Književne novine

neobjavljena pisma

BEZ,

Nepoznato pismo Radoja Domanovića o satiri

ULEPSAVANJA STVARI

PISMO RADOJA DOMANOVIĆA, koje se malazi u Rukopismom, odeljenju Matice srpske \w Novom Sadu, predstavlja odgovor urednik „Letopisa Matice srpske“, Milanu Saviću, i, preko mjega, Matičinom Književonom odboru povodom mepromišljeme odluke da jedan njegov Yukopis neće biti štampan u Matičinom, časopisu. Ako nam, je memogućno, ba u Obim, prvim tremucima, dešifrovati o Kkakuom, je to Domamovićevom tekstu bilo reči, „oveća satira“, koju pisac takođe pominje u ovom svom pismu, očigledno je mjegova populavna „Stradija“, objavljema u „Sıpskom knjižeonom glasniku“ (1902).

Beograd, 31. januara 1901. god.

Poštovani Gospodine,

vala Vam na iskrenosti i za-

merkama koje ste učinili iz pri-

jateljskih pobuda, kao čovek koji ceni moj književni rad. Meni je žao što Vam svojim radom za „Letopis“ nisam mogao pomoći, kao što sam imao namere. Za blizu deset godina moga rada davao sam jedino radove uredništvima koja su me zvala u saradnju te sam, sve što đavah, davao iskreno samo Omo što se meni činilo dobro, jer potpisujem. U našim kritikama mnogi su me hvalili, a mnogi grdili. Jedni su poricali vrednost mojim satiričnim i humorističnim radovima, nazivajući ih ordinarnim paškvilama i običnim, nepismenim novinarskim člančićima, a u isto vreme — utvrđivali kao neki moj talenat (koji, naravno, „Vrlo mnogo Obećava“!) u drugoj vrsti moga rađa, dok su drugi radili obratno i one prve hva~– lili gotovo do laskanja, a odricali vred= nost drugima. Sve me je to naviklo da i hvale i grdnje primam podjednako a prijateljske zamerke, kad su iskreme, primam srcu najiskrenije, razmišljam

-o-njima, ali me kraj svega toga ipak

„______________– CCA" IRnI_—

laznog vremena, pa etio, ne slučajno, odgovara om i potrebama! čoveka našega prelaznoga vremena, zato mi o njemu i govorimo.

2.

A. da je upravo takva univerzalna i celovita, visokohumana stvaralačka lićnost, kao što je Paskalova, zakonita pojava u njegovo predrevoluciono i prelazno vreme, to je Engels rečito konstatovao ovim rečima: „Bio je to najveći progresivni prevrat koji je čovečamstvo do tada doživelo, vreme kome su bili potrebni divovi i koje ih je rađalo — divovi po snazi mišljenja, po strasti i karakteru, po svestranosti i po učenosti. Ljudi koji su zasnovali mođemu vlast buržoazije bili su sve samo ne buržoaski ogramičeni(. . .). Tada gotovo da nije bilo aonatnijeg čoveka koji nije daleko putovao, koji nije govorio četiri ili pet jezika, koji nije zablistao u nekoliko struka. T,eonarđo da Vinči nije bio samo veliki slikar, nego, takođe, i veliki matematičar, mehaničar i inženjer, kome različite grane fizike treba da zahvale za razna otkrića..,” A videli smo đa je Paskalova ličnost svojim ljudskim stvaralačkim zamahom upravo jedna takva divovska ljudska pojava, i to baš takva koja je, za razliku od mnogNi drugih, bila svesnm đa je takva, svesha svoje nove, neotuđene, neograničene, celovite čovečnosti u izgradnji.

I nije samo to već, kao što će dva i po veka kasnije Engels konstatovati da su u Paskalovom prelaznom vremenu dotađašnjeg „najvećeg progresivnog prevrata“ svi „znatniji ljudi“ postali takvog novog ljudskog kova i kvaliteta. Paskal je, svestan toga, tražio načina kako će svi ljuđi postati toga nOVOBS ljudskog kvaliteta umesto što srljaju u kobne buržoaske ograničemosti obogaljenih „firmi“ — ljudi.

I kao što će Lenjin u naše prelazno i revolucionarno doba govoriti o neophodnosti pre svega „politehnizacije“ u izgradnji novih ljudi našega vremena, tako je i Paskal u svome vremenu uka-– zivao na mog:učaost i pored svih specijalizacija u „pesnike“, „vezilje“, „matematičare" itd. izgradnje od svakoga čoveka „univerzalnog“, sveopšteg, nco-

KNIŽBDBVNB NOVINE

mami nešto na svoju stranu. Te mnoge stvari moje, koje svi hvale i po sadržini i obliku, ja lično ne cenim, a mnoge cenim ja lično — pa ma ih niko ne cenio. Ako je to mana, ja je imam.

Velite da je najbolje da Vam pošljem drusšu priču, To za sada, pored najbolje volje, ne mogu učiniti jer još nisam gotov sa jednom ovećom satirom koju ću štampati u „Sı[pskom] kn|iževnom) glasniku“ i odatle odštampati u zasebnu knjigu; a da pošljem to vama nezgodno bi bilo jer nije za tamošnje prilike, a i red je da se naše mane i bede ovde iznose, gde i postoje.

Što velite da gledamo sve crme stvari? Ja lično gledam i druge, ali pri Ovakvim našim prilikama držim da je krajnje vreme da se prestane Ba Uulepšavanjem stvari. Kad ko ima zarazne rane, treba na njih ukazati, to je preča dužnost nego ih prikrivati da se ko ne gnuša. Ima i lepih stvari, al. manje nego ružnih, a i od to malo lepih stvari gre[h]ota je praviti larmu i preuveličavati ih dotle da u zemlji, koja pada i ekonomski i materijalno, izgleda kako u njoj teče med i mleko. Pričati kako je sve lepo, pošteno, iskreno, valjano — i kmet, i pop, i pandur, i ministar — a, u stvari, sam jad i nevolja kud god se čovek okrene, kud okom pogleda, pa ne ukazivati na sve to, u svakoj prilici kad god čoveka zaboli srce da što kaže — bila bi gre{hjota, bilo bi neiskreno. Molim Vas, dakle, da tu moju stvar (priču, sliku, putnu belešku, šta li je), koja na Vas čini tako nezgodan utisak, vratite meni natrag u običnom Krsto pletu, a ja ću Vam za tu uslugu biti veoma zahvalan.

S iskrenim pozdravom i odličnim

poštovanjem Rad. DOMANOVIĆ

tuđenog, u možda ovde ili onđe i manjeg, ali uvek „sveopšteg“ đivovskog čoveku. I kao što će Engels to na velikoj istorijskoj razdaljini konstatovati za Paskalovo prelazno vreme, sam Paskal je već primećivao u svome Vtremenu pojavu takvih novih „sveopštih“, divovskih ljudi i primećivao da ljud= ski svet već postaje svestan te pojave i svesno radi na njoj. I o svemu tome Paskal piše ljudski skromno i krainje samokritički, sažeto i kratko, kao belešku za glavno svoje filozofsko delo, koje će ostati nenapisano i samo u pripremnim fragmentima njegovih „Miski“, ovim rečima: „Malo od svega. 'Pošto se ne može biti univerzalan, znajući sve što se može znati o svemu, treba znati malo od svega. Jer je mnogo lepše znati nešto od svega nego znati sve o jednoj stvari, ova univerzalnost je najlepša. Ako se mogu imati obe, to je još bolje, ali ako treba birati, treba izabrati ovu poslednju —Lu| %„ aSBVeL zna to i čini to jer je svet često đobar sudija“.21 .

Svestan zavisnosti same Širine i dubine izgradnje novog univerzalnog čoveka od samih njegovih sposobnosti, Paskal, međutim, uočava da već u svetu njegova vremena sam princip izgradhje novih univerzalnih ljudi se u praksi usvaja, te jasno i oštro ističe sam princip, a mežu u kojoj će se ovaj princip ostvariti prepušta samoj praksi razvitka sposobnosti ljudi, sam razvitkom svoje stvaralačke ličnosti najbolje dokazujući „i princip univerzalnmosti i njegovu izvanrednu liudsku plodnost.

Ali sam svet u kojem je Paskal tačno zapažao delovanje ovog nOVOg principa univerzalnosti u novim ostvarenjima ljudskih ličnosti konačno, sa svoje buržoaske društvene, materijalne i ljudske ograničenosti, mogao je u celini svojoj, počivajući samo na jednoj novoj, višoj, kapitalističkoj formi izrabljivanja čoveka od strane čoveka, dovesti samo do buržoaskog surogata ovakve izgradnje sveopštih, neotuđenih, celovitih ljudi u tzv. „opštem obrazovanju“, kao što je umesto slobode i jednakosti doveo samo đo surogata jednakosti pred zakonom.

Međutim, ostale su, kako bi 'Engels rekao, „divovskeć ljudske ličnosti iz

lirika u prevodu · +}

Andre Premo (Andrć Frćnaud) rođen je u Monso-LeMin-u 1907. godine. Do sađa je objavio ove svoje glavne zbirke pesama: „Mudraci sa Istoka“ (1045), „Crne svadbe“, (1946), „Čitavi izvor“ (1952), „Nevazlučno sunce“ (1946), „Putevi uzaludne nade“ (1956), „Nekadđanja sećanja“ (1960), „Raj ne

Andre FRENO

Raj ne p0500Jji

emam te moći da čujem muziku bića

A nemam ni snage da je zamislim

Moja ljubav hrani se me-ljubolju, Napredujem, samo podstican, njenim, odbijanjem I ona me odnosi u svoje velike ruke ničega Njena tišma odvaja me od moga života

postoji“ (1962) itd.

Opsadujem fo spokojno i žarko bitisamje I kad najzad hoću da ga se doseghem

iz očiju mu, plamen, uwništoWa, moje oči AL čemu bedno šaputanje ove poeme

Kad. je to nivana a me YqJj.

SAGRADIO SAM SAVRSENU KUĆU

amislio sam od ljutog kamena sebi kuću da bi se male mace rađale w mojoj kući

da bi miševi uživali „ mojoj kući

da bi se golubovi wvlačili u mjenu, hladovinu kad, snažno sunce namiguje ma drhtavu dolinu

da bi se u njoj deca igrala sama

odmosmo sa mlakim vetrom wu, kestenovima

Zato mad, mojom, kućom, mema krova

mi tebe mi meme wu mojoj kući

mi roba mi gazde wi pameti mi spomenika wi očnih kapaka wi straha ni grbova mi suze mi religije

ni drveta mi debelih zidova mi mičega oać samo ono čemu, se može smejati Zato je tako dobro sagrađema moja kuća

ad, budem, mrtav sa prašinom po zimzelemwu, — i psi će se igrati sa dećom niko zato mije krio — sunce će blistati u, Yibnjaku, da bi se odmonilo a izjutra, ma izdužemim leđima biseYna para sjediniće se sa biljkama, i ja ću rastiti između, njih rasejan po ćudi razbacanog zrnevlja

I sbe biti u, edu ni više mi manje

priroda briše tragove mastavlja igru smeje še blagonaklono sa drugima tako bar treba verovati dok ih me ostavi kad joj se to pyrohte

Ali kakav će to drhtaj u vašim, glasovima ostati iz mog glasa dok ja govorim za %tas.

EPITAP

(Preveo Nikola TRAJKOVIĆ)

POBUNA PROTIV SEKSA u američkom romanu

VILJEM BAROUZ

toga „najvećeg progresivnog prevrata“ tadanjeg prelaznog vremena, koje od Leonarda da Vinčija i Paskala do VoItera i Dalambera svojom sveopštošću, neotuđenošću, ćelovitošću odgovaraju svima potrebama današnjeg čoveka našeg prelaznog vremena koji prvi put uspeva da u sve većoj korenitosti i potpunosti stvara i same društvene i materijalne uslove sveopštih, neotuđenih, celovitih ljudi dđamas. Zato je upravo danas od pošebnog značaja sama SVeopšta ljudska ličnost Paskalova, njena svesna izgradnja i kritika sveta i čoveka time, što izgrađena da odgovara svima čovekovim potrebama svoga prelaznog vremena, ona preko tri veka razdaljine i u novom našem prelaznom razdoblju odgovara svojim novim, Sveopštim čoveštvom i bitnim potrebama današnjih ljudi, konačnih graditelja sveopštih i slobodnih ljudi i naroda.

d? Dušan NEDELJKOVIĆ

12. ibid., p. 1150—1151, & 2530

13. ibid., p. 1156, 255. /

14, ibid., p. 1156—115%, Sš 257, 263, 265.

15. ipid., p. IX.

16. Veoma raznolika i protivurečna mistika je i ove gođine proslavljala tristogodišnjicu i uspevala đa, na primer, okupi samo u specijalnoj jubilarnoj svesci časopisa Okrugli sto (br. 171, april, 1962) tako raznolike mistike kao što su Žan Danijelu, Žan Giton, MBitijen Bor, Hanyi Guije, Žeraldđ Antoan, Lopez Ibor, Šarl Boduen, Manuel de Dijagez, Andre Frosar, Pol Sošar, G. TT. Gijbo, Mikele Pederiko Šijaka, Luj Šenj, Andre Teriv i Moris Laurtis.

17% ibid., p. 1008, & 39.

18. ibid., p. 1098, & 40.

19. ibid., p. 1098, 41. :

20. P, Engels, Dijalektika prirode,

„Kultura“ 1951, str, 18. 21. op. cit., p. 1008—1099, & 42.

izd,

CRTEŽ PRERENCA. MORICA

SEKS SVE VIŠE POČINJE da se provlači kroz savtfemenu književnost, Cenzura se nalazi u odstupnici: prvi ozbiljniji udarac zadao joj je D. H. Lorens svojim romanom Ljubabvmik, ledi Ceterli, a početak kraja počela je da doživljava Sšerijom izgubljenih sporova s Južnim povratnikom i drugim delima Henrija Milera. Ovom konstatacijom Stenli Bdgar Hajmen počinje, u Jednom od najnovijih brojeva časopisa „The New Leader“, svoj esej Seks i grešna devojka. U današnjem svetu „perverzne erotike“ Meri Makarti i Norman Majlezr više su nego srdačnom dobrodošlicom dočekali novi roman Viljema Barouza Nagi ručak. „Ja ne sumnjam u ozbiljnost Barouzove namere kaže Hajmen — i hjegov uvod, strasna optužba protiv podđavanja drogama,

. zvuči vrlo ubedljivo kad govori o tome

predmetu“, Hajmen, međutim, dovodi u pitanje „ozbiljnost, njegovog postignuća“, š8matrajući đa je· Barouz, tragajući za istinom, napisao „odvratnu pornografsku knjigu“.

Hajmen ističe da sam naslov nagoveštava „orogenitalni seksualizam, dovedehi ovde do tačke kanibalizma“, Svoje mišljenje Hajmen potkrepljuje havodima izvesnih detalja: tako, na primer, Meri se zadovoljava, u jednoj dugoj pornografskoj sceni, Džonijevim telom, „prstima, jezikom, ustima i gumenim penisom koga zove „Čelični maestro III“. Pošto se zadovoljila, Meri veša Džonija, isiga mu oči jednim gutljajem i „ruča“ njegove genitalije: „ona pogleda sa Džonijevih polupojedenih genitalija, lica prekrivenog krvlju, fosforesceninih očiju“, piče Barouz., On smatra da je Nagi ručak ozbiljna knjiga o užasi ma uživanja droga, ali samo na prvih pedeset strana. Nakon njih ona postaje smese mahnite retorike, fantazije, užasa i pomografije; ona izaziva jezu perverzijama i sadizmom. Gotovo u središtu pažnje ovoga dela nalazi se sodomija. Sodomskim uživanjima s dečacima odaju se muškarci i žene — koje postupaju

kao muškarci "a sodomska uživanja.

uvek su praćena grubošću. Pasivni partner se obično ubija vešanjem i umire u orgazmu. Čitalac se celim tokom ovoga romnna susreće sa izvađenim očima i otrgnutim genitalijama: oni mu se uka= zuju kroz debeli dim od izgorelog mesa.

Barouz na jednom mestu prekiđa tok radnje da bi objasnio svoju estetiku: „Postoji samo jedna stvar o kojoj pisac može da piše: šta je ispred njegovih čula u trenutku pisanja... Ja sam instrument koji beleži.., Ja se ne usuđujem da naturam „priču“, „zaplet“, „kontinuitete“.“ Završavajući svoje izlaganje u ovom delu, koje se nalazi danas u središtu. interesovanja američke književne javnosti, Hajmen zaključuje da „ovo nije estetika“ i da je svako „ko na osnovu toga radi ne-pisac“.

Sledeći roman, karakterističan za naše vreme, jeste, po Hajmenovom mišljenju, đelo Roberta Govera Nesuglasica, od sto dolara. To je priča o vikendu koji zajedno provode Džimi Kartrajt Holand, „konvemcionalni srednjoškolacć i Kitn, četrnaestogodišnja ern-

kinja-prostitutka, koja je ubeđenea da je seks sasvim umestan i da je đaleko ispravniji od borbe i ubijanja. Ove dve ličnosti naizmenično govore u prvom licu svojim „pornografskim slengom“ o svojim doživljavajima i preživljavanjima. Ovaj roman je, međufim, snebivljivo pervezan i bespomoćno didaktičan. Ima u njemu, na primer, jedna besmislena pastoralna scena u kojoj se Džimijeva buržoaska kukavnosšst suprotstavlja proleterskoj muževnosti i plemenitosti jednog obrazovanog radnika koji radi kao cestar; on dovodi Kiten do orgazma i odlazi ujutro ostavljajući joj deset dolara na „komično pogodnom mestu“. Na kraju romana Kitn krade 0d Džimija 100 dolara i stavlja ih u banku đa bi se mosla školovati., Haj menov opšti zaključak je više nego kratak: „Ha, hm“. O a

Roman „mRozalinde Hrskin Motel „Strasni cvet“ je „komedija o pet britanskih devojaka iz pansiona koje u školskoj gimnastičkoj sali otvaraju javnu kuću“, Njihovi klijenti su dečaci izobližnje škole. Mada u ovom delu ima izvanredno duhovitih delova (razgovor Sare, organizatora javne kuće, i sladostrasnog ali kukavičkog dečaka Kolima; Scena u kojoj Virdžinija prima svoga prvog klijenta u prošivenoj spavaćici, ispod koje se nalaze pidžama i debele vunene gaće; početak strip-tiza koji počinje glasnim zatvaranjem kišobrana itd.) ova komedija se, ipak, završava kao melodrama: Sara po kazni odlazi u novu školu u Švajcarsku, razmišljajući o mogućnostima da otvori javnu kuću i u novoj školi, Komičnost situacije podvučena je time što su dečaci povučeni, uplašeni, sramežljivi i pasivni, što se plaše fizičkog dodira; devojke su, s druge strane, smele, prerano sazrele, napasne, aktivne i slađostrasne. Knjiga je, u suštini ,ipak nevina, ironičko podvlači Hajmen, jer prostitucija nikad ne prelazi okvire gledanja i milovanja i sve đevojke·osštaju, na kraju, nevine.

Kad čitalac preživi susrete sa ovakvim knjigama on se, s olakšanjem, okreće drevnoj Indiji, novom izdanju Vatsjajaninog remek-dela Kama sutra. Vatsjajana je napisao ovu knjigu da bi naučio ljude kako da sačuvaju svoje žene. Mađa on navodi 13 razloga koji nagone muškarce da traže postelje uđa– tih žena, mađa objašnjava kako da se koristi vlastita žena za osvajanje drugih žeha i klasifikuje ljude po veličini njihovih polnih organa, snazi strasti i izdržljivosti, mada uči čitaoce kojih šest mesta na ženi treba dodirivati za vreme odnosa, navodi četiri vrste dodira i osam ljubavnih zvukova koje oni izazivaju, mađa upozorava da se izvesni „egzotični stavovi“ mogu naučiti samo praksom, mada je ,jednom rečju, pokazao da zna isto toliko perverzija kao i Barouz, Vatsjajanino delo ipak ostavlja čitaoca s osećanjem svetosti, pošto odbacuje svaku perverziju kao bolnu, varvarsku i nisku i sasvim nevrednu podražavanja. U ovom svetu perverzne

erotike Kama sutra se dočekuje dobro-

došlicom kao oličenje normalnosti i 5poWoja, (IL, N.)

7