Književne novine

Istinailegenda

VEĆ NEKOLIKO DECENIJA Marko Ristić deluje u mašoj kmjiževnosii, neumorno ~ objavljuje i preštampava svoje eseje, objavljivane i štampane. Kad oltvomnite njegovu miajno:viliju knjigu, gotovo da nećete naći u njoj esej koji već ranije, ma nekom drugom mestu i u nekoj „prethodnej Knjizi, nije ugledao sveta bar jednom ili dva pula. Svaka njegova nova knjiga nastaje ma taj način šlo jedan dobar deo svoje sadržine pozajmi od već objavljenih kmjiga. Ovo napominjem zato što mi se čimi simptomatičnim za osnovni misaoni krug Ristićeve osejistilke i za onu snagu privlačnosti Kojom je pisac vezan za svoje omiljene ideje i teme. On se, naime, vrti u istom misaonom krugu. On se toliko saživeo sa svojim intelektualnim svetom, fommulisanim pre toliko godina, da se ne može smairati piscem meprekidne misaone svežine: · DjegoOVO csejističko delo mije ništa drugo «do boesikrajna vamijacija na nekoliko osnovnih ididejnih i estetskih stavova do kojih je pisac došao još u praskozonje svoje književne aktivnosii.

Risttićevo shvatanje poezije čvrsio je oslomjeno na Frojdovu psihoanalitičku teoriju. Poezija je shvaćema kao neuroiksko ” simptomsko ”·vasterećenje polijismuitih magona, onog moćnog vala podsvesti koji bi, nerasterećen, doveo čoveka i stalno ga dovodi u opasnost ugrožavajući njegov psihološki i moralni dntegritet, Marko Ristić se mijc zadržao samo ma ovom mehamičkom usvajanju i primeni Frojdove 'eorije. On je prihvatio i tezu o spoju #Trojdizma sa marksizmom. Osmovu za Jcdno takvo jedinstvo pruža pretpostavka da se u podsvesti altumuliraju majpogitivniji i društvemo | Đmnmajprogresivnije, revolucionarno delujući „nagoni, sve ono što je klasno društvo u čoveku wsuzbijalo, sputavalo, što mu nije dopuštalo da izbije ma videlo kao deo njegove integralne ličnosti, čitav jedan emolivni i bumtovni svet želia i snova koji je uskraćem klasmo deformjsanom i otuđenom “čoveku. Idemtifiikujući pesnika kao mosioca tih suzbijenih nagona, u kojima je oličena sva potencijalna lepota ljudskog bića, Marko Ristić jie izveo sledeću anpsoluLizaciju podsvesti kao najprogresivnijeg središta u čoveku:

„Uviđajuči smisao te borbe, koja se u njemu vodi, pesnik svesno staje na stranu nagona. On mora da je već unapređ bio virtuelno opredeljen za te proklete i ugnjetene vrednosti bića. iž kojih proističe svaka težnja za sloboaom i svaka akcija, i iz čijeg nikad ·"kohačnog. sloma i nastaje poezij

a” a;

Kao Što se vidi, shema po Wooijioj

Marko Ristić gradi tezu o moralnom smislu i socijalnoj fumkciji poezije veoma je jednostavna: svest je Rkompromisna sfera ličnosti, po dsvesti je mesto gde se alkumilira revolt protiv društvenog Rkonformizma, „normi, zabrana i konvencija;

poezija je izraz akumulirane podsve-

sti, tj. progresivnih dinamičkih elcmenata koji se sukobljavaju sa statičkim i kozervativnim u čoveku kao

subjektu i kao društvenom biću. Otuda je pesnik po samoj definiciji pnogresivna i revolucionarna ličnost. Ovoj shemi može se staviti ne jedan ozbiljan prigovor. Ničim nije dokazamo da je podsvest određema samo za alkhumulaciju onoga što je pozitivno i progresivno u čoveku. Poliskivanju je izložena i destruktivno-patološka strana ljudskog bića koja u njemu deluje i kao ostatak dalekog biološkog porekla. Kritemijum po kome se vrši potiskivanje mije kvalitet emocija nego memogućnost ispoljavanja, a svaio društvo vrši dvostruku selekciju (i klasmu i društvemu), jer sve zabrane i konvemcije u klasnom društvu nisu jsključivo mreakcionarne i Kkonzervaitivne, a postoje, osim toga, i lične cemzure koje sprečavaju pojavu negativmih magomna: rodoskrvmih želja, sadizma, nagona za uništenjem itd. Jedna od bitnih „postavki nadreali-

čke poetike jeste mit o automatizmu i

spontanmom ” stvaralačkom postupku. Pred Ristićevim očima stalno lebdi

Bretom „kao tipičan predstavnik i teoretičar romantične, spontane iracionalne metode poetskog stvaramja... Obojica, i Breton i Marko Ristić, koji prihvata i razrađuje Bretonova shvaTanja, smatraju svoju metodu ,rnoman– tičnom“. "Teorijska podloga ove madrealističke teze počiva, međutim, na pogrešnoj pretpostavci o Sspontamoiracionalnom stvaralačkom ” postupku nemačkih omamtižara. Samo nedovoljno mpoznavamje alo momamnltiičarske teceije Tako i njenih Kkreativnih metoda dovelo je do ove mistifikacije s kojom se ne bi složio, da je živ, nijedan romamfičar. Utvrđeno je, naime, da je i Novalis, o kome ije vladalo mišlienje da je Živeo isključivo, i kao čovek i kao pesnik, u nadzemaljskim zagrobnim vizijama, iz koih su navodmo i nastali njegovi ĐOetski proizvodi nepodvrgavani nikakvoj racionalnoj cenzuri, slvarao Veoma „racionalno” i veoma lifterarnmo konstrukcionistički uvežbavajući se na tuđim literarnim ·7fekstovima ” pri izradi svoje samo spolja i formalno naivne rečenice i izraza. Iza te ftobože autentično iracionalne bezazlemoski krije se, u stvari, veoma Rultivisana

KNJIŽEVNE NOVINE

literarna | prepredenost, tj. „litemafura” u nadrealističkom ” smislu reči. Poznate su i racionalno komnponovane silabičke sheme &po kojima su „,gnadđene“ „Geteove pesme. Oto Milip RunBe, koji je samjao o „lepom koje je oslobođeno svih pravila”, zaključio je da je za izvođenje jedmog umetničkog dela potrebno „sasvim mirmo mnaspoloženje i veliko strpljenje”, uočio Je važnost kompozicije i strogo racionalno-klasicistički komponovao svoja slikarska dela. Jedan od teoretičara romamtizma, Šlegel, postavio je formulu da je poezija „Slobodno lebdenje na krilima misli” Ovim što je rečeno spisak ne bi bio ni izdaleka iscnpem, ali je dovoljan da mas “uveri da ni romantičami, na koje se pozivaju

nadrealisti, nisu sbivanali spomtamnmoiracionalno. :. Marko Histić se, kao teoretičar, intimno nalazi pred dilemom kako da

poveže dve protživurečne i islkjučujuće sStvamni: Svoju dntimmu, čitalačku · maKilonost prema 'alkozvamoj ·dekadentnoj literaluri i svoju ideološki pragmatističČku koncepciju literature, Mmoge slmamice ove MKkmjige me bi ni bile napisane da Ristić mije pošao od ovce kolizije koju je patetičmo i dramatski dimenzimao umesto da je „revidirao svoje polazne vuilgarno-ideologističke stavove ili da jednostavno mije pnrihvaitiiio ikvalliifiikk:aciijn dekadenitnosti kojom je niz svetskih stvamalaca osuden ma ddeološku diskrnimimacıiju.

Za Mana Ristića estetsko je isljučivo deo ideologije, estetske Konvencije formiraju se u okvinu ideolosije, Čisto | umeftmička ili naučno-egzalktna strana estetskog fenomena kao i fenomena lepog ili poetskog za mjega me postoji. Zabo on i negira estefiku kao nauku. On ne razlikuje malograđamsiku estetiku kao malograđanski ukus od estetike kao egzalkitno-teonijske discipline . .

Usled tih unutarnjih mproiivurečnosti ima u njegovoj Momcepocilji poezije i literature niz nerazjašnjenih stavova i nedoslednosti. Po čemu je, na primer, nagonski i afektivmi Život, u svojoj biološkoj suštini, nezavisan od ekonomskih odnosa, dok je lepo, u svojoj estetskoj suštini, zavisno od tih odnosa na jedan jedmostavam, limear-– no-funikcionalan način? Om je medosledan i ı svom osnovmom stavu; čas mu je umefnost po samoj definiciji progresivna i amgažovamna (peozija), čas opet izričito od stvamaočevog pogleda na svet zavisi kakav će smisao, progresivan ili regresivam, doliti svet njegovih emocija. On će sebi dopustiti i ovakve vulgamnizme:

„Od Ispravnosti „ideologije jednog književnika zavisiće ispravnost njegovih (eksplicitnih ili implicitnih)interpretacia onog psihičkog materijala kome je svojim književnim „stvaranjem dao izraza“, —

teza koju bi damas rado prihvatio i proglasio svojom wvaki ždanovist, bilo

Marko Ristić: JA“; „Prosveta“, Beograd 1962.

„ISTORIJA I POREZI-

kod nas bilo ma stnmami, Jer, u njemoj osnovi je postavka da je ideologija presudan faktor u stvaramju i da je, u krajnjoj liniji, sve, od umetnosti do nauke, od arhitekture do okretnih. igara, deo ideologije i izraz ideologije. Estetski fenomen, kao i još mmogo šta drugo, ne može se ovako vulgarmo i simplistički (kako bi rekao Marko Ristić) dovoesti u pravolinijskku funkcionalnu vezu sa ideologijom. Sa „ovim Ristićevim tvrđenjem u polpunom je raslkoraku njegova teza o poeziji kao revoJucionammom činu po sebi, a ono bi nas, u svojoj logičkoj i doslednmoj primeni, vratilo na one ždanovističke pozicije koje razlikuju socijalističku, recimo, agrotehniku od buržoasike asgnotehnike ili koje, alto dozvolimo · sebi malo humora, u upotrebi ČVPSDOS ĐOgonskog msoriva. za kosmičke rakete ss pravom mogu da vide izraz američke a u upotrebi tečnih goriva izraz SOVjetske ideologije.

Doduše, i Marko Ristić dopušta da „pnronicljivost“ opažamja i predamost „imaiginaciji“ mogu da zamene odsustvo „ispravne ddeološke orijentacije“, ali mam pri tom ne objašnjava kako su one u wbtamju da je zamene budući da su u pitanju dve sasvim različite kaTegorije vrednosti. A možemo se i zapiltati: zašto je uopšte literaturi polbrebna ideologija ako sasvim lepo mogu da je zamene imaginacija i moć opažanja? Polazeći od takvih premisa, mada ih neki put megirajući konkretnom ana lizom, Marko Ristić je neobično vulgaristički uprostio prustovsku problematiku i koncepciju vremema, čime je pokazao da se sa tih njegovih pozicija jdeologizma ne može mačeli mi jedno ozbiljnije psihološko pitanje ni analiza pojma vremena u literaturi.

Prvih dvadeset stranica eseja U svetlosti požara Spanije predstavljaju prosečan i anemičan politički pamf{flet. Nešto kasnije dodirnut je miz veoma važnih problema, ali čak i onda kada se slažemo sa tim stavovima (o tendenciji u umetnosti i protiv agitacionog korišćenja literabure), sem nama bliskih stavova ne nalazimo ništa drugo. Zašto ovi eseji ne mogu danas da ostave mulhisak? U mjima nema pravog raspravljanja o odnosu poezije i društvene tendencije, iako se taj problem i danas postavlja. Damas se o mjemu mora raspravljati ma beskrajno suptilniji mačim tako da mas ne može više zadovoljiti jedna mešavina emfaze, verbalizma i kwvazi-poetske ali mikako estetičke esejistike koja stalmo pretače mekoliko misli (bez obzira ma njihovu tačnost).

Gde pisac sam pokušava da” romansira, taj pokušaj se preivara u dosadan 'sitmo=realistički "račeraj (strama 159—162), bez duha i nadahnuća, a da ironija bude veća, sam napis („Predgovor“) uperen je proliv realizma, Ne-

(Nastavak na 5. strani) Zoran GLUŠČEVIĆ

Lalićeve anli-leze

Mihailo Lalić: „LELEJSKA GORA“;

„Nolit“, Beograd 1962.

SVE DUBINE „Lalićevog Hmnmomana, u jednom relativmo makom osvrtu, nemogućno je jspitafi. Sve dimemzije nemogućno je otkriti ad hoc. Složeniji mo Što izgleda ma prvi pogled, on pruža niz uzbudljivih silaženja u same suštine postojanja i mnogo plodnih zračenja “koja mame bogatstvom najikonkretnijih spoznaji.

Moglo bi se, ma primer, govoniti o miljanovsko-imažističkom slikamiju događaja naše revolucije na uskiom Terenu Crne Gore, kad su zelena jutra i večeri dočekivale i ispraćale leleke i zapomaganja, kad je zemlja pustela bez omača a kuća bez čeljadi, kad je brat brata hajkao i saterivao u mišje rupe i u naie.

Ili o prožimanju sma i jave u doživljajima i vizijama Lada, Vasilja 1 ostalih, o stvaralačkoj tranmspoziciji jave u sam, sma u javu, koja uvodi u saopštavanje bolnog i alivnog Čovc-– kovog sudelovanja kako ma dnu PWonora maftevjijalnog, tako i ma vrhuncima duhovnog.

Ili o pozilivnoj apologiji demonskog, o ljermomnitovsko-lotreamonskoj samilosti prema 7Kwutoj sudbini zbačenogs boga Luoifema, boga bez žandara i armije Mefistofela, udružemog s revolucijom da slomi svet Moji ga je DPTOglasio đavolom i ukleo da zvecka zlatom i sablaznima.

Ili ,konačmo, o stvaralačkom ” postupku Lalićevom. Moglo bi se uporediti ovo treće s prvim izdanjem i, sa stranice ma stromicu, mogao bi se pratiti mapor širemja terena za misao, jačamija temelja za trajnu poruku. "Lo bi, onda, bila prilika, jedna od retkih, da se metod rađa na delu mčini prisbupačnim za radoznalost svih Moji rešavaju probleme umetnosti.

Ono, međulim, uistinu suštimnsko što Lelejskoj gori daje značemje remek-dela freba po mom mišljenju poTražiti ma drugoj strani. Videće se da je to uspešno nastavljanje mnajlegitimnijeg toka moderne umelnosti i, istovremeno, uspešno mrazmicamje granica log toka. Razumeo je Lalić da je dmiamenimi problem savrememiih duhovnih preokupacija — „osamljenost jedne ličnosti prema celome kosmičkom pomrefku”, „raskid između čoveka - jndividue, s jedne sitrame, i društvenog i kosmičkog univerzuma, s druge”, da je „modermo wosećamje”

WIIZuszz—___ _____ —z——

BELA PTICA POEZIJE

Božidar Timotijević: „DAN SE RA-

ĐA“; „Prosveta“, Beograd

IMPRESIVAN NASLOV, najnovije knjige stihova Božiđara Timotijević Dan se rađa duboko je karakterističan za njegovu poeziju u svem njenom tok. Bela ptica Timotijevićeve poezije, mada crnoga kljuna, koja se njiše na grani vremena i me miče se, čezne za svetlošću i stremi ka njoj. Ne samo u poređenju sa pticama zloslutnicama našeg modernog pesništva, crnim i precrnim, noćnim i ogrezlim u krvi, koje puštaju utvarne krikove s rubova smrti, nesreće ljudske ovaploćuju u sebi, već i nm poređenju s mnogim drugim, koje izranjaju iz mraka, lete put obasjanih predela ili se žare kao vatra, rasipajući iskre ili bacajući senke, ona se izdvaja svojom skladnom i lepom belinom, ni zaslepljujućom, ni prenaglašenom, već jednostavnom i prozirnom.

Ne znači „ipak, da je Timotijevićeva poezija u svojoj srži celovita i ispunjena, da su joj tuđi sudari i mimoilaženja, neskladi i prolomi. I ona se nadvija nad obalama, ogleda na ponorima, svetlost kuje iz tmine. Večna pomračenja svetlosti i noćna prosijavanja i zorenja osećajna su podloga ove poezije,

1963.

samo što se ove mene i obračuni ne odigravaju u nesagleđivim dubinama pesnikovog bića, zatočenog u samom sebi, nisu, bar ne u većoj meri, lično i mučno razračunavanje s đavolima i dvojnicima. Pesnik nije sučeljen isključivo sa smislom i besmislom. vlastitog postojanja, niti je prenesen u zone opštih i večnih pitanja, nedoumica, protivrečnosti. Timotijević je kao pesnik upućen prema dragima i otvoren prema pojavama spoljnjeg sveta. Njegova poezija je nezamisliva u svojoj zazidanosti a simbol prozora je njen osnovni simbol.

Tako se razgovor o poezii Božidara Timotijevića nužno prenosi s jednog poetskog ali 1 metafizičkog plana, gde su svetlost i mrak simboli večnih sila, suprotstavljenih ali i neizdvojivih, na plan međuljudskih odnosa. Poetski subjekt Timotijevićeve poezije je lusamljen čovek ispunjen samoćom, ne prema vremenu, životu i zvezdama, već prema drugim ljudima, A samoća za njega nije spasonosna luka niti svesno (mada mučno) zabravljivanje u sebe ispred mžarenih, radomalih i drskih o-

čiju sveta, nego stanje, a u najnovijim pesmama zakonitost, nužnost, koju bi pesnik da prevaziđe i ukine. U svojim unutrašnjim tokovima poezija Timotijevića, celovito sagledana, upućuje se u dva suproina smera: s jedne strane je prizivanje nekog nepoznatog drugog, poveravanje i ispovedanje nekom. koji bi bio prijatelj, blizak čovek, nežan brat, a s druge strane, naročito u ranijim pesmama, povlačenje i nestajanje u snu. Krećući se tako m dva smera, oma ipak teži ka jednom: svetlosti. U samom sebi čovek je malazi jedino u snu a u spoljnjem svetu samo u drugom čoveku. Snovi i predeli iza ruba jave svetli sa i prozirni, kao čista mebesa s pticom u visinama, jasne vode u kojima se ogleda pesnikov lik. U najosetljivoj srži svog bića pesnik otkriva ishodište svetlosti, za razliku od većine modernih pesnika koji su pomereni i ranjeni, povređeni upravo u toj mekoti, lišeni životnog jezgra. Odakle se oni povlače užasnuti, ili stradavajm jer odstupnice nema, gde ih dočekuje Kerber na lancu i vizije kostura koji urliču, gde se guše u isparenjima svoje krvi, kao Branko Miljković, na primer, Božidar Timotijević pronalazi utočište i spas. Ludilo je, u svojoj poetskoj dimenziji, nesadržajna reč u njegovoj poeziji. Pesnik poznaje samo blagu pomerenost, gorčinu i tugu, a iz straha pred pojavama spoljnjeg sveta. Posebno bih istakao strah, ne zato što je izrazitiji od dragih osećanja koja natapaju ovu poeziju, već stoga što se po tom osećanju Timotijević najviše približuje modemoj poeziji, čije je osećanje sbraha jedna od njenih osnovnih kategorija. IL ovo osećanje Timotijević transformiše u zastrašenost, bojazan i strepnju, snižavajući mu jačinu i moć. Nastavak na 4. strani

!Aleksandar PETROV,

'uz:alludmiositi

svakog Tog: s opštim močelo dom, muožda s Vijonom i da se, evo, ni s Fiookhmenrom Wmije okončalo. Napro-

stapanja mposebmožda s Kunipi-

tiv, uzevši mnazmere paroksizma, omg preti umietmositi iskraćivanjem svojih polkrefačkih sokova, jer se nija

našla smaga Koja bi ga afirmisala negacijom i prenastanjem. Pesnik, građamsko -– buržoaski konsteliran, elsploatiše ovo osećanje | pod naročitim priiiskktom atmosfere „Spleen”-a, u znaku očajanja i vizije duha Koji se u tragičnom uzletanju irza i udara u zidove sveta kao slepi miš, dok Nada biva poražema, a Mora pobeđuje i zabada u mozak „svoju crmu zaslavu" Razbijen i "usitnjen usamljenošću, ovai| pesnik prihvata vreme kao dželata | mučitelja, a Život „Mao manu”.

Razumeo je Lalić, takođe, da moderna gračansica umef{nost ne može da prevazide ovo stanje koje joj je darovalo novu, foliko uzbudljivu dimenziijju. Jumaci njemih jnvokativnmih konstatovanja jaza između Ja i Ne-ja, između posebnog i ostalog — ne malaza puta ni mosta. Pateći i u ljudskoj težŽnji da se spasu, omi malaze ludila ili smrt kao oružje (knez Miškin, Jozef K.), himmnično dozivaju Pijanmsivda („Pour ne pas senibir IP horrible fardeau du Temps qui brisevos ćpoules el vous penche vers la „Terre, il faut vous enivrer sans treve“) i Zla (presttavši da ima ljudsko obličje, Maldonor postaje simbol pakla, „fanftomski konjanik” — da crmom majezdom osvoji Zemlju za vojske totalnog wunmništenja). Dalje se nije otišlo.

Ovde se Lalić sa svojim romanom javlja da razjasni nesporazume. Reč „razjasni“ možda nije najsrećnija, pošto umeflmost svojom iW.L.O90mpleksnošću izmiče njenoj kontroli, ali ona, kao pomoćno sredstvo, čini se najbolje može da ukaže na osnovne Lalićeve amititetične postavke. Problem isključemosti ličnosti iz, harmonilja Lalić ne shvata, kako je to inače uobičajeno, kao kaznu za čovekovo pro: veliko znamije, ili za pokušaj. uspostavljamja veze s nečim „što se ne da

domašilii, već kao poremećaj , nja-– stao u samoj ličnosti. Tu gda

je našao uzroke bolestu, tu traži i leka: isključivo je u čoveku mogućnosi napuštanja omađiijane ulkočenosti pred svemoći univerzuma. Usamljenost ličnosti Lalić uzima kao sotovu činjenicu, kao stvar po sebi i puštautu usamljenost, kao u mračmu reku, svoje jumake — da je, očeličeni mjome, i polisnu i unište. "Taj težak zadatak on, međutim, ne poverava bilo kom čoveku i bilo kojoj svesti, ne čoveku uopšte ili svesti uopšte, znajući vrlo dobro da su „kosmički sukobi“ složen ~ odmaz

klasnih. Čovek-revoluocionar i Rkomunista „energija je koja traži i diže „porušene muogstftoveć, iako se, kod

Lalića, problem „iusamljemosti čoveka u wvelu svodi ma problem usamlejemosti čoveka-komum ni ste i ma mjegovu 7Đbespogovornu (mada f”rudmno izvojevanu) #gsposolbnosi; da iz te usamljemosti iziđe me dovodeći u pitanje svoj ljudski totalitet, U tome je veličina i divlja lepofa “„OWVIOZ rnomiama. | I Lalićev je čovek u bespuću bez dna i neba, na stemilnoj ploči lišemositi osnova za frajamje: „Ispod mas &u gladma sela, iznad mas „sumce. Rat je; vreme gladi, sveopšte, epidemične majezde od koje creva pucaju a mnoge oilliču. Revolucija je; vreme ošimih podela. Protivnik je i magla i kiša i vetar, ali i golotinja i bosolinja, Itali jami i četnici, Nemci #Koji ratuju “u Bosni i kod Staljingrađa, · „sopstvemo telo koje upormo hoće da živi, sopstvena misao koja vuče nazad, u detinjstvo i bajke, sopstvema volja koja, podmuKklo, ne ide gde treba, nego u mirenje i 'irpljenije. T,judstvo se olrglo svojoj” prirodi, Pojedinac je za grupu-zver, grupa je za pojedinmca=amorfna masa koje se treba čuvati, u koju, bez opasnosti, ne možeš prodreti. Vrzino kolo nepoverenja i. prokletosti. Obećano vreme wisamljenosti, kad biti sam znači biti iskljijučem iz svesti o sebi i biti prepuštem fatalnom gubitku svake snage. Čovek je mogućnost paranoje i ludila, „kulcavičluka i Žživotinjstva, njegova je misao bez završetia, jer je bez završetka i okretanje u krug hajki i pogibija. Niču kao pečurke, svuda, nevesele vizije „živofa (sve je večam i prosbran „zvekellelek”, a roditi znači „postaviti između čekića i nakovnja“), mira koji će valijda doći ali omda kad svi pomnmu i igmešaju se s vodđom i kamenjem, same budućnosti, tog još jedmom pOonovljenog spektra gari, krvi i smrada. Vreme dostojne prilike za per verzno gađenje nad samim sobom i za poraz sadržam već “u pitanju: čemi stmadamje? čemu borba?

Nastavak na 4. strani

Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

3