Književne novine

Biga an a yaNNANK

ROMAN AKCIJE

Voja Čolanović: „DRUGA POLOVINA

NEBA“, „Prosveta“, Beograd

JEDAN DOBAR PRIPOVEDAČ na– pisao je roman. Romansijer je, ovom prilikom, ostao daleko iza i ispod pripovedača. I, zato, ako bismo želeli da tačno odgovorimo na pitanje kakva je knjiga Druga polovina meba Voje Čolanovića, našli bismo se u ne maloj neprilici. Za taj roman imalo bi dovoljno valjanih razloga da se kaže da je neuspeo, kao što bi se, istina uz mala natezanja, „moglo dokazivati i da je dobar. Čolanović je, dakle, napisao jednu osrednju „knjigu i njegov romansijerski debi ni u kom slučaju nije i romansijerski podvig. Taj neuspeh nije toliko očigledan, jer je to neuspeh dobrog pisca.

Ono što prvo pada u oči jeste da je Druga polovina meba vrlo kultumo i vrlo korektno napisana knjiga „To je knjiga pisca koji brižljivo neguje svoju rečenicu, spretno i umešno vlada materijom romana i kome je sfruktura tradicionalnog realističkog romana poznata do poslednjih pojedinosti. Čolanović izlaže svoju priču glatko i teno, njegova rečenica ide mimo, a ajegova misao je usredsređena na to Ja roman ni u jednom frenutku ne izgubi ništa od svoje živosti i zamimljivosti. U pitanju je, dakle, roman akcije kakvih je kod nas malo. Pri izradi romama akcije Čolanović je vodio neku vrstu proračuna i, na kraju, nje gova računica ispala je u #ž„prilimoj meri dobra. Čitaočeva pažnja raste postupno i postepeno, od stramice do stranice, a slabosti romana promiču i ostaju neprimećene prilikom prvog čitanja.

Čolanovićevo · pričamje, ostaje na površini i svodi se, pretežno, na čistu dekskripciju, ili na isto tako površne udžbeničke opservacije iz oblasti psihologije i psihopatologije. Damko Sekulić ftreba da objasni ženi, koju je nekada voleo, svoje sadašnje ponašanje i da je uveri u to da od “o.

međutim,

njega više nema šta da očekuje. objašnjenje treba da sadrži jednu ljubavnu povest i jednu ratnu istoriju. Umesto toga Čolanović s dosta umešnosti, ali ne uvek i s prvorazrednim ukusom, pruža ljubavnu melodramu i ratnu kvazidramu,

Ljudi su u životu obično sentimentalmi prema svojim uspomenama, i ono čega se oni sećaju najradije ne mora da bude, u isti mah, i ono što je u njihovom životu i najzanimljivije. U literaturi zanimljive su samo one pojedinosti koje su, istovremeno, i zna= čajne, Čolanović je prenebregao tu osnovu istimu i u neprihvatanju te činjenice treba tražiti razloge njegovog neuspeha. Danko nadugačko i naširoko priča svoju istoriju i u tom moru. pojedinosti gubi se, povremeno, glavma nit. Izlaganje jednog dela Dankove biografije trebalo je da posluži ispitivanju razloga i ustanovljavanju uzroka njegovih odluka. o izlaganje, je, međutim, toliko opširno da čitalac, ne jednom, zaboravi zbog čega Danko sve to priča. Njegova sećanja josta su opterećena bolnim iskustvima: ljubav koja je pomalo naopako počela i imala u priličnoj meri nenormalan tok, samoubistvo zbog nesretne ljubavi čoveka koji je voleo istu ženu kao ·i Danko, rastanak sa “Tanjom pod mučnim okolnostima izazvanim tim samoubistvo, „Edipom kompleks, strah od homoseksualizma, kompleks dugogodišnjeg bolesnika koji se dugo vremena osećao odvojenim i odeljenim od sveta, ljubav koja je počela ali se nije ostvarila, pogibija ratnog druga. smrt Obrada kog je voleo i mrzeo u isti mah itd. Kao što se vidi, dovoljno razloga da se unesreći čitava četa ljudi, a kamoli jedan čovek. Pa, ipak, ono što ne saznajemo to je kako se kod Danka određeni duhovni prelom zbio i kakvo je bilo Dankovo psihološko stanje u koje su ga sve fe, recimo, strahote dovele. O svemu tome mošemo samo nagađati, ali me možemo ništa tačno ustamoviti. Istina je, jednom prilikom je rečeno, đa je „reći sve tajna dosadnog čoveka“. Među-

KNJIŽBVNE NOVINE

1963.

đutim, sasvim je izvesno da Čolanović mije imao ovo načelo na umu. Jer, on je rekao dosta nepotrebnih stvari, a prećutao neke koje su neophodne za razumevanje Dankovih „postupaka i za shvatanje njegove ličnosti.

Pisac ovog romana poslužio se postupkom koji donosi onome koji se nji” me služi dosta olakšica i oslobađa ga mnogih obaveza. Ako je roman jispovest glavne ličnosti, onda romansijer nema mnogo tegoba oko oživljavanja drugih likova. Mi se mirimo s tim da ih prihvatimo onakve kakvim se pripovedaču čine i da nas, pritom, nimalo ne interesuju kakve one doista izgledaju, „Oslobođen obaveze da vodi računa o ličnostima, Čolanović je mogao u punoj meri da obrati pažnju alkciji. Opredeljujući se svesno na to da svoju verziju sveta „svede na njegov spoljašnji vid, i svoj izraz na konvemcionalnmu nrealističku deskmipciju, Čolanović je koristio prednosti ovakvog načina izlaganja i dosta učinio da njegov roman „bude zanimljiv.

Predrag PROTIĆ

Veno Taufer: „JETNIK PROSTOSTI“ i

Gregor Strniša:

„ODISEJ“, „Cankarjeva založba“, Ljubljana 1963.

Zapis o dvojici

OSEĆANJE ZAMORENOSTI, teskobe, usamljenosti i nemoći, nekog pada, panike i očajanja najprisutnije je u pesmama one generacije posleratnih slovenačkih pesnika koja je savremeni svet gledala kroz poseban objektiv pesimizma. Izraziti individualisti, Dane Zaje, Veno Taufer, Gregor Strniša i Saša Vegri — koji upravo i predstavljaju tu generaciju — prekinuli su s tradicionalizmom, s njegovim ukalupljenostima i poetskim normama, i život nisu posmatrali s romantičarskim oduševljenjem. Slika sveta, izlomljena i iskidana, polako se gubila u svom skladnom obliku; apsurd, strah, grozota, užas uftkani su u svaki njihov stih, stih koji najčešće ne znači oduševljenje životom i njegovim svakidašnjim lepotama, već nepoverenje prema životu, čak i prema čoveku. Nešto mistično i animalno, u isto vreme, proželo je pesme ovih stvaralaca, nešto što ima sve značajke zgražanja nad lepotom i smislom življenja i što znači neuspostavljenu vezu s ljudima, s čovekom uopšte, Po tom svom shvatanju sveta i po odnosu prema životu, oni ponekad podsete na naš prevaziđeni ekspresionističko-nadrealistički manir, na fantastično i fantazmogorično, ali su ipal pet, daleko od svega toga, daleko barem po onoj svojoj konačnoj ishodišnoj tački vizije sveta i čovekovog egzistiranja.

OBNOVLJENI IMPRESIONIZAM

Draško Ređep: „U TMINU ZAGLEDAN“ „Matica srpska“, Novi Sad 1963.

DRAŠKO REĐEP, stalni književni kritičar „Letopisa. Matice srpske“, ob> javio je u svojoj prvoj knjizi U tminw zagledam niz eseja o našim modernim piscima, nekoliko putopisnih beležaka i fragmenata o aktuelnim problemima umetnosti i vremena u kome živimo. Njegovi fekstovi nisu, precizno gOVOreći, eseji u uobičajenom smislu le reči, Oni su puni asocijacija i tema uzetih iz drugih „Književnih rodova koje Ređep meša, sledeći Matićev primer, u lepršavoj igri svog radoznalog i živog duha. Najboljim člankom u ovoj knjizi smatram onaj o Krleži, tu je Ređep, ušavši u nepreglednu šumu Krležinog stvaralaštva — gde se lako gube sve staze — ukazao na jedan veoma interesantan prilaz Krležinom delu koji je, do sada, često bio zanemarivan. „Reč je, naime, o izvanrednoj važnosti Deftinjstvoa u Agramu, na koje ukazuje Draško Ređep. Uspeo je i sadržajan i tekst o Todom: Mamojloviću, nadahnuto i dopadljivo pisan.

Draško Ređep voli efektnu, baroknu rečnicu, duhoviti, neočekivani rečenički obrt, smelu metaforu i podignuti ton. Preciozni način izražavanja on neguje sa strašću jednog fanatika, uverenog da je kitnjasto pisanje vrednije od svih drugih. Om pretpostavlja analizi i sudu o jednoj knjizi temperamentno iznošenje svojih utisaka, izrazito emotivno i subjektivno oboje” nih. Zato bi on mogao da stavi s manjim korekcijama, na čelo svoje knjige onaj stari naslov Moje simpatije. Ređep uvek polazi, u svojim kritičkim preorijentacijama, od intimnih, kraj“ nje ličnih, ponekad kapricioznih opredeljenja, koja izražava dugačkom rečenicom punom inverzija. „Ima nešto od narcisoidnog stava u njegovoj kritici., Ređep počne da govori o nekom piscu, ali ga često zaboravi prepuštajući se ispovedanju svojih utisaka koji mogu da potiču, od dela dotičnog pisca, ali i ne moraju. Njemu je pisac ponekad samo povod, predtekst koji mu omogućuje da se otisne na nemir” no more asocijativnih izliva i impro” vizacija. Lepi, razbokoreni, kićeni stil, patetična dikcija — to je glavno u ovakvoj koncepciji kritike.

Draško Ređep pokazuje iz broja u broj „Letopisa“ i solidnu kulturu i

i širokogrudost u ocenama koju treba posebno podvući s obzirom na Tlo da su neki naši kriličari još uvek opterećeni grupaškom isključivošću, Ređepove recenzije iz „Letopisa“ pripadaju istom tipu kritike kao i tekstovi u knjizi U tminu zagledam. Kad ovo ka” žem onda mislim „na impresionističku kritiku ili, bolje rečeno, na jedan njen vid koji Draško Ređep nastoji da obnovi. Iako cenim Ređepovo poštenje, njegovu elastičnost, verbalnu invenciju, znanje i ogromnu ljubav za književnost, njegovo po mnogo čemu nekonvencionalno prilaženje literarnim pojavama, moram da kažem da imam krupne rezerve u pogledu efikasnosti samog metoda kojim se on služi. Impresionistički pravac u kritici cvetao je krajem XIX i početkom XX veka (Žil Lemetr i Anatol Frans u Prancusko, Ajhenvaljd u Rusiji, itd.). Kod nas impresionističku Kkritiku s najviše falenta „negovao je Branko Lazarević u prvom periodu svoje aktivnosti (ostavimo bo strami činjenicu da su mnoge kritike Skerlićeve i Matoševe impresionistički pisane). Ima li, međutim, smisla danas oživljavati jedan Kkritičarski postupak star toliko decenija? Ako u poeziji i prozi tražimo nov izraz, ne mehaničko produžavanje tradicije već njeno revolucionarno preobražavanje i krčenje · nepoznatih puteva, zašto bismo onda od kritike zahtevali da restaurira jedan svoj da-

vno preživeli oblik? Jer, ne treba ni

kako smetnuti s uma da se proces aktivnog stvaranja i ispitivanja originalnih literarnih instrumenata vrši

Ali, na svemu tome i u tom maniru. nije se moglo ostati; bilo je nužno, da bi pesnik bio i ostao pesnik života, da

život posmatra u svoj njegovoj kom-

pleksnosti i da ga hvata u svim njegovim kontradiktornostima. Jer, život nisu samo crnine, oluje, nesreće i padovi; postoji uvek nešto što je prethodilo svemu tome, postoje osmejak i zagrljaj, ljubav i lepota, nežnost i dobrota, oduševljenje, radost i neka sreća. Oslobođenje od opsednutosti užasa i ha=osa života uočljivo je i u novim pesničkim zbirkama Vena Taufera i Gregora Strniše i to kod prvoga manje, kod drugoga više. Crnine i tragičnosti postojanja još su uvek prisutne u Tauferovoj zbirci Jetnik prostosti (Zarobljenik slobode). Taufer ih se, naime, nekako sporije oslobađa i u momentu kada se pomisli da je pesnik uspeo da prebrodi krize, da savlada predrasude, crnine se nenadano pojavljuju, a uz njih i beznadežnosti i totalna smrt:

„Im potem priđe teme,

večja je od vsega in, le zamjo veva da je

ker sleheyno stvar pokliče > žalostmnim, imemom,“

To je njegovo osnovno životno osećanje i fakav ton njegove pesme, koji najčešće ima sve karakteristike biblijskog tona, ovoga su puta ipak lišeni pa-

i u domenu kritike kao, uostalom i na drugim poljima književnog delovanja.

Ako se od impresionizma preuzima subjektivizam i estetizam, onda se takav stav ne može označiti kao plodotvoran. Istina, teško je, gotovo nemogućno, pisati žurnalističku kritiku a da se, pritom, ne upadne u šablon ređanja površnih utisaka, ali je ipak u obimnijim tekstovima mogućno i, čak, potrebno izbeći koketne i samozaljubljoene. ispovesti. Sva današnja nastojanja kritike kreću se u izrazito antiimpresionističkom smeru. Njih karakteriše težnja za prodiranjem u dubinu dela, u njegovu strukturu, „Moderni kritičar” nema razloga da stalno podvlači svoje prisustvo, da ističe u prvi plan „odnos „pisac-kritičar. Njegova je dužnost da razotkrije · unutrašnji mehanizam dela, da ga analizira, interpretira, objasni, oceni. Draško Ređep je i sam, u dva-tri navrata, pokazao sklonost za ovaj prodormni tip Kritike koja se ne zadovoljava formalnim bleskom, već koja traži suštine. Ali ima, takođe, i dosta tekstova zastarele neoimpresionističke inspiracije, Razumljiva je, onda, i velika Ređepova simpatija za one autore čiji je stil dekorativam. Odredbe kojima karakteriše Nikolu Radojčića, na pr., odnose se dobrim delom i na njega samog. Ređep hvali Radojčića, „autora doista veoma preciozne, prenapregnuto elastične, uostalom već u mnogome umorne i u nepovratni rokoko vlastite narcisoidnosti do grla utonule sintakse...“ Pitanje je, međutim, koliko takav način pisanja može da: bude pogodan za izražavanje savremenih „Kknjiževno-kritičkih koncepcija. Ja ovde ne plediram, razume se, ni za kakav suvi profesorski stil, već želim samo da nagla sim opasnost od poetizacija u kritici, U dosadašnjem radu Ređep je pokazao smisao za tačnu i duboku opservaciju, ali isto tako i slabost prema „rokoko-kritici“, koja danas deluje anahronično. Za nekog budućeg čitaoca neće biti važno (ukoliko buđe uopšte pokazivao ma kakvo interesovanje za naš kmritičarski rad) koga smo voleli a koga mrzeli, već da li smo uspeli da kažemo nešto stvarno i sadržajno o delima koja smo čitali,

Pable ZORIĆ

pirnatosti, nameštenosti i pomodnosti. Tauferova lirika sada je pristupačnija, bliža čoveku, njegovim problemima i nespokoju. Nespokoj daje ovim stihovima pečat životnog i ljudskog, on je lišava patetičnosti, poze i grotesknosti. Hermetizam, koji je u Tauferovoj prvoj zbirci Svinčeme zvezde (Olovne zvezde) bio iz stiha u stih permanentno prisutan, sada je razbijen i tek tu i tamo jedva primetno se oseća. Taufer je uspeo, bar u velikom broju novih pesa-

.da, da iz svoje lirike otkloni sve for-

malističke ekstravagancije, da proširi njene motive i da ih, oblikujući ih, iskaže produbljenije i osećajnije.

Bogat svojom leksikom, snažan mefaforikom „svoga stiha, Taufer ipak nije uvek iskorišćavao sve mogućnosti svoga talenta, nije se uvek i do kraja iskazivao i ispovedao, viziju svoga sveta nije dorekao u potpunosti. Šarolikost moliva i objektivizacija doživljavanja

njegove lirike ostali su unekoliko samo

nabačeni i mnoge njegove pesme deluju često kao lirski kroki koji, uza sve, ima

osobenu draž nedorečenoga i sugestivno.

kazanoga.

Ipak, ta draž je dobrim delom drukčija od one koju pružaju pesme Gregora Strniše, I po svome osnovnom poskom nervu i po temperamentu, po svojoj pesničkoj imaginativnosti i snazi doživljavanja sveta — ova dva pesnika, pripadnika iste generacije, unekoliko se razlikuju. Taufer je pomalo hladan, sklon refleksiji i škrtosti izraza, dok je Strniša polefniji, temperamentniji, topliji, prijemčiviji i neposredniji., Idejna okosnica njegovog sveta je jasnija od Tauferove, a skala njegovih osećanja amplitudno se kreće od tihog grcanja do vriska, krika, jauka, ushičenja i oduševljenja. U Stnišinoj lirici deskriptivni elementi će se samo na momente pojaviti, da bi, odmah zatim, prešli u toplu, nenametljivo kazanu ispovest. Uz to, Strniša kao da, u ovoj zbirci naravno, više poštuju izvesne poetske norme, ne eksperimentiše, disciplinovahiji je u odnosu na pesničku reč, fakturu stiha, ritam i rimu, U njegovim stihovima ima nekog prirođnog, nenategnu-– tog sklada, neke posebne elegancije koja se u slovenačkoj poeziji neguje od Prešerna do naših dana. Njegova reč je uvek obojena zelenilom proleća, nadahnuta je nemirom mladosti i napojena mirisom dana i noći, a sve to daje njegovoj lirici neiscrpnu snagu, nepresušnu sugestivnost i opojnost; to je i čini dobrom, svojevrsnom u ovom trenutku savremene slovenačke, upravo jugoslovenske poezije.

Gregor Strniša je pesnik lutalačke mladosti, njenog traganja za lepotama života i njenim zamamljivim opojnostima. Slika te mladosti u njegovoj poeziji je mozaički predstavljena: između rođenja i smrti — čime je opsednuta ta mladost — istkana su njena osećanja u svim vibracijama i treptajima, sa svim nadanjima i strepnjama, razočaranjima i razdraganostima. Strniša veoma kompleksno ispoveda život, ali ne samo onaj život koji je ispunjen crninama i beznađem — ima i toga! — no i onaj drugi, drukčiji i lepši, koji, uza sve apsurde, ima svoju osmišljenost i svoju lepotu. Njegov Odisej je inkarnacija tih mladalačkih traženja, on je nemir mladosti i svega što život nudi; on je tišina slovenačkih livada i pašnjaka, pitomih bregova, on je strepnja velegrada i velika, tužna neizvesnost moza. Strniša je, tako, zahvatio život s obe strane, sjedinjujući ga u jednu i prelamajući ga kroz prizmu svoje spoznaje sveta, svoga pogleda na život i, uopšte, na probleme čovekove egzistencije.

Tode ČOLAK