Književne novine

kako nisam · postao...

Nastavak sa 5. strane

žljivo slušali kao njega. Po onom što sam u međuvremenu naučio, rekao bih da je taj dugajlija, ported toga što je bio glumac. u sebi sjedinjavao funkcije asistenta ı cije, inspicijenta i šefa dđe= koratera; o.. ia je on ža nas bio napro= sto nenadm::šiv stručnjak i neospotran autoritet za sva pitanja pozorišne u< metnosti.

Kad je počela predstava, mi smo, stojeći iza kulisa, čas zablenuto gledali i slušali moćnog Josipa Mayičića, koji je igrao Hasanagu, ili plemenitog i olmenog Josipa Pavića, koji je bio Imoski kadija (obojica su kasnije bili prvaci zagrebačkog Narodnog kazališta), čas opet ono što se dešavalo neposredno oko nas, na tesnom prostoru između kulisa i zidova pozornice. Bilo je tu i ironičnog šaputanja i podrugljivog podražavanja stihova patetično izdeklamova– nih na sceni, i štipanja, i prigušenog cikanja i kikotanja — jedna bestidnnu Valpurgijska noć, ali bez smrada sumpora, sa nekim ljupkim, đavolski zavodljivim osmehom, jednim osmehom koji bih danas nazvao igmar+•bergmanovskim. Najžad je došlo naših pet minuta. Ušli smo u prostor u koji su bile uperene oči svih gledalaca. Vlahinja se upravo razbludno izvijala pred Hasanagom, ali je oh mrko gledao pređa se. Spazivši nas, zgrabi je i privuče k se= bi, pa priležući na minderluk zapovedi:

— Svirajte mi, šusšle i tambure!

U to me Huso povuče za rukav i mi složno zasvirasmo što smo lepše umeli. Vlahinja je, izgleda, uživala u našoj muzici. Ali aga je odjednom odgurne, skoči i zagymi, streljajućči nas očima:

— Umuknite, gusle i tambure!

Ja se skamenim, ona dVojića pogledaju u mene, pa 1 oni prestanu da sviraju. Nasta tajac. I sam Husein kao da nije znao šta će: nekoliko sekundi je u nedoumici gledao agu, onda Se OKrete nama i mi, ša Hušom iža naš, te| rani kao preplašene ovce, napustišmo pozornicu. „Naših peh minuta“ ma njoj trajalo je Jedva minut i po.

Hteo sam u zemlju da propadnem. Skidajući pojas, skručeno se obratim Huseinu, koji je već bio zauzet oko agine majke.

— Oprostite, rekoh, ja sam kriv. Prestao sam da sviram pre nego što sam dobio drugi znak.

Njemu kao da uopšte nije bilo jasno o čemu Ja to gOovoFim.,

— Kakav znak? Ko vam je rekao da čekate nekakav znak? Prestali ste tačno kađa je trebalo, Sve je bilo bez greške.

Eto, tako je to bilo. Danas mislim da je tako i moralo biti i đa je dobro što je bilo upravo tako. Izvesno je da Sam iz svega toga mhogo naučio (Valjđa mi je zato i Oštalo u pameti). Naučio sam pre svega da postoje nekakvi univerziteti van onih zvaničnih i da čovekov požiV zajišta ne zaviši samo od toga u koju je gimnaziju 1880, na kakav se fakultet upisao i kakva je svedočanstva stekao. Zatim: da ljudskosti, iskrenosti i čestitosti može biti i među ćak-= nutima, i među: pijanićama i kutvarima, pa i među notornim lopovima i plagšijatorima, i da se uopšte ne sme olako suditi o ljudima, ni o drugima, hi o sebi samom, Najzad: ma HMoliko da je mudđro slušati iskusnije i pametnije, ipak ničiji autoritet ne može čoveka O'slobođiti obaveze da misli svojom glavom; pa alto celokubno biće čovekovo zaboravi autoritativne savete i poštupi ·subrotno, onda je to verovatno u skladu s naukom koju su već naši prapraoci izučili u mnogovVekovnoj visokoj školi života.

I kađa se danas upitam: zašto sam izabrao poziv lekara, a ostao stalno vezan za pozorište? kako sam uspeo da se otrgnem od onog lepka na koji sam tako rano naleteo, pa uzeo da izučavam

" čoveka, tu dvonožnu zagonetku koja iđe i na tri i četiri noge? zašto sam kao kritičar uvek tako nerado i obazrivo sudio o kritikovanima? kađa sebi postavim sva ta i duuga pitanja, dolazim do zaključka da to nije bez veze sa sumhjivim uspehom koji sam postigao svojom prvom ulogom, kada sam prvi put susteo i upoznao ljude u pozorištu i oko njega.

Hugo KLAJN

6

O a O

ISPIRACI

Premijera Gogoljevog „Revizora“ u Narodnom pozorištu

„Komedija mora biti ispletema sama sobom, celokupnom, 500= jom masom, u jedan veliki zajedmički zavežljaj. Zaplet treba da obuhvati sva lica, a me jedmo ili dva, da dodiyme ono što uznemirava manje-više sve njene učesnike“,

N. V. Gogolj MILINKO MARIČIĆ, reditelj izra– zitih kreativnih mogućnos*“i, ratnik je koji nam obet nailnzi iz pustinje, iscrpen žeđu, suv kao peščani prah i tvrdoglaviji no itad ranije. Po drugi put za he> punu kalendđaysku godinu njegova pose= ta, kao surova suša, ostavlja za sobom sbečene i izmrcvarene najsočnije teatarske plodove, Pre devet meseci bila je to Stankovićeva Koštanma, đerđan od sušenog folklornog voča; danas, na dnevnom redu je Revizor Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, pisca koji u ovom času na onom svetu bez sumnje vapi za časom sVeže i plodonošne vode. Istini za VOlju, međutim, neophodno je napomenuti da je u skorašnjem kontekstu hudih teatarskih rezultata reditelj Milenko Maričić jeđan od retkih poslenika svoje umetnosti koji smišljeno i konsekvenino udara glavom o isti ziđ na ištom mestu, Koliko nam je poznato iz Opšteg pbozoričnog iškustva, zidovi se pod takvim udarcima veoma retko, ili nikako, he ruše. Devet meseci inače, vreme koje je proteklo od premijere Koštane do izvođenja Revižora, znamenje je plođenhja i plodnosti; u Maričićevom slučaju, naprotiv, znak je još dubljeg, strasnijeg i pogubnijeg zastranjivanja u gEeometrizaciju, racionaliziranje i sa-

sušivanje pozorišne umetnosti.

Predstava Gogoljevog Rebižzora u beogradskom „Narodnom pozorištu“ u gotovo švim svojim atributima nosi pečat žabludele tvrdoglavosti svojeg animato?ža. Uzdržan u koloritu i geometxijski po formi, dekor Vladimira Mavenića, diskretni i pastuozni kostimi Mire Čohadžić, pa i simplifikatorska glumačka igra gotovo ćelog ansambla pružili su izvanitređnu podršku Maričičevoj re-

n

BLEZ PASKAL DANAS

(Nastavak iz prošlog broja)

er svoju Kkmitiku privalne svojine

kao Wwzurpacije i kao izvora BVih.

mevolja i patnji radne i muko

trpne narodne sirotinje Paskal je

preneo i na polje kritike pravno-političkog društvenog Wustrojštva i primetio da Ssvekolika jurisprudemcija ide samo na to da prikrije ovu osnovnu nepravednu „juzumpaciju“ Oja se Putem „moga“ i „tvoga“ zakonito vrši nad delima ruku radmog na= rođa, i da čim bi neko nešto o tome pomenuo, narod io rađo sluša i počinje svoj jaram da stresa, ili kako Paskal veli: „Međutim, narod rađo okreće SVOje uvo da čuje takve reči. I stresa jaram čim ga postane svestan“. A. zatim Paskal, sa svojom poznatom ironijom, dodaje đa „mudar zakonođavac*“ i „dobar političar“ znaju, pre svega, to da „ne treba da on (narod) ošeti istinu uzurpacije: ona je nekada uvedena bez ražloga, ali je postala razložita; treba sve učiniti đa ona bude smaftana. kao autentična, večita, i prikriti njen početak ako se neće da sa hjom bude ubrzo svršeno“.,1”

2.

Tako nam se čine gorostasna ličnost i hiitika Paskala, izžaslog u perskeptivi stremljenja bede narodne sirotinje svoga prelaznog vremena, veoma aktuelne i danas u naše prelazno vreme kad svesni narodi zaista „ubrzo svršavaju“ sa svojim ropstvom „mome“ i „tvome“ i svima nevoljama koje otud potiču.

T sav izrastao svojom ličnošću i svojom oslobodilačkom i stvaralačkom. kritikom iz masovne bede nadnoga čoveka, koji je umirao od gladi i u kojem se on ošećao jedino kod kuće u svome životu i smrti, Paškal je od svesti sVOje ljudske bede etički načinio osnovu svake stvarne ljudske Kkritike i samokritike i svalkog ljudskog razvitka i napre{ka, ispisujući onu svoju misao koju

ZLATA

žijskoj koncepciji, nemajući snage da se istrgpu iz njegove suve, tvrdoglavo stisnute šake. Rezultat svega toga bio je neminovan: ni jarka društvena satira, što Revizor i te kako jeste, ni raspaljena, vrcava burleska, što bi Revizor mogao da bude, ni domijeovska maskarada, ni kafkijanska jetka humornost od koje kost zastaje u grlu, ništa od Bvega što bi moderni, istraživački duh savremenog reditelja moglo da navede da se poduhvati jednog ovakvog tegobnog i zahvalnog posla, Maričićeva režija, nalik na udžbenike ruske književnosti iz godine 1945-–tle, svela je dragog Nikolaja Vasiljeviča na sitnorealističke okvire profesionalnog temperamenta. Dakako, u pojedinim trenucima reditelj Maričić skretao je putanju svoje režije k malim novatorstvima, ali su ti neočekivani i nepripremljeni uzleti doživljavali sudbinu statički loše proračunatih aeroplana od papira, zbunjujući gledaoca stilskom hirovitošću.

Umesto da „komediju ispreplete samu sobom“ i da je dovede do usijanja na grotesšknoj vatri našeg vremena (GoOgolj se mora igrati baš kao što se drži usijano gvožđe u ruci), Milenko Maričić Traspleo je Gogoljevo delo na bezbroj beznadnih i slabašnih vunica, našavši se u tragičnoj ulozi ispirača zlata kome je kroz preširoko rešeto bespovraktno iščezao dragoceni prah, ostavljajući za sobom neupotrebljivo 'koma– đe šljunka.

Pa ipak, i pored niza žestokih zamerki, Milenku Maričiću, toj kritici koja buši svoje legalo u golom gramitu, dužni smo da Odamo i jedno zhačajno priznanje na planu dosad retko viđane, originalne i inteligenine komcepcije Ivana Aleksandroviča Hljestakova, nestaška i lezilebovića koji Je postao varalica zahvaljujući istimskom čuđu, zahvaljujući isključivo gluposti svojih bližnjih, Maričićev promašaj ta okolnost vidno umanjuje, ali ga nikako i

ne iskupljuje.

je sđm, pod pritiskom. ograničenosti svoga vremema, obradio idealistički i naopako, ali koju je, u razvitku svoje ličnosti i života, praktično priveo u delo sasvim drukčije: „Veličina čoveka je velika u tome što je svestam svoje bede, Drvo nije svesno svoje bede“.,13

Poznato je kako je Paskal sam idejno ražvio Svoju misao, pišući da „misao čini veličinu čovekovu“ tj. da čoveka čini velikim to što je nejaka „misleća trska“1l4, a ovo je opet povuklo za! sobom sav idealizam i svu mistiku njegovoga veka i društvenoga sloja u kojem se rodio. A ova mistika slabačke ali „misleće trske“ je u daljim Paskalovim dedukcijama odražavala najteže zaostalosti i ograničenosti ujedno Paskalovog veka i samoga Paskala., Jer, zaista, i naših dana moglo je da bude napisano u Predgovofu Plejadinog izdanja svih Pašskalovih „sabranih dela“ (1960): „Ništa od onoga što je Paskal napisao nije zastarelo“.15 "To je napisao poznati bergsonovac i verski mitic Žal Ševalije i time samo pbosvedočio da se metBfizičke preživelosti i zaostalosti „misleče trske“ produžuju uporno i u haše vreme,

Međutim, sam Paskal, boreći se protiv ljudske „bede“ u sebi i drugima, nije načinio od sebe i svoje ličnosti nikakvu idealističku, spekulativnu, mističku, čistu „misleću irs! &, Već, naprotiv, sasvim svesno i UZ konkretne argumente načinio je od sebe univerzalnog i celovitog čoveka od akcije, pronalaženja i stvaranja na svim područjima naučne i praktične ljudske delatnosti svoga đoba. I upravo to što je od sebe činio, on je i naučno, teorijski dokagivao kao jeđino stvamo ljudsko i značajno. ;

A on je od sebe načinio jednog od najdarovitijih i najzaslužnijih mladih matematičara svojim ogleđom o Rkubinim presecima, raspravama o aritmetičkom “trouglu, numehičkim redovima,

„Rečima se može načiniti ćutanje“. M. Blanšo

SETNA I OPORA Klodelova poruka gledaocu, koja je frudbenicima „Alteljea 219“ poslužila kao moto narečene predstave — „Učinite da buđem sejač tišme i da se onaj koji čuje moje reči vrati kući uznemiren i težak“ — na premijeri Razsmeme postala je formula jednog zanosnog i zaslirašujućeg paradoksa. Poezija i poetski teatar najpozvaniji su medijumi da „izgovore več da bi je ponovo zagnjurili u njenu ništavhost“, a Klodelova poetska pozorišna radionica pravi je oltar te čudesne magije. Na tom žrtveniku, kao pod kovačkim mehom, ljudska reč i rečenica ljudskog komuniciyanja napušta svoje OSveštano agregatno stanje, Žari se do belog usijanja, razbacuje čitave bukete varnica, klobuča kao rastobljeni metal i isparava u zaglušujućoj tišini,

Pol Klodel, bez sumnje, pesnik je koji je stremio savršenstvu, apsolutnom ·ćutanju, To Ćutanje, zahva~– ljujuči onome kome govori, dovodi njegov tentar do jednog movog govora koji mije ni prvi hi poslednji, koji pošeduje sve atribute autentičnog pesništva i koji se iscrpljuje u samom sebi, nalik na one patetične slkorpione koji, zahva– ćeni plamenom, samoubilačici koriste svoj rođeni žalac. Svako bravo pesništvo slično je mizu neuspelih pokušaja samoubistva i Klođelova Razmena Versifikator je te basnošlovne doktrine. Rad na tom osobenom i kombplikovanom štivu, dosad neizvođenom na našim pĐozornicama, iziskivao je od gvih alttera predstave u „Ateljeu 212“ visoku poetsku kulturu pre no scensko umeće. Bila je to pripovest o stvarima srca koju bi istinska ljudska osećajnost mogla đa upropasti i izvrgne ruglu, bila je to manifestacija pesničke istinme, Tia= menjena oslobođenju od onog ŠtO postoji, onog Što samo poezija može da porekme, Ne pamtimo stoga, sem u slučaju Ruže vetrova Dušama Matića, čim nalik ma ovaj tu kojem su glumci ma-

Povodom 300-–godišhnjice smrti

Bleza Paskala

problemima .kombinatorike, o problemima cikloiđe, rulete i, uopšte, računa verovatnoče, itd.

Ali je on sa isto toliko dara vršio i revolucionarne elRhsperimenmte o ptraznini, koji su brišali sva srednjevekovna, aristotelovska, sholastička zasnivanja fizike na takvim metafizičkim spegulacijama kao što je spekulacija o „Strahu od praznine“, i pisao Slavne svoje traktate o ravnoteži tečmosti i O težini mase vazduha.

Ali za njega nema ni matematike ni fizike bez njihove delotvorne primene u tehničkom oružanju čoveka i razviika ljudskoga života, pa se i sam prihvata pronalaženja mašina i Stvara Dprvu čuvenu svoju „aritmetičku mašinu“, koja je s velikom brzinom automatski mogla, vršiti osnovne matematičke radmije, itd.

Međutimi, nije mu bilo dovoljno što je u svojoj ličnosti ostvamio ujedno da= rovitog i stvaralačkog matematičara, fizičara i tehničara, nego se sa istim žarom bacio na strani žansenista u društveno-političku borbu protiv jezuita, jezuitizma i okrutno reakcionarnog papizma, napisao u toj borbi svoje slavne „Provincijale“, svoj ogled” o kazuistici i vemovainoći,

T dok se ovako trudio da svojim stvaralaštvom obuhvati i pomogne svu naprednu ljudsku delatnost i misao Ssvoga doba, pišući brojne svoje oglede o strastima ljubavi, ili o geometrijskom duhu i veštini ubeđivanja, itd., Paskal je wu isto vreme ispisivao svoje čuvehe „Misli“ kao prve skice i građu za svoje glavno životno, filozofsko delo koje će ostati samo na svome početku, konačno nenapisano i samo u svojim brojnim i retko dubokim fragmentima.

I nekoliki fragmenti OVOB glavnog njegovog dela govore upravo o umiver~= zalnmim ljudima kalkvim je om sebe od matematičara, fizičara i fehničara do društvemoga borca i filozofa načinio, a protivu takve podele rađa i takve Bpe-

SEJACI T

„Razmena“ Pola Klodela u Ateljeu 212

Vuk VUČO

nje glumci, a neuporedivo više poetsk{ veysifikatori, oruđe jednog divnog sa. mouništenja. "Po je razlog Zbog koga njihov trud nije bio i nije mogao dy bude nagrađen na najdostojniji način; to je i objašnjenje njihove povremene pometenosti u tuđoj koži, u tesnoj tu. đoj krletki koja je znala da bude i po. prište slavujeve pesme.

Vizuelna oprema Klodelove Razmene, koja je u Ovom slučaju bila presudna po uspeh čitave predstave, sačinjena nađahnutom kičicom Vladislava Lalic. kog, krasan je primer savršenog snalaženja u prostoru i jedinstvene pik. turalne inspiracije. Nikada dosad sku. čena pozornica „Ateljea 212“ nije Dpoznavala takve vidike, omeđene golim nebom, svilastomi paučinom i suncem na zaranku. Shvatanje prostora Vladislava Lalickog neposredno se inspirisalo poeftskom voluminoznošću Pola Klodela i predstavljalo je dragocenu

potporu rediteljskoj zamisli glavnog animatora ove snohvainice, Predraga Bajčetića.

Režiser Bajčetić, po svemu sudeći, Ttragao je za tišinom, za poetskom suštinom ovog dela, više no svi njegovi vrsni pomagači. Taj napo, tegoban i nezahvalan kao kovanje srme, satkao je predstavu neuobičajenog, sinkopiranog ritma, predstavu koja gotovo da više govori svojim pauzama, ćutljivim uzdasima i ritmičkim menama nego verbalističkim uzletima. U mnogo čemu Bajčetić je dosegao svoj mudro smišljeni cilj: čak i onda kada su nas kovači Klodelovog žarkog metala zasipali najvarničavijim buketima reči, iznad glava ledbeo im je oblak tišine kao večni svod, kao zid·ćutanja i tajne koji smrinik ne sme da prekorači. Velik je bio njihov truđ i zavidam im je bio rezultat: zapušiti usta brbljivcima, zapušiti usta Živima.

cijalizacije koje u čoveku samo oluđuju samoga čoveka. „Univerzalni ljudi — piše Paskal — neće da imaju nikakve firme, i ne prave nikakve razlike između zanata jednog pesnika i zamata vezilje. — Univerzalne ljude ne zovu ni pesnicima, ni geometrima, ali su oni sve to, i mogu suditi o svemu teme. Nećete pogoditi ko je od njih takav. Govoriče o onome o čemu se govorilo u društvu u koje su ušli. Kod njih se ne primećuje neki kvalitet pre nego neki drugi, osim ako je neophodno đa ovaj kvalitet stupi u dejstvo; ali tad o tome ostaje trajna uspomena, jer je za njih isto tako karakteristično da se ne kaže da dobro govore za njih onda kad nije reč o jeziku, i da se za njih kaže da dobro govore kad je jezik u pitanju“.1”

U drugom fragmentu Paskal otkriva svu moralnu osnovu i dubinu na kojoj počiva ovo čoveštvo univerzalhoF, neotuđenog raznim „firmama“, celovitog čoveka, pišući: „Trebalo bi da je nemogućno o njemu reći niti „on je matematičar“, niti „propovednik“, niti „rečit“, već „on je valjan čovek“. Ovaj univerzalni kvalitet jedino mi se sviđa. Kad, ugleđavši nekog čoveka, 56timo se njegove knjige, to je rđav znak; hteo bih da se svaki kvalitet primečuje slučajno i kađ mu je prilika da se upotrebi“,18

I najzad da naveđemo i fragmenat u kojem Paskal na duhovit način ističe da je najviša potreba čoveku upravo za celovitim čovekom u kojem je dato neotuđenmo čoveštvo u svoj njegovoj punoj i pravoj ljudskoj valjanosti koja odgovara svim potrebama svakoga čoveka, „Čovek je — ističe on — pun potreba: voli samo one 'koji mogu dum ih zadovolje sve. „Taj je dobar matematičar* — reći će se — ali meni nije potrebna matematika: taj matematičar će me smatrati za neki matematički stav. — „Taj je dobar ratnik“. Smatraće me taj za neki opsednuti grad, Potre“ ban je, dakle, valjan čovelc, koji će moĆi odgovoriti uopšte svima mojim Po“ ftrebama“. 19

Takvim valjanim, i zato univerzal“ nim i celovitim, čovekom učinio 5e + Paskal celom svojom ličnošću da odovaa svim potrebama ljudi svoga pre-

KNIŽEVNE NOVINE