Književne novine

KA MA4RKSISTIČKOJ KRITICI (IF)

Iskustva američkih Kkritičara

ad se ma da su početiom XX ve= & ka u američkoj literaturi delovala dva writičara (Vilijem Din Houvels i Henri Džejmz) i da do tog vremena, s malim izuzecima, nije ni bilo nekih organizovanijih, s jasmim koncepcijama izgrađenih, kritičkih škola, mora se konstatovati da protekli period . ovog . veka u američkoj kritici prati jedan neuporedivo brz procvat, prostiranje ideja nastalih na najrazličitijim osmo vama, Danas američka wmefmost MKritike ni kvalitativno „ni kvantitativno ne uzmiče ni pred jednom u svetu. Kroz kakve je sve metamorfoze američka kritika u ovom stoleću prošla, kolike su se tendencije u njoj sukobljavale? Impresionizam, humanizam, čisti estetizam ili „ekspresionizam“, modeliram na osmovama Kročeove filosofije umetnosti, kreativna kritika, liberalizam i radikalizam i njihov odjek u književnosti i kritici, nastojanje da se literatura učini kritikom života, porast interesa za autentičnu američku Kknjiževnu fradiciju, njene korene istoriju i folklor, reinterpretacija uticaja sa strane, uticaj i efekat psihoanalize i na literafturu i na kritiku, naturalističke ideje i eksperimentalna literatura itd. — sve su to komponente koje su uslovile i formmirale jedam nadasve kompleksan, dinamičan, sa životom i razvojem humamističkih i egzakinih nauka povezan kritički organizam,

! Da bi se iz tog kompaktnog orga= nizma, radi potpunijeg i jasnijeg sagledavamja parabole njegovog razvoja, izdvojio jedam od njegovih „sastavnih delova, po uticaju koji je imao i koji i damas ima veoma značajan, da bi se, drugim rečima, „izdvojila i sagledala američka marksistička kritika, potrebno je imati na umu sledeće: 1. da socijalna nota u američkoj literaturi potiče još od Vitmena, Houvelsa i Adamsa, da je ona „imanentna svekolikom razvoju američke literature i 2. da su se kritičari (Henri Sidel Kenbi) počet-

kom ovog stoleća, inicirajući marksi

stički teorijski pristup književnom delu, zalagali protiv uticaja sa strane, tvrdeći da američka literatura i sama odražava američko buržoasko društvo, da je, dakle, „buržoaska literatura“ do"voljna „sama po sebi za izvlačenje po- 4rebnih zaključaka. Time se htelo is-

taći da je američku marksističku kriti- ·

ku mogućno posmatrati isključio u kontekstu specifičnih američkih društveno-istorijskih okolnosti, u kontekstu razvoja američke filosofske misli koja sa razvojem evropske misli ima malo dodimih tačaka.

Najjači temelj markističkom pristupu književnosti treba tražiti u sociolo> Škoi kritici umetnosti. Apfon Sinkler i V. F. Kalverton dali su tom postupku nsiveći zamah, Kalvertom je, na primer, 1925. pisao da su estetičke teorije, svojstvene bilo kojoj literaturi, izraz društva u kome se javljalju, a socijalni sistem sam po sebi produkat je materijalnih uslova vremena. Klasni sastav oblikuje i determiniše estetičku svest. Svaka revolucija u idejama je posledica revolucije u socijalnoj strukturi. Kalvertonovo najznačajnije delo, u tom smislu napisano, Oslobođenje američke literature (1932) je pokušaj da se američka literatura interpretira terminima marksističke analize klasne ideologije. Sa buržoaskim „društvom, tvrdio je Kalvertonm, moraju da odu i buržoaskc vrednosti... Amerikancima je potrebna

nova sinteza koja će odrediti odnos u”

metnosti i kritike prema životu. Po što je kritika deo života, ona ne može biti čisto estetička, već se mora sjedi“ niti sa kritikom civilizacije koja je imanefna klasnom uređenju. Zahvaljujući jakim temeljima U SsOciološkoj Writici i okolnostima koje su bile vrlo pogodne (s jedne strane uti-

cale „su ekstremnosti pojedinih kritičkih pravaca, koje su dovodile – do na. Ćore

oštrih polemika ukazujući | sokak jednostranog posmatranja i ocenjivanja literature, a S druge nagli po rast ekonomske MkYize), početkom četvrte decenije našeg veka došlo je do čestih debata u kojima su važno mesto zauzimali termini i premise: ..funkcija“ umetnosti. ija }p u re volucionarmim previranjima . „utilitar– nost“, „ideologija“, „savest mase :: „buržoaski“ nasuprof „proleterskom MW „au ionomija“ nasuprot „propagande itd, Bilo je očevidno da je porast ekonomske krize nagnao romamsiiere i dramatičare da se okrenu sociološkoj terminoloEiji. A literatura sa sociološkim imDlikacijama zahtevala ie | adekvatnu Oi tiku Novi kamoni kritike islcristalisa su se iz učenja Marksa } Engelsa da skoro su bili proklamovani. e a književna istorija trebalo je rei o PM ponovo napisana kako bi se O Mol da pmnajbolji pisci pripadaju „Ve. Pa tradiciji? suprotstavlianja Sola in _ pravdi i propovedanja novom poret američkom društvu. "1. JB Šta marksizam-lenjinizam (sasvim E razumljivo da su američkim TORO i ma društveno-istorijska kretanja u 59 jetskom Savezu bila velika škola ji ZO. čajam podsticaj) traži od Disca: kvom i kom auditorijumu se obraća;

- KNIIŽEVNE NOVINE

„funkcija pisca u Te-

„najleviji“ američki pisci? Na ta pita nja odgovorio je najznačajniji američki marksistički kritičar Grenvil Hiks u članku Kriza w kritici (Nove mase, februar 1937). Glavna funkcija idealnog marksističkog književnog dela „mora biti da „vođi proleterskog čitaoca ka spoznavanju sopstvene uloge u klasnoj borbi.“ Ono mora, takođe, „direktno ili indirektno pokazivati efekte klasne borbe“, Pisac „mora biti sposoban da čitaoca osposobi da oseti da učestvuje u opisivanim životima“. Njegovo gledi~

šte mora biti „gledište avangarde pro- ,

letarijata“; on treba da bude, ili treba da pokuša sebe da učini sastavnim delom proletarijata“.. A Hiksovo delo Velika tradicija (1933) bila je knjiga koja je američku literaturu predstavila u jednom novom svetlu. Svako delo pre" ocenjeno je u #ždsvetlu svuđaprisutne klasne borbe. stetičke vrednosti uglavnom su zampostavljene ili , svedene na minimalnu meru u Dbrilog favorizacije društveno-ekonomskih koordinata ocemjivanja. Ukoliko se pisci nisu bavili imdustrijalizacijom, neumoljivom eksploatacijom radničke klase, snagom klasnog konflikta — Hiks je voerovao — za njih u budućnosti nikakve artisličke vrednosti neće predstavljali o pravdanje,

U seriji članaka Revolucija i ?omam (1934) Hiks objašnjava da se za proleferskog romamsijera autentičnost teme nalazi u istinitom beleženju života jednog perioda „interpretiranog u svetlu marksističkog shvatanja istorije (nije ni malo čudno što je njegova najomiljenija tema i najbolji pisac bio Džon Don Pasos). Njegovi sudovi o literaturi uopšte i o jednom romanu posebno bazirami su na uvereniu da je za jednu ličnost u delu najvažnija društvena klasa koioj pripada, a ne svest ili karakter ili filosofija koju izlaže. Sve dok besklasno društvo ne bude uspostavliemo, revolucionarmi pisac može postići jednu umefničku integraciju svog kompleksnog i nevokornog ma” terijala jedino ako je borbeno, Rklasno svestan, uzimajući u razmaftramje DOtrebe, aspiracije i ciljeve proletariiata.

Najveći domet američka mawnksistička kritika, „svakako, imala je u delima Grenvila Hiksa. Pored njega naiznačajniji marksistički interpretatori terature bili su Maikl Gold, ic čalnik pokveta. Maks Istmem, Džozef Primen i drugi. U različitim publikacıijama (The New Mlsses, Mainstream) oni su kroz književnu kritiku popularizovali marksističke ideje koje su se u delima javljale i formulisali principe koji treba da Trukovode stvaranjem proleterske književnosti,

Ali, uznemirujući problem stvaramja iedne kompleksnije. vam datog vremena primeniive, teoriie književnosti niie ioš bio rešen. Osim toga, revolucija nije uzela maha u Americi i većina Amerikanaca smafralnm je sebe vwripad= nicima srednjeg staleža. Posfavlialo se pitanje gde ie američki oroletarijat kome bi se američki proleterski pisac obraćao? Sa rastom ekonomske - krize rastao je i značai i uticaj marksističke kritike, n stabilizacijom ekonomskog stanja opadala je niena moc. „Po svoemu suđeći.. marksizam u američkim uslovimn nije bio prihvaćen 1 primenien kao jedmo kompleksno, univerzalno shvatanje života nego kao teoriia pogodna za trenutnu društveno-ekonomsku sjutaciju, mađa su neli stožeri na košjima se mavksizam temelii bili karakteristični za razvoi celokupne američ ke literafure. JeY. kako bi se drukčiic mogla shvatifi činjenica da .je veliki broj eminetnih pisaca i kritičara, DOsle suočavania sa društveno-kultur nim previramjima u Sovietskom Saveza tog vremena i sa događajima koji su prethodili drugom svetskom rafu, mogao izmeniti i svoi odnos prema marksizmu kao takvom?

S druge strame, oni koji su sebe smatrali marksističkim kritičarima primenjivali su mayksističke ideje jsuviše dogmatski, preterano ističući SOo-

i; Žarko ĐUROYVIC

nezdau, lasta moć se brime za svoje mateYimstvo

Usa duh zaokPužem zvezdama meće zmati Za 5uUYO9M, Y Neće znati da. se obeležava kao er u šumi vremeno

Neće biti ogrlica, o vratu sutomskog iskušemja :

Taj grad odmaraće ruke ma dobrofi Za glađ, i očajamja neće imati 5YCa

Ali će zato imati trgove gde se meće smeti mrzeti

Može se samo disati voleti i pevati

Rezignacija će biti mapuštema, Teč u leksikomu Đaci će umesto ratova da izučavaju Dbredele Ko se bude prisetio da svc mekad nije bilo majbolje

Umreće od sopstvene Yuke Taj grad će biti opsedyaut morem,

Tom, modyom, lepezom, koj

Za voljenu ženu

Bilo da se popravlja aorta wu plućnom kri, atomijuma Neće nedostajati svetlosti nikome do mrtvima,

|: li-: ywodoma~ ·

a vaja strame sveta, Taj grad meće imafi dYyugog zanimanja do pesnik, Bilo da se radi o filigranmskom, vezu, moaušnice

cijalne i ekomomske momenfe u imter= preftaciji literature, sa priličnim odsu< stvom smisla za primenu marksizma u svekolikoj njegovoj dinamičnosti. Re akcija je bila neminovna, tako da je uskoro počela dekada revizije „mark“ sističkih“ postavki i novih kritičkih disciplina. Značajnu ulogu u tom procesu odigrali su Džejms T. Farel i Edmund Vilson. U čitavom nizu eseja Farel, Koji sebe smatra istinskim marksistom, zastupa širinu marksizma. On oduševljeno brani ralizam ne samo kao način da se kaže istina o životu nego i da se oftvore novi vidici i nove oblasti iskustva za stvaralčku ekspresiju. U članku LiteratuYa i moralnost (1936) Farel se konsistentno zalaže za slobodu umetnika da beskompromisno kaže istinu o životu, raspravlja dualizam koji čine inđividualna i društvena moralnost i izražava uverenje da najveće nevolje našeg · vremena proističu iz klasne strukture društva... Escj idmun– da Vilsona Marksizam, i literatura (19357) otkriva marksistički veoma široko obrazovanog kritičara koii negira marksizam kao dogmatsku doktrinmu (kako je u njegovoj zemlji bio primenjivam) i na osnovu autentičnih spisa osnivača marksizma-lenjinizma Dbrami pravu kritiku od utilitarističkih ekstremnosti i devijacija.

Danas ı američkoj literaturi ne por stoji neka organizovanija struja marksističke Writike, no i pored toga ima kritičara koji nikad nisu. odstupili od uverenja da „dela Marksa i Engelsa pružaju široko polje za književnog kritičara koji bi hrabro i ubedljivo umeo da primeni ono što su oni mislili. Bernard Smit, na primer, (Snage u ame?ričkoj kritici, 1989) pokušava da interpretira celokupnu američku kritiku u svetlu marksisitičkih principa. Stenli Bdgar Hajmen (Oružana wvizija, 1948) tvrdi da marksizam „može da se bavi socijalnim korenima i društveno-sim"boličnim unutrašnjim odnosima dela, ali on može, takođe, da se bavi i njegovom formalno-estetičkom iehnikom do izvesne mere, u društvenim i istorijskim okvirima.” Ovaj kritičar ispifuje Marksova dela pokušavajući da otkrije materijal ma kome bi se bazirao sistem marksističke „estetike,

'Shvatajući objektivne, specifične o'Rolnosti u američkom društvu, današnjem čitaocu biva jasno da američki marksistički kritičari nisu postigli najznačajnije uspehe ni u formulisanju jedne jedinstvene marksističke teorije književnosti ni u analizi pojedinih dela, već u reviziji istorije američke lilerature sa mamksističkog stanovišta. Izve” sno je da je marksizam imao blagotvoran uticaj na najeminentnije američke kritičare i da nema gotovo nijednog među njima koji nije, proučavajući tridestih godima | marksizam, upotpunio svoje kritičarsko iskustvo i SVOJ pristup književnom delu, To je evidenino i u najsavremenijim delima američkih kritičara. Za nas, iz današnje situacije gledajući, čini se da mogu biti najinteresantnije polemike koje su Džejms ' Parel i Pıdmund Vilson vodili, i sami vidno pod uticajem marksizma, vojujući protiv jednostrane i dogmafski shvaćene kritike. protiv literature shvaćene kao „oruđe“,

Bogdan A. POPOVIĆ

ı

..

· časti, orošeni i pitki. Tada su

O JM AF OSC:

'USMENA ~. PRISUTNOST PESME"

— ovek govori čoveku. Čovek govori čoveku pesmu. Tako, recimo, počinje njihov prvi razgovor. Raz-

govor koji nije gorak i koji nije jeđak, Počinje uništenje sumnjičavosti i beznađa, i čudesno se raskrili smisao susreta posredstvom pesničke reči. Tu negde, i kad smo najosamljeniji, izgleda da se izbistri, izbistri se i prevlada koprena sivih nepoverenja. Onih sumnji, onih tlapnji, onih uslovnosti, kažem, onih nepoverenja koja su bila prisutna pre nego što je čovek počeo čoveku da govori pesmu. Pre nego što je reč pesnika počela "» dejstvuje kao koheziona sila u oseća]nom i moralnom smislu. Zatim, nesporazumi počinju da blede; negde daleko rastoče se u svoju neprisutnost. ·Čovek: se čoveku obraća, istina retko, rečju pesnika, Tadđa su međubprostori između čoveka koji govori pesmu i onoga koji je upija beli' međuprostori prozračni i poverenjem ispunjeni. Ovde je. ižvesno, potrebna „rezerva“ da međuprostore poverenja ne vide oni čije su gluposti, taštine i neispunjenje sebe uslov zlobe koju rado nazivaju principima, Obično oni me mogu da upijaju pesmu, Za sve i za svašta neophodna su im deskriptivna objašnjenja,

Beležim ove redove ne samo kao prosto sećanje na irenutke nekolikih recitala, večeri i koncerata poezije. Prisufna su sećanja kmo povođ ovim redovima. Ali sećanja, prosto, samo opominjanja, ne mogu dam budu. Uosta= lom, pitanje je, čini mi se, složenije nego što se na prvi pogled može da u-– čini ili do kraja definiše tvrđenjem kako Je mnogo nas koji „nemamo vremena“ za poeziju, za knjigu, za našu intimnu samoću s pesmom, s poetskim doživljajem sveta, Ako se odreknemo tvrđenja da „nemamo vremena“, neće nam biti teško da se pomognemo samoopravdavajućom izjavom kako je izvesna ezoteričnost poetskog govora danas uslov distance koja se povećava između čoveka i poetskog det,

Najzad, bilo kako bilo, istina je i to da je sasvim naivna pretpostavka da je svaka poezija „estradna“. Kao što je, uostalom, naivno tvrđenje da je jedna poezija samo „estradna“, U stvari, pošto svaka pesma može da se govori i da se ljudskom rečju oživi, pošto je svaka podložna tome da joj se oduzme integritet koji ona uživa kao zapisana i, često, nepročitana -— gotovo da je umesno pitanje: šta je to „estadna poezija“? Kome se ona obraća? Šta hoće da kaže? |

Uostalom, treba se izviniti kođ postavljanja ovih pitanja. Između ostalog i zato što se, bilo kako bilo, pod ovim nebom često na starmali i uveli način poštuje samo tzv. „programs=ka muzika“. I od sada, kao i do sada, samo će se ona jasno i glasno svirati. Svaki napor i svako složenije saznanje gustog tkiva savremene osećajnosti ostaće, izgledan, zarobljeni u sebe, Ne zato što je to imperativ vremena, već što volimo „programsku muziku“ i sve što je jasno i sve što je glasno, i gde svaki napor može da izostane... Ali, ne samo zbog toga, pristajemo na „estradnu poeziju“ čak i kada ne znamo o čemu se

|

KOSMOPOLEUM

PROLOG POEME POSVEĆENE KARLU MARKSU

Smrt je jedino medeljia

Dane ćemo deliti ma poljupce

Šakalima nećemo pripremati dobrodošlicu,

Pamtićemo ljubav s kojom, vreme ide ukorak Pamtićemo tremutak štampanja velikog kosmičkog byte

U kome ćemo saditi biljke sboga pĐamćenja,

U kome će utolna kiša da zamemi uzdah,

O da UP će biti drugih godišnjih, doba do bYoleća

Jedam meteorit zameniće gramofonskwu, ploču,

AUP ı momentu kad se bude bližila mašem sluhu i tem,emu Mi ćemo je zadržati u prostramstvou, da pevuši

Ja znam sve poteze i proteze časova,

Znam premorenu šumu, kako se svađa sa sekirom, Znam, vTuće reklame peska ma obali mora Ja živim, u mudrosti zraka bez oblaka

Živim, zbratimljem, s rosom, koju svi prevode s istom, swyho?

O prade iščunam, ispod, kapka svog budućeg postojanja Tvoja gordost oplemeniće boju čovekove mamere.

—__—Z27>>DSio I ıRNIIJI—=>VFYVPp'nauii rici e a rare eri re igr nrrrerer rer rerum ra nr erurirrrrrrr arm

radi. Ne znamo o čemu se rađi, jer svaka je poetska reč — reč spoznajne vrednosti ako je poetska, i ako je pro= doran eho moralnosti i osećajnosii u vremenu. Dakle, ako nije ostala samo gola ilustrativnost, pa tako i tanka estradna sonatina. Reč je, dakle, o poetskom kao o spoznajnom. O spoznajnom kao o reči pesnikovoj, bez slikova i bez rima, koja je poetska po sebi imanentnoj snazi,” najzad, i po svojoj pojmovnoj konkretnosti. Ne znam ali ovđe, čini mi se. upravo ono na što mislim kada kažem konkretnost pesničke reči, to ie ono što je suprotno svakoj pitkoj i „Tazumljivoj“ ilustrativnosti. Ovo zapisujem zbog foga što ne pamtim kada je reč pesnika kao izgovorema, kada joj je o> duzeta njena nevinost između korica knjige, i dalje ostala hladni nejasni rebus. Zapisujem ovo i kao sećanje na uzbudljive trenutke kada je tako iznenadmo (a u suštini vrlo očekivano) Đorđe Marjanović sa estrade šansonijera govorio svojim slušaocima, jednom prilikom, reči Jovana Hristića iz njegovog Dnevnika o Ulisu a, drugi put, reči Dušana Matića iz Lože i paralaže moći. Govoriti reči kao otklanjanje nesporazuma i kao otklanjanje otpora zabludi da izgovorena reč pesnika može da buđe uslov nesporazuma. Govorio ih tako kao da su one gotovo sakralne jasno zvučale i đa su čedesno bistrile eventualne tajne i da su fu noć noćile u & onima koji, izvesno, Matićevo viđenje sveta prvi put mogu da sve» doče. A to obećanje više nije bilo. Pro> sto, čovek je govorio pesmom čoveku, Da njihova tajna bude bela, prozračna i stalna. I da budu, posredstvom pesme, jedno — dok jedam govori pesmu #* drugi je (dakle, svi mi) upijaju u sebe.

Pesme između korica časopisa, boetsko u knjigama, i Ssvežnjima p3pira, to poefsko složeno negde na dnu knjižarskih magacina, rečju se ljudskom, iskazana glasno, raskošno raskrili i postane nemir nam neophodni. nemir znan...

Znači li to da, ipak, „Imamo vremena“ za poetsko? Da imamo vremena za suočavanje s pesmom? Da je, čitajući, upijamo i da pod poetskim razumom bujnu floru osećajnog i misli, ne samo stih, već bol, već radost, grč neprestani? Ili da pesmu od pesnika, glumaca i sanjara glasom izgovorenu čujemo, da je čujemo bez provere njene čudne snage, bez krivice svih otpora poetskom — i prihvatimo je kao naše viđenje sveta?

Tako, znamo, svaka se pesma govori. Govore je glumci, pesnici i sanjari, I ona postaje neposredni povod ljubavi jedne nepresahle. Pesma se go> vori i, čini mi se, uvek se govori u pravi čas. I tada je, ovako govorena, svaka od njih „jasna“ i, sigurno, jasna. Mislim, kad kažem reči: pesma jasna, postaje neposrednija i gorča, gorča i ve= drija, i nedvosmislen podatak o tome da je ona sasvim neiscrpni zaljubljienički prkos-=ponos.baš kada se nad nama čudesno raskrili i upije u nas kao stalno nadanje, To je kada je t letu, izgovorenmu, prihvatime. To je kada se čovek obraća čoveku pesmom. Da otkriju neku ftajnu o svetu oko sebe ili o sebi, Da li je to pesma Matićeva, ili je to onaj odlomak iz Tomasa Vulfa koji počinje rečima: „Bojali su se da kažu ili priznaju šta je u njihovim srcima..,.“, ili je to reč uvek prisutnog Laze Kostića, ili čudesni tamni Ariljski anđeo Brankn Miljkovića, ili Ljuba»na pesme. Rilkeova, zapis sa groba negde nekog nepoznatog, odlomak iz Bodlerovog pisma majci — gotovo da je svejedno. Nije svejedno da li hoćemo i da li mo ramo glasom, rečju svojom, da govDvimo poetsku reč, nije svejedno da li, na ovaj način, čovek govori čoveku, Da li ovim počinju svoj prvi razgovor. Najzad, i zato đa međuprostori između njih postanu prozračno nađanje i tajna koja se izdati ne može. .

Branko PEIČ