Književne novine

(Oikrivanje

olkriveno

Živi pesnici: JOVAN STE·RIJA

POPOVIĆ; „Nolit“,Beograd,

PRAVO JE ZADOVOLJSTVO susresti se sa ovako grafički opremljenom knjigom, osveženom piščevim portretom, ukusnim crtežima (originalnim vinjetama iz najranijih izdanja Sterijinih dela), faksimilima knjiga i rukopisa ı fotografijama rodne kuće piščeve. Ovim, naravno, nisu iscrpene sve dobre slirane ovog izdanja, vrlo zamimljivog i u drugim detaljima. Pored obimnog predgovora i napomena, priređivač Jovan Hristić uneo je u knjigu i kalendar pesnikovog života („Data Steriana“), a takođe i Sterijinu autobiografsku skicu „više kao psihološki nego kao istorijski dokumenat“. Mada dosta sažet i, nažalost, nedovršen, ovaj autobiografski spis, kao i duhovite Zapiske (takođe autobiogmafskog karaktera), koje su unete u knjigu, dobro će doći savremenom čitaocu i nesumnjivo će mu pomoći da lakše i dublje uđe u Sterijin zatvoren i taman poetski svet.

Što se tiče samog izbora pesama, može se reći da je Hristić imao prilično visok kriterijum. Strogost u izboru bila je unapred uslovljena njegovom svosnom težnjom da Steriju predstavi jedino kao „pesnika klasičnog koncepta“. Zato su u knjizi našle mesta, pored dvadesetak originalnih pesama, svrstanih u nekoliko manjih, tematskih, ciklusa, i četiri Horacijeve pesme u Sterijinom prevodu, da bi se jače istakao „klasični koncept“. (Za svaku pohvalu je što je pored prevoda dat i latinski tekst, što bi trebalo da je opšta praksa kad se daju prevodi poezije.) Srećom, Hristić se ipak nije dosledno držao u izboru svog „klasičnog koncepta“, pa su u knjigu „prokrijumčarene“ i nekc pesme prvenstveno lirske i romantičar– ske inspivacije (Pevaj, bebaj, nmesrećo, Nadgrobije samome sebi, Na smrt jednog s uma sišavšeg i još' dve-tri, bez kojih, inače, ovaj izbor ne bi mogao opslati). To je· Hristić, kao čovek istančanog ukusa i nesumnjivog aliniteta za Sterijinu meditativnu poczžiju, veoma lepo osetio. I zato je ovaj izbor, uzevši ga u celini, dao sasvim prihvatljiv presek Sterijinog poetskog stvaralaštva, koje je ovde obogaćeno i novim do sada neobjavljenim pesmama (Podne života, Konaci života) i impresivnom poetsko-filozofskom prozom Samoubica, koju je Hristić uzeo iz Sterijinih neobjavljenih rukopisa. Isto tako, priređivač je veoma dobro učinio što je dao ı odlomke do sada neobjavljene Sterijine Retorike.

Posebnu pažnju u ovoj knjizi privlači Hristićev predgovor, više esej nego studija, više polemičan nego analitičan. U njemu je Hristić pokrenuo neka važna i zanimljiva pitanja: o kulturmoj tradiciji i, uopšte, o kulturnom nasleđu, o razvoju naše poezije i dr. Pored lucidnih zapažanja i suptilne analize nekih pesama i stihova, u predgovoru ima i shvatanja koja treba primiti s određe= nom rezervom, dok se pojedine olako izrečene i neobrazložene tvrdnje i uopštavanja moraju sasvim odbaciti. Tako

Do Hristiću bezmalo izlazi da niko u našoj istoriji književnosti i kritici pre njega nje shvatio da je Sterija bio ne samo otac srpske dramc i srpskog pozorišta nego i značajan, i danas živ pesnik. Za tu, koliko smelu toliko i čudnovatu, tvrdnju Hristić ne pruža nikakve dokaze izuzev što je naveo jednu jedinu misao (rečenicu) iz poznatog Otvorenog pisma G. J. S. Popoviću (koje je Jovan Ristić objavio još za Sterijinog života, 1855), poistovehkivši 5 njom čitavu istoriju književnosti i književnu kritiku, i likvidiravši ih tako po kratkom postupku. Optužujući istoriju književnosti i književnu kritiku što je Sterijina poezija „prepuštena istoriji“, za razliku od njegovih' dramskih dela koja su „ostala kao živi deo naše pozorišne tradicije“, Hristić čini dvostruku mistifikaciju. Prvo, ne zavisi samo

| od istorije književnosti i književne kriiike da li će i koliko će pojedini pisci biti „živi“ za docnije generacije, i drugo, i važnije, odnos istorije književnosti i kritike prema Steriji bio je sasvim drukčiij nego što ga je Hristvić prika-

4

i

1962.

zao. Jer Sterijinu poeziju, počevši od Stezijinih savremenika pa sve do naših dana, do Hristićevih savremenika, svi istoričari književnosti, kao i svi oni koji su pisali o Steriji-pesniku, ocenili su vrlo visoko, za razliku od njegovog komediografskog rada koji je duže vre= mena (od književnih istoričara i kritičara) bio prilično zapostavljen. Zbirka Davorje kritikovana je skoro isključivo zbog starog pravopisa i, donekle, zbog pesimističke note i neverovanja u „načela o narodnosti i slobodi“; inače su i zagovornici i nosioci romantičarske poetike (J. Ristić na pr.) priznali i istakli visoke poeiske kvalitete Sterijine. Razume se da Hristić ima pravo kad kaže da prethodni ocenjivači nisu videli u Sterijinoj poeziji one elemente koje on vidi i ceni, ali to od njih niti možemo niti smemo tražiti. Važno je da su oni os e-– tili i istakli višestruke vrednosti Sterijinog pesništva, a drugo je pitanje zašto su se za Brankom a ne za njim poveli docniji pesnici. Osuđujući jednu krajnost, Hristić i sam olako izriče jednostrane i isključive ocene. Da bi uz« digao Steriju, on omalovažava Branka, tvrdeći za njega da mu je „dalo izuzetan položaj u istoriji naše književnosti ne to što je bio prvi koji je prihvatio jednu novu poetiku, već to što je prihvatio jednu novu gramatiku“. Međutim, poznato je da su Sterijine pesme, u prvo vreme, naišle na bolju dobrodošlicu nego Brankove... Ocenjujući Sterijin književni rad (1856), Jovan Subotić je stavio Davorje iznad svih dela njegovih: „Davorje je poslednje delo pesnika, a zajedno i najveće, pa po to= me i najsavršenije. Čudesna dražest ko= ja je preko ovih pesama prelivena, i koje ćemo izvor odmah videti, čini da će ove pesne dotle prijatelja nalazili, dok su ljudi ljudi..“ Slične ocene dali su, u to vreme, takođe uticajni pisci i i književni poslenici, Jakov Ignjatović i Đorđe Maletić, a naš prvi pisac istorije književnosti, Stojan Novaković, po= red ostalog je pisao: „Ton je tih pcšama islinit i dubok, proniknut {ilosofskom sumnjom i pojetskom tugom“ (1871) i: „Knjiga pesama. Jov. St. Popovića, potpuno originalna u svakom pogledu, koja sama sobom čini školu, bila je novost... Njegova poezija nadživela je poeziju tolikih njegovih drugara, i mlađih i starijih“ (1907). Poznato je da je Sterijina poezija i u Skerlićevoj Istoriji movije srpske književnosti takođe veoma visoko ocenjena. Za Skerlića je Sterija „... najbolji pesnik takozvane objektivne poezije i najbolji predstavnik intelektualne poezije i mašte“. Prema tome, Sterijina poezija

nije ostala neotkrivena, ali, s obzirom na njem karakter, ona nikada neće imati široki krug čitalaca. Ona je i namenjena „izabranim“ \imjigoljupcima.

Vaso MILINČEVIĆ

R» i pakao je tu iza mog čela: Što u snu anđeli grade to u dom, đavoli ruše... Još igram, žmurke s dečakom što voli svadbe i prela po bDrtu gde se cvetovi puni i zmijastih zvezdica suše. Ko je taj

s kojim, se ljubim, dok pijem vođu s vrela?

Pesme su varnice zganišta što se u glavi puše... Od svakog trenutka ostaje po malko pepela u, pastirskoj kolibici duše.

Nepotpuna antologija

SAVRBMENA ČRBHOSLOVAČKA POEZIJA; prevele D. Maksimović i J. Ribnikar; „Nolit“, 1962.

PRIJE NEKOLIKO GODINA mi smo ma srpskohrvatskom „jezičkom tlu već dobili jednu Antologiju češke lirike XX 7·stoljeću u prevodu M. Ašanina. Koliko je taj slučaj bio promašen, pisao sam u „Republici“ 1958, poželevši da sastavljanje antologije savremene češke poezije tokom budućih godina bude nešto uspješnije. Međutim, za ovu knjigu to se opet ne može reći. Naprotiv, moramo konstatirati da je i ovaj, pokušaj promašen,. No 'pređimo na činjenice.

Predgovor, pisan nešto impulzivno, kao da želi više dočarati poeziju negoli je dočaravaju sami prevodi, informira čitaoce o najbitnijim događajima u češkoj lirici ovoga stoljeća. Međutim, kao da autoru predgovora sve stvari nisu uvijek jasne. Govoreći o Halasu, autor piše i ove rečenice: „Sepiju su Nezval i njegovi prijatelji prihvatili. Halas je među njima našao svoju sredinu. To je Devjetsil. Propovednici poetizma. Oni ulivaju u poeziju nove vitalne snage, nove ljudske intenzitete“ (sir. 9). Tko oni? Poetisti ili pripadnici Devjetsila? Za neupućenog čitaoca prema konstrukciji rečenica ispada, naime, da je Devjetsil isto što i propovjednici poetizma. Mi, naravno, znademo da je rcvolucionarna grupa Devjetsil započela radom mnogo ranije (pod utljecajem oktobarske revolucije) nego li je postojao poetizam i njegovi propovjednici. Kako god uzeli ovu ivrdnju, ona ne stoji, jer Nezval je proklamirao ·poetizam 1998. god., dok se Halasova prva knjiga Sepie pojavila tek 1927, kada je osnivač i vodeća ličnost Devjetsila Jirži Volker — bio odavno mrtav, dapače u to vrijeme je već u građanskoj kritici počela kampanja protiv proletcerske poezije. A i Nezval je krenuo novim putevima i, nekoliko godina kasnije, svoj je poetizam pretvorio u ortodoksni nadrealizam.

Izbor pjesnika za zbornik ili antologiju svakako je lična stvar sastavljača (ali ipak nameće veliku odgvornost); složili bismo se čak s tim što je sastavljač odlučio da uvrsti manje imena, ali da to budu imena koja nečime ograničavaju. događaje u poetskom

stvaranju Cehoslovačke od prvog svjet-

skog rata pa do danas. Međutim, upravo ovdje tireba se zapitati i čime su zapojedini pjesnici. Centralna ličnost knjige, kojoj je i poklonjeno najviše prostora, prikazana je upravo uslijed lošeg izbora vrlo blijedo, tako da osim „Čudesnog čarobnjaka“ (kako ga prevode prevodioci!) i pjesme „Zbogom i rupčićć nema njegove nijedne značajnije stvari koje bi mogle pokazali Ssveobuhvalnost ovoga pjesnika („Akrobat“, „Premijer plan“, „Mdison“ i sl). Slično je i s drugim pjesnicima, a izbor osobito pogađa Vilema Zavadu, jer njegova osjetljivost za pejzaže i konciznost izraza nije ni približno došla do izražaja upravo zato što su izabrahe pjesme bez dubljeg sagledavanja u Osnovne kvalitete ovoga pjesnika. Naravno, kod ovakvih knjiga poseb= no je pitanje — pitanje prevođenja, njegova načina i kvalitete. Kod nas se, na žalost, posljednjih godina uvriježio jedan vrlo loš običaj: da se antologije ne sastavljaju, nego da ih 'prevode i uređuju pojeđinci. S kakvim afinitetom može jedan pjesnik ili prevodilac pre-

stupljeni

iz krda brda

jeste li čuli

Tu sam

voditi cijelu galeriju pjesnika (po SsVOjim osobitostima često vrlo suprotnih!) — nije potrebno objašnjavati. Međutim, postavlja se i pitanje granice sloboda prepjevavanja, osobito ako to čini pjesnik, jer se on vrlo lako zanese, te ponekad, sasvim nesvjesno, od prevodioca (traduitore) postaje izdajica (tradiitore) dotičnog teksta. Upoređujući niz pjesama iz ovoga zbornika naišao sam na isto toliko „nizova“ nedopuštenih sloboda, i to ne samo do udaljavanja od osnovne pjesnikove misli, nego ponekad i do upravo suprotnog tvrđenja. Tako, na primjer, u Nezvalovoj pjesmi „Zbogom i rupčić“ (koja je već četizi puta prevedena na naš jezik), stihovi koji češki glase:

„Sbohem, a kdybuchom si nmetfekli už tice

at' po mas zustane malička pamatka“ —

autor je u posljednjem stihu namjerno upotrebio deminutiv „majušna uspomena“, želeći da kaže kako i onda kada se više nikada ne sretnemo sa drugim licem u nama ostaje neka sićušna uspomena o toj osobi. Prevodilac je tako grubo prešao preko osnovnih misli autora i, jednostavno, zbog rime postavio

VITJESLAV NEZVAL

glavačke dotični stih, davši mu suprofno značenje:

„neka se iza mas uspomeme sjate“

Poznavaocu češke knjiženosti odmah se ovdje nameće pitanje da li je bilo poftrebno prevoditi ponovno ovu pjesmu kada već ima uspjelijih prijevoda? Čemu sašstavljači antologija i zbornika ne bi bili. zaista sastavljači i iskoristili sve ono najbolje što postoji u našoj prevodnoj literaturi? Od Nezvala i Zavade nešto su bolje predstavljeni Sajlert i Halas. Mlađi pesnici, međutim, vrlo su loše prošli. Postavlja se pitanje s kakvim je pravom MB. Petiška predstavljen čak sa pet pjesama, a Miroslav Holub, majstor forme i konciznog izraza, uz Sotolu jedno od najpoznatijih imena mlađe pjesničke generacije, uopće nije predstavljen.

No glavno pitanje oko izbora imena ipak bi bilo pitanje da li je to savremena češka poezija ili savremena čehoslovačka poezija (kako, uostalom, i piše). Ako knjiga ima zadatak da predstavi poetsko stvaranje i u Slovačkoj onda je ona potpuno promašena, jer ni u kojem smislu nisu uočeni čak. ni obrisi poetskog stvaranja u Slovačkoj. Trebalo je poći od stvaranja 1. 'Kraska, koji je umro kada i Nezval, pa pored Horova pomenuti još tri-četiri imena, koja zaista nešto znače u razvoju slovačke poezije. Samo u tom slučaju knjiga bi mogla nositi naslov koji nosi. Ovako slovačka poezija igra ulogu pastorčeta

iz ove pitome bašte ma ludom ždrepcu mašte. —

u, krhki gradić viđem kroz

kroz koji zlatna zmija mili koji su zatočenici sma sagradili

između zvezda i mestvarmosti.

J este li čuli

o vi u zlatnoj kuli

što ste prozore zatvorili i sYca pretvorili u, biljke i svetiljke

durbin, čeome kosti

> pastirsku sviralu mog glasa?

još moj sat kuca još se mjišem, i dišem, CO. između, trave i sunca ma vrhu majvećeg klasa!

I čim, se

pričestih opojnim

otrovom fe

sve poljske česme prezre

zlatne zmije —

lobanja ova dYska.

Zalutah Wu čarobnoj prašumi poezije... . Nek mi slon bola surlom, zvezdami trup Yrazmrska

IL mek, me hitne a, nebo žuđenmog grada:

O ništa ako padnem ma trg: — mek prsnem

samo mek brol

etim, kroz taj sunčani prsten!

svaki uzlet je samo početak mekog pada...

(da i ne govorimo da sastavljač o njoj u predgovoru i ne govori!). Ako su sastavljači ove knjige prevodili po svojim ličnim simpatijama i nisu pretendirali na ravnomjerno predstavljanje pjesnika, bio je red da se to negdje u predgovoru i kaže; zbog onih koji o čehoslovačkoj književnosti možda stječu prve dojmove i koji će, ovako, dobiti krivu sliku jednoga stvaranja.

Pažljiv čitalac i poznavalac materi-

jala ne može se oteti dojmu da je ova knjiga prijevoda nastala na brzinu i, što je još gore, da je nastala bez dovoljnog poznavanja materijala, bez pristupa i uvida u najnovija ostvarenja savremenih pjesnika. Da je tako, pokazuje i netačna bibliografija o knjigama pjesnika (sastavljač navodi gotovo samo knjige koje su štampane do 1958. god., što osobito pogađa mlađu generaciu, koja se u zadnje četiri godine neobično čvrsto afirmirala). Naravno, ako sastavljač i prevodilac ne znaju, na primjer, da je izišla Sotolina knjiga Venera iz Milosa ili Šiktancova Žeđ, (obje su štampane nakon 1958), nemogućno je i očekivati da ćemo naći i neku pjesmu prevedenu iz tih zbirki. A upravo se, na primjer, u Šotolinoj knjizi, koja je pomenuta, nalazi pjesma koja predstavlja najbolje njegovo ostvarenje. Ako je prevođenje pjesme vrlo osjetljiv i odgovoran posao, te zahtijeva mnogo truda , ipak u malim devijacijama ne smijemo biti preoštar sudija. Međutim, kada je riječ o običnom davanju bibliografije, za koju je poirebno samo prevesti naslove djela iz niza čeških priručnika, onda, mislim, treba zaista biti tačan. Uostalom, to je također odgovoran posao, jer se javnosti ne smije prodavati vog za svijeću. Međutim, čak i taj jednostavan posao, jednostavno prevođenjc naslova knjiga pjesama, izvršeno je tako nepotpuno da potpuno dezinformira jugoslovenskog čitaoca. Konačno, naslovi knjiga pjecsama nisu stihovi i ne ireba ih rimovati. A evo nekoliko primjera kako sastavljač knjige prevodi zbirke pjesama: kod Halasa zbirka, koja se u originalu zove Do usinani (Do uspavljivanja), pre

vedena je jednoslavno sa Uspavamke,

Barikada je prevedena u pluralu, ij. Barikade, zbirka U stroju (V fadčć) prevedena je kao U redovima; kod Sajferta zbirka Pjesma o Viktorci (Piscn o Vikforce) jednostavno sa Viktora, zbirka Maminka kao Moja mati, kod Zavade je zbirka Uskrsmuće od mrtvih (Povstani z mrivžch) prevedena ka Ustali od mrtvih, a Bicblova zbirka Zlatnim, lancima (Zlatymi fetezy) došla je u no=minativ — Zlatni lanci. Kod Holana je zbirka Crvemoarmejci postala ·jednostavno Crvema armija, dok njegovu glavnu knjigu, izbor iz nekoliko značajnih ranijih knjiga — Dokumen (1949) sastavljač uopće nije pomenuo. Hrubinova zbirka Lijepa zbog siromaštva, dobila ja naslov Lepota siromaštva, što sasvim mijenja smisao. Ovome ne freba komentama, ali, na žalost ima i gorih stvari: Mikulašekova knjiga Osuđe i pomilovanja (Ortely a milosti) prevedena je jednostavno: Orteli i pomilovanja, iako je sastavljač u svakom rječniku mogao naći riječ „ortel“, koja znači osuđa. S kakvim povjerenjem će češki čitaoci uzimati ovu knjigu u ruke vrlo je lako pretpostaviti. .

Ima i drugih zamjerki ovoj knjizi, na primjer, kad u bibliografiji piše da se Sajfert rodio 1910. godine, ili kada se iskrivljeno piše predgrađe Praga Žižkova. No to mogu biti i štamparske pogreške. Ipak su kobne za svakoga ko želi kroz ovu knjigu upoznati savremenu češku literaturu.

Ovo su samo neke od napomena O ovoj knjizi. Nije potrebno reći da smo i drugu priliku (nakon Ašaninove Amto= logije češke lirike XX stoljeća, izdane 1958) opet proigrali. U oba slučaja prevodioci su bili pojedinci. A može neko da bude odličan pjesnik, pa i prevodilac, ali ipak s istim afinitetom ne može da prevodi cijelu antologiju. To se posebno tiče ovdje D. Malsimović, koja piše vrlo emotivnu poeziju. Konačno, na račun njezina rađa takve vrste bilo je već govora u povodu prepjevavanja slovenačkih pjesnika.

Na kraju, zaključak je da moramo čekati treću, dooru antologiju savremene češke lirike. A da ona bude bolja od dosadašnjih, predložio bih izđavačima da ovakav posao ne povjeravaju pojediacima. Božiđar ŠKRITEK

KNIŽBVNE NOVINE