Književne novine

DO SLEDNOST | gusarski jedre njak

OPREDELJENJA

Dimitar Solev: „KRAJ PROLEĆA“, preveo Vlada Urošević, „Progres“, "e Novi Sad

ve što si imala dala si.mA& zemljo Providmi zrak i postojani kamen · Vjetrove i mjihova zelena ušća. U tvojoj duši ljulja se moja duša Krhka od pijeska govora koji je troši, . Odjelila, si u.sbome besamom kružemju Jedmu, sunčamu, brazdu za moj hod. Ne mogu da opkolim sva tvoja mo?a Da okrađem tvoje staklene meridijane Odaje putovanja terase oslTWG Naselja albatrosa vesla i škrge Olujne bučne svadbe veselih kitova. KRopno i more u mojoj su krvi završeni, I ja tebi ostavljam, sve što imam Moju samoću čistoga bjelutka Moj stari prah željezare i škripu Drvenog čekrka u javi koju baštinih U javi koju slušam, uhom bjelouške Ja tvoja slučajna istina Ja tvoja istinska šala Dyveni, instYtument za praznik prepoznavanja, 'Pooja mala ispovijed, u ljubičastom snu Vralašca u pčelinjak tri česme Koje pozlaćuju dam i vraćaju daždeve. Jedrenjak li sam — tko mi je sašio jedYa, Aždaja li sam, — tko mi je skrojio krila Prisilili ste me da vas udišem Gradovi i šume i slavuji Prije dolaska me imadoh mišta A odlazeći toliko sam matovayYema Gle deset deva mosi moja buđenja Sedam starih slonova vuku, sporo Skrinje mojih, mjeseci jedno brdo Puno olovnih, tajni jednu ljubav Usidremu, ma živo morsko dno Među, zarđale potonule munje Bjele spužve i sladostrasme ježeve

UKOLIKO bismo želeli da osnovni utisak o tekstovima „Dimitra Soleva, „objavljenom u knjizi Kraj proleća, saopštimo u nekoliko reči i da pritom ukažemo na izvesne bitne osobenosti tih tekstova, ne. bismo mogli da izbegnemo dva suprotna pojma koja, u Solevljevom slučaju, nikako. ne protivreče 'jedan. drugom: zgusnutost i razuđenost. Solev, s jedne strane, svoje tekstove

knjiga, kreću se od reminiscentnih vizija detinjstva pometenog ratom do meditativnog, polufilosofskog suočavanja sa izvesnim bitnim „egzistencijalnim problemima. Čini nam se da je Solev i kao pisac i kao psiholog uverljiviji kad se zadržava na psihi deteta nego kad posmatra unutrašnji svet odraslog čoveka. ,

Rečenički sklopovi Solevljevih proza svoj izraziti poetski intenzitet dobi-

Koju je izmislilo da bi živjelo

Sve što si imala dala 5i mv zemljo Providni zrak i postojani kamen

Ti si me izmislila: još sam tu

Ali ja tebe o drevno čudovište E

Ne mogu da izmislim. Ti si rudmik, Urastao u bodljike srca |.

Evo uzmi moju beskućnu svjetiljku,

U njoj nema plamena ja sam dijete Mogu. da izmislim, samo miris kiše Čekanje podneva jedmu, prizemnu kutiju Za djetimjsta koja će osluškivali

U mojoj duši ljuljanje tvoje duše. Viseći ma užetu od mjesečine

Opraštam, se od svojih utvara. Jedrenjak li sam, — tko mi je sašio jedYc Hvala ti bjelutče hvala bjelouško Odlazim tako bogata tako Yasanjenma, Možda ću se '"ntiti da gledam

Obale pokrivr ı e morskom pjonom Nostalgijom, biseYja golemim, surim Suncem, upregnutim, u solame u Jenjere U srcima pirata

: ab : jaj i veš e vremenski i prostorno zgušnjava, svo- jaju čestom i veštom upotrebom meta

deći ih na izrazito psihološki obojene i poetski ozračene prozne vinjete. S dru-

fora, Svoju sklonost ka usredsređenoj poetskoj slici Solev ne potvrđuje samo onim delovima teksta u kojima nastoji da što dublje prodre u unutrašnji svel ličnosti koju opisuje i da je, pritom, što raskošnije ozrači, Ta sklonost svo-

ge strane, sklon modernom književnom analitičkom postupku, on unutrašnja kretanja duha svojih ličnosti razuđuje u snopove asocijacija u kojima svest i podsvest igraju, uzajammo se prepliću, .

Pe" uou{rašnjih razjašhjavanja inirn= nim delovima teksta. Pomoću metafora

ju punu vrednost dobija u deskriptiv-

nih poriva i dubinskih doživljavanja koje izazivaju jači ili slabiji impulsi svagda prisutne spoljašnje, fizičke rcalnosti. Četrnaest proznih tekstova, koji su prevedeni u ovoj knjizi, mogu se posma= trati, kao što u pogovoru ističe Milan Đurčinov, kao mala retrospektiva stvaralačkih domašaja ovoga pisca. Kroz njihovo zgusnuto prozno ikivo mogućno je slediti mćne kroz koje su prolazile Solevljeve preokupacije između 1954. i 1961. godine i pratiti dosledno sprovođenje jednog književnog oprede= ljenja koje ne može da se pomiri 5 konvencionalnim literarnim postupkom.

Tekstove Dimifra Soleva samo bismo

uslovno mogli. nazvati „pripovetkama. ·

Mi u njima pre yidimo jednu vrsju specifičnih proznih medaljona, čije. osnovne vrednošti otkrivamo u ftananim. psihološkim analizama, u natopljenosti rečeničkih sklopova toplim poetskim akcentima, u škrtim ali upečatljivim opisima i, nešto ređe, u krajnje stilizovanim i na mali broj: reči svedenom dijana logu — u .. Solevljevoj umešnosti da lepo ispriča ono što ima da kaže. „Gotovo svi ovi, veoma karakteristčni elementi Solevljevih proznih tekstova, otkrivaju se tokom piščevog analitičkog traganja za mogućnim ili verovatnim tokom svesti ličnosti koju posmatra. Ishodišta unutrašnjih kretanja svesti najčešće se prostiru u mametnutom ili izmuđenom sklopu vanjskih okolnosti, čija, dramatičnost mužno izaziva snažne unutrašnje psihičke fenžije. Otuda je sasvim shvatljivo što se ovaj pisac tako često vraća temama lkmo što su rat i smrt i što, kad njima pribegava, piše najuspelije · svoje stranice. Soleva posebno zanima ispitivanje psihe deteta ili mlađog čoveka; postavljajući je u izuzetne, ili za nju nove okolnosti, on prati njene 'reakcije razuđujući svoje pripovedanje u sićušne i izvanredno fi30 uočene sporedne mukavce, Solevljeve preokupacije, kao što pokazuje ova

Književnost bez na

Nagtavak sa. 1. strane

verzitetski centar u Evropi koji ni pri akademiji nauka ni pri odgovarajućim fakultetima · nema posebnog instituta za izučavanje istorije književnosti. Nije, stoga, ni malo čudno što naučni rad u oblasti literature daleko zaostaje za naučnim dostignućima na drugim poljima, gde se moderan i pažljivo organizovan institutski rad forsira ne samo ori katedrama nego i u privrednim organizacijama. Institut za književnost Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, koji je kao neophodan osnovan otprilike u isto vreme kada je Srpska akademija nauka isti takav institut ukinula kao r-potreban i suvi-

šan, postigao je nesumnjiv ugled u na=

4

i poteskih slika ovaj pisac ne samo da karakterističnu pejzaža, nego svom opisu daje.osobenu

dočarava određenost emocionalnu boju pomoću koje se posti= že potrebna atmosfera i đovodi u sklad svet u čoveku sa svetom oko njega. Solevljev krajnje stilizovani literarni po= stupak vodio ga je ka sitnom psihoanalitičkom ili deskriptivnom tkanju u kome se dopadljivo potvrđivala njegova

veština da u fino uočenim detaljima ot-

kriva elemente pomoću kojih se gradi fizička ili psihička realnost čoveka, osobenost sveta koji se oko njega prostire i atmosfera koja u njemu i van njega vlada.

Mada u ovoj knjizi ima manje i više

uspeljh. .tokstova,.. uverljivih. i neuver- _

ljivih rasvetljavanja izvesnih značajnih egzistencijalnih situacija, premda izme= đu vremena o kome se govori i ljudi o kojima pisac piše ima dosta razlika, iako o svim ljudima i o svakom vremenu Solev ne piše jednako uverljivo, mi nećemo praviti kvalitativni redosled i suprotstavljati jedne tekstove drugima. Daleko bitnija od tog kvalitativno varijabilnog kretanja Solevljevih, uslov= mo rečeno, pripovedaka, nama se čini već pomenuta doslednost u opredeljenju i mi u njoj gledamo ne mali i ne beznačajan literarni kvalitet. Zbog nje smo dobronamerno spremni da progledamo kroz prste katkad preteranoj poctskoj kićenosti rečenice, metfaforičnoj oreziormosti, gomilanju reči, lUgsiljemom psihologiziranju i iznuđenom nalaženju dramatskih impulsa u okolnostima izrazito lišenim i unutrašnje i spoljašnje dramatičnosti.

Na kraju treba napomenuti da Solev svoje proze nije pisao za konvencional–

'nog čitaoca, Čari i vrednosti ovih lek-

stova nude se samo onima koji im prilaze spremni da strpljivo i pažljivo tragaju za njihovim prividno skrivenim ali veoma ljudskim smislom.

Dušan, PUV AČIĆ

učnim „krugovima zahvaljujući pre svega dobroj organizaciji posla i jasnom sagledavanju svojih osnovnih kulturno=istorijskih dužnosti. Obnova instituta za književnost pri Srpskoj akademiji nauka i umetnosti predstavlja, zato, prvi i najaktuelniji zadatak na planu organizacije naučnog rada” u oblasti književnosti. Jedino iz takvog instituta, koji bi se studiozno bavio naukom, smatrajući okupljanje i osposobljavanje mlađih naučnih kadrova jednom od svojih osnovnih dužnosti, mogla bi se već u bliskoj budućnosti očekivati prva dela o kakvim sada samo maštamo. Jedino zahvaljujući kolektivnom naučnom radu, zasnovanom na savremenim principima, mogli bismo biti sigurni da ne-

ka inostrana akademija nauka pre nas:

Ja sam kralj krijesnica, vitez tišime

Ljudi osmjeh vrtloga hrabro tepanmje

Stablo meće madživjeti nježnost

SPEKTAKULARNE

MEDITACIJE

ODNOS PREMA SVETU podrazumeva više čimilaca. Nije ni mesto ni iremuftak da se raspravlja šta je sve tu potrebno, koji su preduslovi ne* ophodni, koje zakonitosti neizmenjivc i do koje mere složenosi, {Og odnosn

uopštavanja ili. lineamog svođenja. Ova knjiga međutim, pruža priliku za izvesnu suprolnosmernu konstataciju: za uvid u preduslove koji su nedovoljni, koji određen odnos ostavljaju bez odnosa. Pisana reč, sama po scbi, nije dovoljna, što znači da nije dovoljno umeti lepo pisati i pravilno, {J. naučeno mislili.

U nešto prepoteninoj želji da ostvari „probu jedne uporedne fenomemologije“, da „nizom eseja i esejističkih improvizacija napiše kmjigu o svom shvainju sveta, Bora Ćosić nijednom nije smogao smage da napusti feren estetizma. „Tako je došao u situaciju da predstavi ne svet kakav jeste, već svet kakav nije; u krajnjoj liniji ne svoj svet, već svet koji možda nije ničiji. Estetizam je bio plodan „samo do određenog stepema. On je bio do nekle opravdan dok se tražila tačna interpretacija zvaničnih ili polu-zva” ničnih ppostaviki o nekim vrednostima koje čine život i čoveka (o karikaturi, stripu, fotografiji, filmu), ali se sinteza, inače cilj Čosičevih imtelektualnih preokupacija, nije nikako mogla zamisliti u okviru „njegovih mogućnosti. Činjenica je da je taj estetizam omo-

uke o književnosti

neće izdati istoriju naše literature, ili bibliografiju radova Vuka Karadžića, mada smo već dočekali da se na strani objavljuju doktorske disertacije o piscima o kojima kod nas jedva da se pišu i seminarski radovi, Znatna materijalna sredstva zajednice, koja su danas preko različitih fondova data na raspolaganje izdavačima, sa željom da oni iniciraju rad na istoriji naše kulture i umetnosti, najbolji su znak da društvo nije nezainteresovano za rezultate naučno-istraživačkog rada još uvek imaginarnog instituta za književnost. Užurbane pripreme za proslavu stogodišnjice Vuko~ wrti, koje su započete tek kada ' 52d kulturnu javnost izbila ni malo x+.jatna istina O sistemu i organizaciji naučnog rada u oblasti

zahteva. maksimalno oslobađanje od

gučio vredne te fragmemftarnmo (esej „Kič i estetika“, na primer, koji je pisdan izvrsno i koji saopštava necsumnjive istine) i da je onemogućio knjigu u celini.

U epohi „potpuno predamoj smrti i paklu“ Ćosić nastoji da ' označi pozicije nadmoći i nemoći duha. Ali kako? On piše o stripu, fotorafiji, karikatu-

ri, filmu i bioskopu, gramofonskoj ploči, cirkusu, šlageru, jeziku (o po” iavama i fenomenima komumilkacije);

piše o frizerima, kozmetičarima, dekoraterima, kolačarima i cvećarima (o svemu jadnom da bi bilo veliko, suma– nuftom wu svojoj upornosti kinđurenja da bi bilo neinteresantno); piše o „procesu hranjenja” koji, po logici sitih, zaista majpotpunije čoveka „devalvira na poživinčenu lutku“, Njega zamimaju „lude, nekontrolisane, preterane, neumereme, „neukuse, komične, gnusne i mucave ljudske manmifestacije“, dakle ovakve manifestacije, pa ih, u svojoj | pomesenosti, pojima kao totalno određenje čoveka i slepo apsolutizuje. Da je, međutim, od anpsolutizacije do siplifikacije samo jedan korak uvenavamo se brzo: “uz veliki znak pitanja i čuđenja saznajemo da je „ono što krasi jedinstvenu pojavu čoveka pod zvezdama“ — „stalna, spasonosna pobuna i improvizacija, duho” viti obrt i stilizacija“, I ništa više!? Ćosića je, ovom prilikom, bitno ome” mogućila njegova vizija sveta, predstava o čoveku. I ovoga puta oma. je

književnosti, kazuju da će se, uz podršku i pomoć zajednice, predanim i 4obno organizovanim radom ipak moći da nadoknadi ono bez čega ne može biti govora o dostignućima i uspesima naše nauke, Kucajući na vrata naše savesti, Vuk nas, tako, po nekoj čudnovatoj ironiji sudbine, ponovo, s one strane groba, i posle stotinu godina podstiče i opominje na rad kome je učio i naše preike, obavezujući nas da rešavamo pitanja koja su od egzistencijalne važnosti za razvitak naučne misli u oblasti literature; da tek danas pristupamo poslovima koje smo odavno mogli obaviti „da su se Srblji složili kad da im padne kiša, i ko da je pusti“.

Predrag PALAVESTRA

U pustmji brodoloma.

Sofija, maj 1965.

„SODOMA I

Bora Ćosić: GOMORA“, „Matica srpska“, Novi Sad 1963.

bila presudna za vrednost dcla. Čosić sve vidi kao kalup i kliše u kojem je sve bamalno i banalizovano, kao okvir koji svaku emocionalnost i misaonost, pretvara u ofiužnu i komičnu uređenost, .svodi na..dosolak prostih i večnih simbola, Kao da jć hteo uvod u konačnost i glupost duhovnog živo- – ta, poruku da opšta trivijalnost biva, s vremena na vreme, pobeđena jedino i isključivo Htrivijalnošću | duhovnog akta. Shvatanje čoveka, lakođe, krajnje je demodirano: čovek je „pun lu= dačke agresivnosti, samoubilačkih poteza, karikaturalnc ambicioznosti i humornog pršenja“, a „svi mi najpot” punije [smo]| pripadnici jednog iznijan"

sirano ljudožderskog razdoblja”, HBvo nihilizma strepnje za sudbinu čove-

čamsiva, nihilizma koji u poslednje vreme ima karakter „novog spiritual nog raspoloženja“ i koji sve više biva prihvatan kao prilika za laku origi nalnost.

Mogućno je, čak potrebno, podvući da često nema kvalitalivme razlike iz" među altta mržnje i altta ljubavi, akta milovamja i akta ubijanja, da „jedan isti potez, jedan isti zamah, može biti sastavni deo igre i zločina“, da je, jed nom rečju, Život, još uvek, bunovno podavanje nerazlikovanju. Ali +akva konstatacija ne sme se izvesti da bi ostal konstatacija. Ni osmisliti se. ne sme kao firajna nevesela vizija ili kao materijal za „paranoju shvaćemu ljudski” To Ćosić nije razumeo. On miri sa „strašnim svetom“, i to tako što sve čime čovek ispoljava sebe pri. ma kao igraniju i iživljavalnje. Bodlerovac, u nižem značenju reči (zgađe" nost nađ gadostima u ime dendijevske prisutnosti neprisutnošću), on formira mekakav Kkvazi-sistem „sve-tragike i svud-tragike, vršeći islovremno, pr?” pagandu njegove vitalnosti i pledoaje za njegovu večnost.

Ćosić se neodgovorno poigrao smi” slom i značenjima. Od težnje da berP" sonovski ukaže smrinima na grehe, 4 mrtvima na promašaje — on je skliznuo u improvizacije emfatično-verbalističkih kvantiteta. Od „lucidne“ 297 gledanosti u čudesa sveta · do laži 9 svetu. Laži zato što je jednu kaš rakteristiku današnjeg sveta i ČOVE čanstva, i to onu nebitnu, doveo 0 apsoluta., Njegova Sodoma i Gomora jeste, otvoreno rečeno, groteskni deč" ji vrtić: klackalice, ljuljaške, vrteške — i pesak za zatrpavanje.

Dragoljub S. IGNJATOVIĆ

KNJIŽBVNB NOVINB