara ruha ne mogu zameniti; između aduta na tekuću politiku i apologetstva strogo iracionalnog u suštini nema bitne razlike, jer je umetnička „realnost po strani obaju. Kako vidimo, jedina suština ume{inosti i dalje ostaje tamo gde je nalaze pravi umetnici — u oblasti pesničkog, gde se jednostavno osećanje tuge zbog večitosti kretanja ka istini i savršenstvu predstavlja kao jedini dar što se može ponuditi Čoveku naših i svagdašniih „dana, bespogovornom posedniku i procenitelju svega stvorenog na zemlji.

Milipboje JOVANOVIĆ

__-——___— | —_—_—_——_ __—_——______O________________________________________

_____ ____ - ______ ____________ -___— — _—-— — Č—--_— — ------- — IIa: —

polaže odbrambenim sredstvima, kadrim da zaustave svaki napad druge polovine, i da je to isto

emocionalnom tonusu ljudi ovog ugroženog, nespokojnog i strepnjama ispunjenog vremena — O=

vorio bih potvrdno.

među decenije koju je napus*i5 i one kojoj se približava? Odgo-

U SENCI

ATOMSKOG OBLAKA

Nastavak sa 1. strane

E 1. | · menog čoveka. Ali, ako je već i ono.,,samo-~-.toliko novo, toliko specifično naše današnje, toliko bitno uslovljeno prilikama i neprilikama u kojima svi danas živimo, koliko smo ovde nastoiali da ga upravo takvim i tako značajnim prikažemo, onda je 1 sveukupna duhovna klima ove epohe — klima koju io tragično ili možda čak i smešno „sintetično“ i sasvim novo ljudsko raspoloženje dostojno reprezentiramorala biti stvorena i uspostavljena, formirana i ustaljena, prizvana i u pogon stavljena nečim sasvim krupnim i novim u samoj objektivnoj stvarnosti sve ta, nečim što je uzdrmalo same organske korene našeg ljudskog senzibiliteta, nečim što je GOO dna, do tamnog vilajeta podsvesti, postalo nevidljivim i nepr:imetnim regulatorom naših „afektivnih stanja, naših emociona.nih procesa, našeg sveukupno (i, kao uvek, strahovito protivrečnog) osećajnog odnosa prem?u svetu, „prema drugim ljudima, prema samim nama, svakog prema „samom sebi. To veliko i novo „nešto“. govoreći bez okolišenia, jeste postignuta moć n3u ke, primenjene u savremenoj tehnici naoružanja, da voljom vrhovnih naredbodavaca u dvema frima „državama sveta, ili greškom lica u tehničkom aparatu, ili ko zna kakvim pukiin nesrećnim slučajem u delotvornoj nadležnosti nekog „ljudsk » pojedinca, može biti uništen vas celi život na ovoj našoj planeu.

Ta mogućnost univerzalne katastrofe, dozvolićete, nije ni hipotetična „propast sveta“ po Cr. kozmičkih zakonitosti koje ne podleže našoj kontroli, ni onaj sumrak prebivališta čovečanstva koji u muhltimilionskoi dugoroč: nosti, posle svih ledenih doba užarenih stanja | Zemlje, 1l8%O0 praktično nezainteresovani. možemo predvideti. već ie to šedna spektakularno grandiozna dram ska scena koja je u SOOOU O neodoljivo privuče ludo. ii pitstvo i psihopatski narCc!S0!d" radoznalost pojedinaca 5a BI njenim osećanjem odgoyO e a razni vidovi indirekinih OV S ćenja, kojima jie ogromna a sa čovečanstva stavila svoju su binu u ruke sasvim | maleno broiu svojih predstavnika i Vi stodržaca. ne uklapaju se SV" gde u svetu u socijalni mehat.zam efikasnog opozivanJa S NS sti sumnjivih. umornih. oštarP” lih ili Rkompromitovanih fukci0nera. Moć i sila jesu ogromno iskušenie za čovea, biće ma

KNJIŽEVNE NOVINE

raznovrsnijih apetita, no milioni ljudi, zaokupljeni svojim svakidašnjim potrebama i brigama egzistencije, pošteđeni su tog iskušenja. Oni obavljaju svoje sitne i krupne poslove, čitaju novine, slušaju radio-vesti, glednju scene na televizorima, idu na igranke, sportske utakmice i godi šnje odmore, igraju na lutriji, plaču i smeju se, privalno se vole i mrze, opijaju se i irezne, dobijaju i gube, no opasnost ODšteg uništenja, koja se odvija nad svima njima, praktično je izvan domašaja njihovog odlučivanja i delanja.

Do široke popularizacije basnoslovnih nuklearnih otkrića, n:3ravna stvar, nije se moralo doći. Jer, ako su izgrađeni Imjozanini instrumenti uništavamija, tajnama „naučnoistraživačkih i vojnih institucija i laboratori,a nije morala sledovati u korak široka rasprostanjenost saznanja o ivici ambisa do koje smo dušetali. Međutim, doba demokratizacije i propagande demant2valo bi svoju bitnost, da su svet ska štampa i radiofonija u oblasti tako senzacionalnih Pposiignuća otkazali. Nećemo tek valjda razglasni aparat svet: okrivljavati zbog njegove Vermosti istinama i pravu ljudskoga roda da bude obavešten „9 radinosti „njegovih najskupljih ustanova i preduzeća. Naprotiv, moramo biti štampi i radiof? niji duboko zahvalni što nas š#Avesno i brižljivo informiše dokle smo sve sliglli sa mogućnošću

smo dotle da u svojstvu krutkih ili buntovnih jer nemoćnih posmatrača jedne velike predstave prisustvujemo verbalnom duelu istoka i zapada, saopštenjima jedne zemljine polovine o uništavalačkim namerama i pripremama druge polovine, i obrnuto, „upozorenjima druge polovine o demonskoj i nehuman= noj aktivnosti prve. Dve polovine čine jedno celo, pa kako jie to jedno „celo“ čitava naša kugla na kojoj egzistiramo, možemo biti načisto sa činjenicom da će se sa bine pucati u samo gledalište i da se teatralna pucnjava neće izvoditi ćorcima. Pa :pak, saznajemo — zahvaljujući efikasnosti informacionog aparata tehnički visoko uzdignute c:» vilizacije — da jedna polovina ras

u stanju da učini druga polovina, u slučaju iznenadne agresije od strane prve. Nema sumnje da je toliki stupanj razvitka defanzivne sile obeju polovinasve ta zaista utešna činjenica za sud binu jedinstvene · „celine Sveta. Ukratko rečeno, sva aktuelrn bura može ostati na rečima, čouvečanstvo će se razvijati i Uusavršavati i dalie kao do sada (sa izuzetkom lokalnih čarki, u koje možemo ubrojatii dva prc· tekla svetska rata), povremene eventualne krize biće odstranjivane razumnim pregovaranjem zainteresovanih strana, hum=sna trezvenost će savladati histeriju, ludilo, krvožednost i be-

zumlje. eeo(ky No i kada se okanemo gorkih šala — zasnovanih upravo DA

staje u snazi njegova osobena, specifična, samo njemu svojstvna opšta duhovna klima. Nju sačinjavaju „vodeće ideje epot:e, stremljenja ljudskih gsrupa i za' jednica, tipična raspoloženja doba, opremljenog: mnogim iskustvima, razočaranjima, nadam?, opreznostima i ravnodušnostima. Smirenost i spokojstvo svakako nisu njegove karakteristike. Ni osećanja sigurnosti i bezbednost: ne nalaze se na grafikonu emocionalnih oscilacija psihe dannšnjeg čoveka. Da li bismo onda morali reći da su upravo Supr.utna duševna stanja i raspoloženja — glavna obeležja, znaci ras poznavanja unutarnjeg portrcts savremenog čoveka, koji ekvilibristički vešto hoda nad ponzrom po konopcu zategnutom iz-

a volimo

mesta ko

Vrdnik. sred

Trebalo je da potražimo kuću u kojoj je pre sto godina živela, Pa ipak, nismo fo učinili. Plašili smo se da kuća ne postoji. Bojali smo se da nema nikakvog spomena o njoj i o svemu onome što je pesnikinju „okružavalo u gnezdu vrdničkih kuća. No, zar ne bismo mogli, u elementima prirode, naći ponekad spomen na one koji borave dugo u našem sećanju? Brda, staze, drveće, proplamci, celo jedno mesifto, i mnogo šta drugo — pojedinačno i u zbiru — mogu biti i povod i znak za omo što je spoljni vid spominjanja. Najzad — može li se reći — spomenik su jedino naša trajna sećanja, naša ljubav za one kojih nema, i za ono što je postojalo...

Zimsko jutro, pre sedam dana, obećavalo je svetlo predvečerje. Ali, samo podne je već imalo zvuk tmurnog. A vreme za suton bilo je potpun mrak. Oblaci nevremena su mogli biti naslućeni, a došli su, činilo se, neočekivamo. EBivo slučajnog podudaranja naših stvarnih „doživljaja u T'ruškoj gori pre nekoliko dana sa tokom života jedne pesnikinje čije se ime javlja uvek kad pomenemo Vrdnik. Da, ime „Vrdničke vile“, „ćerke bregova“ — Milice Stojadinović-Srpkinje. Zaista, svetli početak njenog života, i poetskog rada, bio je nalik obećanju lepog i skoro sjajnog toka života. Ali, podne tog života polako su zamračili oblaci propadanja. Mirni suton, uzet ovde kao večita figura za starost, naglo je zamemnjen mrakom. Ostao je — kao povod za sećanje — Vrdnik, njene pesme, njen FRUŠKOGORSKI DNBVNIK.

U centru zamišljenog trougla, koji bi činile linije povučene sa vrhova brda, smestio se Vrdnik; donekle kao gnezdo, više kao mala siva zvezda od kuća. Kao i Karlovci, s one strane fruškogorskih padina, ta zvezda je pola bela, pola tamna — zidovi i krovovi — s ponekim zrakom crvenog i ljubičastog. Jutro je, verovafino, pravo osve{ljenje za ovu sliku. Veče je, sa tečnim zlatom zalaska, možda Htajanstveniji majstor svetlosnih efekata za nju, ali, kako god bilo, pesnikinja ovog kraja, čijim stazama evo koračamo, suviše je uzimala za sebe sve lepote zavičaja, za svoje preosetljivo srce, da bi drugima mogla dati dovoljno. . Najpre slavljena... Skerlić kaže: „Kada je dolazila u Beograd, beogradski književnici su je dočekali kako se nijedan srpski pisac dotle nije dočekao...“ Nekad, eto, slavljena, ona je na kraju morala da primi i da ponese teret osuđe. Doduše, breme jedne literarne osude koja je, više nego očigledno, bila izrečena s bolom što mora da budđe toliko ošt»m

Fruške Gore

Sred Vrdnika, sa onog frouglastog prostora na kome danas stoji jedan od mnogih spomenika ovog kraja, uzimali smo očima deo po deo onog što se, kao najlepše, smestilo na stranice Miličinog: PRUŠKOGORSKOG: DNEVNIKA. Onog što je, kao mnogoglasni zvuk i odjek njenih preživljavanja, nastalo u samoći „njenih bregova, kako je ovde jednom zapisala. Uzimali smo očima sve što se moglo ponuđiti u jednom sivom januarskom danu: i mutnu starost oronulih zidova stoletnog vrdničkog grada, upravo jedne zidine toliko nalik na ostatke Todorove kule iznad Stalaća; uzimali smo, skoro žudno, padine bregova, strelovito i stepenasto rađanje tamnih ploča krovova, naizmenične linije vinograda, nejasne niti staza koje se gube naviše — i tražili, uzalud nešto što bi nam izmamilo uzvik — eno, to je ono!

Pa ipak, okrenuti ka železničkoj pruzi koja stiže iz Rume, prenosili smo se u davne dane kada je pesnik SMRTI SMAITL-AGE ČENGIJIĆA dolazio ovde, da vidi Karadžićevu „kći iz Fruške gore“ kada su odavde sporo išla pisma sa adresama „Ljubomira Nenadovića, Đorđa Rajkovića, Ludviga Framkla, Božane Njemcove, Mine Karadžić i Tohana Sajdla; tonuli smo u doba kada su retki poštari donosili odgovore na ta pisma — odgovore ne samo iz svih krajeva ove zemlje, nego i iz Nemačke, Čehoslovačke i Rusije; kada su ti isti poštari donosili listove i časopise s njenom slikom, jednom reči — kada se toliko govorilo o pesnikinji iz Fruške gore...

„Oni koji su je znali i opisivali govore o njenoj retkoj lepoti. Šapčanin i Raiković imaju jednu istu reč za nju: neobična lepota“. A Ludvig Frankl kaže: „Bila je uočljiva, srednje visine, sa izrazitim jasnim oblicima, sa bledim kao u Bogorodice licem... s čelom natkriljenim mrkom kosom. Velike crne oči gledahu s mirnoćom koja kao da ne beše od ovog svefa. a samo melanholičan joj izraz bi katkad ublažen osmehom njenih lepih usta“.

Odlazimo iz njenog Vrdnika i pitamo se: što je to bilo s darom prve srpske posnikinje, za kojom su naša sećanja tragala ovog januarskos jutra? Zašto su iz tako toplog i ustreptalog srca tekle tako hladne i nevešte reči stihova?

Da nije bila isuviše pesnik? U jednom posebnom smislu? Ko zna. Ništa na ovom svetu nije izvesno. Izvesno je možda samo to da svetlost umire tamo gde počinju daljine...

PDomilo NIKOLIĆ

Neko bi, možda, mogao Dpr'=metiti da pridajemo preveliki značaj uništavalačkom potencijanlu civilizacije, čija je istraživačka radoznalost toliko okrenut& ratno-tehničkoj primeni naučnih pronalazaka. No, i najbezbrižniti ljudi — po izgledu, „ponašan;ju. postupcima i deklaracijama ozračeni su S9znesnjem da neki daleki „veliki meštar sviju hulja“ može naprečac prekinuti nje gove razonodne navike i običa;o. Savremeni vidovi frajerstva i hu liganstva, sve ljudske izopačenosti, svi varijeteti otuđenosti, Drigušenog gneva, prividno „formalističkih“ opita i groznica u današnjim tokovima umetnosti --, imaju korena u ljudskoj svesfi o neobezbeđenoj i nesigurno, budućnosti sveta.

Najzad još jedan argument ı odbranu postavljene teze: nehumana primena otkrića savremene atomistike, velika i zla novost našeg doba, nije prva prekretnica u istoriji razvitka 1judske svesti, ali je prva među suadržajno negativnim koja je py3'a na svest miliona ljudi, pritisn': vši ih kao mora. Posle duge e~

re panteističkih religija, mit:loških predstava, „Ptolemejeve geocentrične astronomije, ko"

se održala četrnaest vekova, Kopernikovo uvođenje heliocen'::zma (sa Keplerovim i Galilejevim dopunama i proverama ·~#tteorije koja je čoveka izbacila iz cenx.ra sveta i vasione), prodrlo je samo u gornje slojeve obrazovanii društvenih grupa. Čovekovo nuŽžro povlačenje sa pozicija uuvubražene veličine, nastavljeno otkrićima Darvinove transform:ističke doktrine, dotuklo je ostaike antropocenirističke nadmene vizije sveta, no konačno, radilo se tu o biološkom tumačenj'i pradavne prošlosti ljudskoga rOda — u veku vvelikog progresn psučne misli majmunovog blikog rođaka. Frojdizam je ukazao na nesavršenstva i mnoge mogućne kvarove u mehaniziıinu slavne ljudske svesti, no psino analiza je, u krajnjoj instanci, jedna lečnička, dakle čovekovom zdravlju (i ozdravljenju) Kkorisna radna metođa. Samo je gusti oblak atomske pečurke hiad u kojem se živa tkiva ijušte sa kostura.

Milioni ljudi danas žive, ra de. zabavljaju se, potiskujući vizilu senke tog oblaka. No on i» objektivna stvarnost ovog doba, i sve naše ćudi, naš novi umetnički ukus, naš osobeni smi sao za crni humor — za aps'ir= dni vic stripa o pacijentu bi glave — znamenja su jedne duhovne klime, jedne specifične no ve osećajnosti, rođene u senci tog oblaka.

Pavle STEPANOVIĆ

MINJETA VERE MARKOVIĆ

92