Književne novine

pozorište –

FKSTATICNI TEATAR

„KAVKASKI KRUG KREDOM“ Berta Brehta u režiji Bojana Stupice

KAO USTALJENIM evropskim navikama iz inata, kao osveštanim brehtovskim predstavama uz nos, drama beogradskog „Narodnog pozorišta“ u utorak 26. marta 1963. godine, u režiji i inscenaciji Bojana Stupice, pružila nam Je na uvid Kavkaski krug kredom Bertoldđda Brehta, odeven u kost mediteran= skog temperamenta, južnjačke emocionalnosti i srbijanske nediscipline i bezobrazluka. Prizivajući u sećanje strasne i žučne Stupičine teatarske spektakle iz proteklih godina, teško da ćemo naći u tom nizu ekstatičniju i burniju scensku organizaciju no što je titanski poduhvat i divovski promašaj Kavkaskog kruga kredom. Narečena Stupičina režija, po svemu sudeći, smišljana je i realizovana u silnoj vatri, duševnoj i telesnoj, u zapaljenosti čula, pod visokim krvnim pritiskom, u tipičnoj stupičevskoj tvrdoglavoj ratobor= nosti. Zahvaljujući tome, i ne samo tome, predstava koju smo nedavno imali prilike đa vidimo na sceni „Narodnog pozorišta“ odrodila se od poznate brehtovske matrice, upustila je neophodnu brehtovsku 'angažovanu racionalnost i postala nalik na brehtovske predstave kakve se verovatno igraju u Ekvadoru, u času kađa se od toplote zgrušava krv, kađa i šapat postaje krik, a noćima u kojima se lako potrže nož.

Za Bojana Stupicu, dakako, nisu karakteristične osrednjosti, ni u uspesima, ni u promašajima, pa ni u ovoj predstavi, „Kavkaski krug kredom, u njegovoj režiji na sceni „Narodnog pozorišta“ ođaje ruku majstora i silni zamah sjajnog bacača, ali i duboke naprsline u tom zažarenom tikivu, mnoge bolno pokidane šavove, mnoge strašne opekotine, razumljive za čoveka kao što je Bojan Stupica koji je svikao da kuje gvožđe onda kada mu je vreme. Koavkaski krvag kredom, između ostalog, očigledno je stvaran po sećanju na zagrebačku varijantu istog komađa koja, od pre nekoliko godina, takođe nosi Stupičino autorstvo. Ta okolnost nikako nije za potcenjivanje jer, znano je svima, predstave po sećanju bajate su i lažne koliko i pokušaji da se ožive stare, mrtve ljubavi. Znajući dobro tu gorku istinu, Bojan Stupica nije ispuštao bič iz ruku i šibao je svog đogata, neumorno i nemilosrdno, sve dok mu krv nije potekla iz ušiju, iz nosa, iz očiju. Pokatkad bilo je mučno i tragično posmatrati tu izranavljenju životinju; pokatkad, u bolu, činila je ona skokove kao najbolji konji iz Stupičine ergele. Premnogo bola je Stupica naneo svojoj predstavi i previše strasti joj je usadio u srce da bi mogla brehtovski da misli, da nagna na razmišljanje.

Mnogobrojni i veoma raznovrsni ansambl drame „NarodnoPF' pozorišta“ de· monstrirao nam je na Kavkaskom krugu kredom neviđenu stvaralačku nelojalnost, sebičnjakluk, invididualizam i egoizam. Prisustvovanje Brehtovoj i Stapičinoj predstavi, u isti mah, bilo je i svedočenje jednom krvavom, bratoubilačkom scenskom trvenju, udaranju u donje trbuhe, podmetanju kosti u grlo, čitavom jednom glumačkom ratu ma-– lih 's malim, malih s velikim, velikih s malim. U tom okršaju, u mnogim slučajevima, srozani su na nulu mnogi normativi stvaralačkog morala jer nije bilo u toj predstavi časa u kojem se po koja sitna individualnost nije pobunila, zahtevajući svoje mesto pod suncem, i nasrnula. na bližnjeg svoga, gladna supremzacije i prioriteta. Nije bilo u toj predstavi gesta koji nije imao ambiciju da bude najvidljiviji i nije bilo glasa koji se nije potrudio da bude najčujniji. Zahvaljujući tome, scenske i glumačke krelnje predimenzionirale su se do košmara ? zvuci, inače sračunati na ljudsku komunikaciju, rasprsnuli su se u krikove.

Ma kako mnogobrojan bio, ansambl drame „Narodnog pozorišta“ na ovoj predstavi zabeležio je malo glumačkih rezultata vrednih apostrofiranja i prisećanja, mada je očigledno da je ta velika glumačka četa obavila posao na kome bi zube polomili i mnogi drugi, i mnogi sposobniji teatri, Bez sumnje, nepravično je iz te mnogoljudne skupine izdvajati pojedine značajne epizode, ali takva nepravda vredno je da buđe učinjena. U kratkoj i šluroj ulozi Aleka Severin Bijelić pražio nam je

6

nove dokaze svog izuzetnog scenskog poštenja i dara za realističke minijature, U ulogama Suraba, Gostioničara, Prvog trgovca i Starca Miša Volić dovodio nas je do sjajnih nedoumica suštastvenim vizuelnim transformacijama. U ulozi Jusupa, najzad, sočni Radmilo Ćurčić proširio je svoj dijapazon u smeru novih kamakternih osobenosti. Mira Stupica kao Gruša Vahandze, u ulozi koja implicira nepatvorenu žar mladosti isto koliko i sredovečnu dubinu i postojanost emocija, navela nas je na pomisao da je kucnuo čas, najzad, da njena velika glumačka individualnost i talent, ređak na našem podneblju, potraže nove repertoarske pute, da napuste burne đevojačke istorije i imire se već jednom s fenomenom vremena koje tako nezadrživo protiče, pristali mi da mu se povinujemo ili ne. Umetnik Ljuba Tadić u ulozi Arkadija Čeidza, pevača, i roli sjajnog Azdaka, lika ne manje monumentalnog od jednog Jaga, dostigao je na predstavi Kavkaskog kruga kređom, bez sumnje, najveći domet u svojoj dosadašnjoj nc skromnoj glumačkoj karijeri, Fizička i psihološka prilagođenja, koja je Ljuba Tadić nameinuo svom basnoslovnom scenskom karakteru, jedva da mogu n:3ći adekvatna poređenja, jer su se bazirala u osnovi svojoj na onoj apsurdnoj karakterološkoj amorfnosti koja razlikuje velike umetnosti od najvećih. Ne videti Ljubu Tadića u roli Azdaka, šašavog kao čigra, opakog kao britva, plemenitog kao staro srebro, ljigavog kao rep puža golaća i urokljivog kao kurjačka kost, znači ne svedočiti jednom značainom mpoenu istorije našeg nacional-

nog featra. Vuk VUČO

Za tebe Radmila Urošević

J zranjavani u modernom vremenu, otupeli u urliku golih godina, bili smo večitost plamena, uteha doba, možda jedina istina. Zaboravljeni, hoćemo li biti zaboravljeni, u smu, lovljeni i ulovljemi, našli smo se sami u tami koja ambis mami, o, izgubljeni, izgubljeni! Krila me mekud nose, svu moć, svu ovu martovsku, moć,

milja što donose što mi glavu obiljem pune,

prsa mi bune, i sve se nekud širi,

sve bije zidove da probije, nekud da ode.

o, šta mi je noćas, što me toliko lepo miluju moji nemiri,

što se tako čudesmo zanosim,

što se mjom, njenom ljubavi ponosim.

Ljubim, je ma ulici, ona se nekud žuri,

ljubim, je i samo to imam, samo to od života uzimam.

Ostajem sam, dok odlazi, sam, u hitanju,

u, senkama koje odvode vode, sam u liptamju, uznmesem, sobom i mjom, prosut po vremenima, oma je sve što danas hoću, sve što me mogu, ona živi u mojim Krilima, u mojim padovima. Ona je zelena moć u mojim, vadostima.

Sve što noćas nemam oma toliko ima,

ona mi večnost daje i ja je u sebi primam.

Sto joj dajem, što od mje uzimam,

to je moje: sve što i mam.

U očajanju da se visokom približim, dok padam

dok se zormo snom beskraja blagosilja

u čežnji styasmoj ja se dižem i propadam

i rama dopadam i ka mekom blaženstvu ciljam.

Uzletno slavim, zaglušnu, pDomamu tela

mukanje krvi u bespomoćmoj vrućini čela

što munja sija i što me noćas opija

i me zmam gde da udarim, kome da verujem,

čaroliji što mi wu oku blista, dok smujem

bele šume što mi pod kožom hodaju, što me poznaju

po boji krvi, po udaru damara kad obara

svetkovine obilja i milja u, mojoj tami bosilja.

Još mi mutna glava bol bola prostire i gori,

ludim, u prodiranju mekom, u očaranju, visoki moji obzori! Mogu li da stanem, da se smirim, oganj da umirim,

u, duši buktinju koja vapije bezumljem da se opije. .

Još mi izgorelo čelo pa prolećmi cvetovi miču,

što me zapaljene lepote proklinju, što uzalud, uzalud, moji dani viču. Vatra između slutnje i summje na mom liku dogoreva, rađa se bledilo zore, sutra će moć da zapeva.

Plamen sam dugo mosio: sad imam opustošemo lice,

protekle su bistre vode, odletele zeleme moje ptice.

Radmila dolazi i ja ću opet uspravmo stajati,

iznova progonjem prostorom, u zamosu ću dati

mogućnost sebi — da su svetovi moji i moje nemoguće,

zato što je ona moja, što mosi u sebi gradove buduće.

Moja vedđrina, moja teskoba, moja još mebolovana rama,

moja pesma što kroz moć izbija, što ljudima glave povija. Milovani novim, vremenima, osamljemi u wrliku punih godina,

bili smo sve što se može, poslednja možda istina.

Zaboravljeni, hoćemo li biti zaboravljemi, u sm lovljemi i ulovljenmi, našli smo se sami u tami koja ambis mami, o izgubljemi, izgubljeni!

Problematični maslovi u jednoj

najavljenoj edieiji

PREVODI SA azijskih jezika dolaze do nas na dva načina: neposredno i (što je češće) posredstvom nekog evropskog jezika. U ovom drugom slučaju iskrsava niz teškoća, pošto prevodioci najčešće nemaju ni najosnovnije znanje jezika originala, tako da ponekad čak i osnovne pojmove, lična i geografska imena ikatkad već i kođ nas poznata!), pišu ili transkribuju pogrešno, povodđeći se za fonetikom i morfologijom posredničkog evropskog jezika. Tako je, na primer, Nišapur, rođno mesto velikog peTsijskog pesnika Hajama, kod jednog našeg prevodioca glasilo Naišapur, verovatno pod uticajem engleskog izgovora. Isti prevodilac je i samog pesnika „prekrstio“ u Kajama. Kao neposređan povođ za ovaj napis, međutim, poslužila je reklama „Prosvetineć“ edicije „Svetski klasici“, u kojoj je predviđeno izdavanje i više dela iz azijskih književnosti. Izdavač, preporučujući ova izdanja, navođi đa su „na tom poslu angažovani naši najbolji stručnjaci i prevodioci“. Ali već naslovi dela iz arapske i persijske literature jasno ukazuju da je ovaj posao Obavljen potpuno nestručno i da, po Svoj prilici, ne možemo očekivati neki značajniji prevodilački rezultat. Iz arapske književnosti odabrana su dela Koran, Moalakat i Ma'ari (verovatno neko delo Abu 1-Ala al-Ma'arija). Ako je naslov. poznate religiozne knjige odomaćen kao Koran, iako prema originalu pravilnije glasi Ruran, Moalakat skih pesama, odabranih, po tradiciji, na pesničkom takmičenju u Ukazu nedaleko od Meke). ovako transkribovan, predstavlja čistu besmislicu. U klasičnom arapskom (a to je, u prvom ređu, jezik pređislamske poezije) ne postoji glas „o“ i naslov treba da plasi Mualake, pošto je -at arapski nastavak za množinu, a jednina ove imenice glasi „mualaka“, kako su je već pisali svi naši orijentalisti.

Isto važi i za Rubajat (misli se, valjda, na Hajmove Rubaije). Naziv Rubaije upotrebili su već u srpskohrvatskom Safet Bašagić — Mirza Safet (Omer Hajjam: Rubaije, „Mladost“, Zagreb 195), dr Tehim Bajraktarević (Rubaije, SKG nova serija TX,

(naslov pređislamskih arap-

br. 4, 16. jun 1923), zatim dr Šašić Sikirić u svojoj „Perziskoj hrestomatiji“ („Veselin Masleša“, Sarajevo 1955) i drugi. Iz persijske književnosti ođabrani su još Sadijev Đulistan i Divan (po svoj prilici Hafizov, što je trebalo naznačiti, jer se u poeziji pesama naziva divanom). Naslov Sadijevog Arapa, Persijanaca i Turaka svaka zbirka pesama naziva divanom). Naslov Sadijevog dela u originalu treba da glasi Gulistan (tako su pisali dr PF. Bajraktarević, SKG nova serija XVIJI, br. 5, dr Šašić Sikirić u pomenutoj „Perziskoj hrestomatiji“ i mnogi drugi). Naslov prevoda je utoliko čudniji što se nigde u evropskim jezicima, s kojih je verovatno prevođeno, ne javlja ovaj oblik. Prevodilac se brzopleto poveo za našim turcizmom „đulistan“, ne znajući da ova reč i u persijskom i u turskom glasi „gulistan“ i da se, kao „đulistan“, javlja samo u nekim perifernim balkanskim dijalektima turskog jezika.. Ako je, uostalom, hteo đa približi naslov čitaocima, mogao ga

je prevesti i napisati Ružičnjak.

oo „„Prrosvete

Mislim da je i ovoliko dovoljno da bi se ukazalo na greške u jednom novinskom oglasu. Pomenute knjige još nisu štampane i možda ne bi bilo kasno za intervenciju kompeteninih stručnjaka-orijentalista koji bi redigovali tekst i uklonili bar najteže pogreške. Ovo je utoliko potrebnije što se naši izđavači nerado odlučuju na izdavanje dela iz orijentalne literature, naročito iz klasičnog perjoda. Na sleđeći poduhvat te vrste čekaćemo, po svoj prilici, duže vremena, i bilo bi neopozivo štetno da se korisna inicijativa „Prosvete“ — da u svojoj reprezentativnoj ediciji izđa i neka dela arapske, persijske i drugih azijskih Knjiševnosti — ne iskoristi do maksimuma, kako bi se čitaocima pružio i književan i, u granicama mogućnosti, autentičan „prevod ođabranih dela. Jer, ako su od šest naslova

tri pogrešno notirana, ne možemo imati poverenja ni u ono što nam se pruža u koricama na kojima će stajati ti naslovi.

Slavoljub ĐINĐIĆ

.

Smrt Josipa Pavičića

U Opatiji je 21. marta umro hrvatski književnik Josip Pavičić. Rođen 26. {ebruara 189. godine u Slavonskoj Požegi, gde je završio gimnaziju, on je kao đak gimnazije uzet u vojsku i poslat na ruski front. 1917. godine bio je teško ranjen i amputirana mu je noga. Mnogo godina posle. toga išao je iz jednog lečilišta u drugo. U međuvremenu je sludđirao pravo i diplomirao 1928. gođine. Neko vreme radđio je kao uči“ telj, a zatim kao činovnik sudske struke. 1939. godine bio je penzionisan. Nakon završetka drugog svetskog rata radio je kao lektor u Nakladnom zavodu Hrvatske, kao član izdavačkog saveta „Mladosti“ i saradnik časopisa „Sloga“.

Od 1931. godine Pavičić je sarađivao u mnogim časopisima i jedno vreme bio urednih „Izraza“ (1038—199)). Njegovo Književno stvaralaštvo poglavito je bilo posvećeno deci i omlađini. Tzmeđu ostalih, napisao je dela „Memento“ (knjigu o životu ratnih invavaliđa iz prvog svetskog rata, 1957), „Poletareci“ (roman za omladinu, 1938), „Koliva u vrbiku“ (1939), „Djeca majke zemljeć (1946). „Slikovnica o svijetu i životu“ (1946), „Priče“ (1949), „Kamena kolijevka,„ (1949), „Velika pustolovina“ (1958) i „Vrzino kolo“ (1958).

Umro Bogomir Magajna

927. marta u Ljubljani preminuo je, posle dugotrajne bolesti, slovenački književnik i lekar duševne bolnice u Polju kod Ljubljane, dr Bogomir Magajna. Rođen 13. januara 1904. godine u selu Gornje Vreme, klasičnu gimnaziju završio je u Ljubljani, a medđicinski fakultet u Ljubljani i Zagrebu, gde je bio promovisan 1930. gođine. Za vreme okupacije bio je interniran u Italiju, a po slomu Italije rađio je kao lekar u partizanskim bolnicama.

Kao književnik javio se pre drugog svetskog rata u raznim časopisima. 19932, godine napisao je novelu iz socijalnog života stuđenata i radnika „Gornje mesto“. Dve godine đocnije izišli su „Graničari“, novela o životu graničara na nekadašnjoj jugoslovensko-italijanskoj granici. Objavio je zbirke priča „Primorske priče“, „Braća i sestre“,

„Ropac«.

Oživljavajući svoje uspomene iz rata napisao je niz priča: „Saputnici“, „Veliko brdo“, „Krščenje“, „Marok“, „Partizanske fantazije“ i „Sonjin povratak“. 1953. godine iz„Zadružni koraci“ iz partlnapl~ dao je Mnjigu zanskog Života. Magajna je, takođe, sao nekoliko dela za omladinu.

Slobođan RAKITIĆ

Ono moje ponoćno sunce

I nehotice je izmislih okremuvši se protiv sebe selim, se iz doma u dom evo me opet ovde nimalo zaplašen povorkom mrtvih, hrizantema u sutom gase se gordi vodoskoci me doživi me moći

me propoveđaj me čarobna ptico sma ništa mema od, moje budućnosti ništa mema od proročanmskog vetra

Sve se uzjogumilo i zareklo ma beznadno ćutanje kraj mojih nogu umiru suncokreti došli po sumce lepim; i desnim okom se kumem u mjemu obdaremost

(sime moj ona ume svojim dahom,

da oživi smrtno Yanjeme biljke bez zavičaja) čudesna me svetlost obuzima madrastam i radujem se sutra već nmeću, biti žedam

Otvoreni pejzaž svakodnevne svečamosti razlistava. se more nadaremo lepotom koje se ne dokazuje u mjemoj odsutnosti grizao sam zemlju i bio skitnica beskućnik i nekvrunisani Kralj bez pokrajina vojskovođa bez vojske ratnik sa odsečenom, glavom,

: umesto sumca rasipao nemanjićko blago za nju ziđao manastire

ismišljao drugog boga izmišljao drugog boga

Vidim je žar ptica rumeni maslačak u oku zapaljeni poljubac osmeh širok kao mjema mapa

rađao se i rađao i opet mi mije dosta

večno obožavama sblači se ma mom, dlamu, | umiljata zvezda mojih pomoćnih stramstvovanja „| _,

ima u svemu nešto što se nikada neće moći objasniti što se nikada meće moći reći bez opasmosti prolaze divno odnegovami potomci moje Krvi radujem se sutra već meću UDiti žedam,

Između drine i save tražio sam, je u jedmom gradu vodiću je ma Tt dobre made wprkos opasnosti zbog mje koju cvetovi ogovaraju iz zavisti

minuli dam

zbog nje kojoj se vladari svih država udvaraju zbog mje sam, noćas tako divno bolestan

pronašao movu gravitaciju da bih odoleo vremenu, uz sumčamo tam, tam, ona, igra vrtoglavo

meme migde nema

Drhtavice mog tela pamiko svetlosti poremećemi rasporedu, reči u loše lečemoj pesmi naporu presađivanja sebe daleko od, očigledmosti

o sunce mepotrebno od dana mjemog rođenja

ukazuje mi se svake moći i nudi zlato večmosti

nemam azloga da me verujem u mogućnost uzletanja sledim te o leto na izmaku vatro izgnaničma

jato plamenih bulki obnavlja se u sećamju

radujem se sutra već meću biti žedam

I nehotice je izmislih, okremuvši se protiv sebe selim se iz doma u dom, evo me opet ovde

nimalo zaplašem, povorkom, mrtvih, hrizantema wu sutom gase se gordi wodoskoci me dožipi me moći me propovedaj me čarobna bplico sma

mišta mema od moje budućnosti

mišta mema od proročanskog vetra

KNJIŽBVNE NOVINE

i